Dječak ubica (14) koji je 3. maja prošle godine u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar” ubio devetoro vršnjaka i čuvara škole, juče je skoro četiri sata svjedočio o zločinu.

On je nonšalantno ušetao u sudnicu gdje su bili njegovi roditelji, ali i roditelji djece koju je ubio. Svima je poručio: “Vidimo se za deset dana.”

– Nakon pucnjave izvadio sam okvir pištolja i bacio ga dalje od sebe. Nisam želio da me policija ubije, rekao je tokom svjedočenja, najmlađi serijski ubica na svijetu. A zatim je za sve okrivio majku i oca.

Urednica hronike u Blicu, Bojana Bogosav objasnila je kako je izgledala atmosfera u sudnici prilikom jučerašnjeg suđenja.

Kako je izgledao suđenje dječaku ubici?

– Prema mojim saznanjima, bilo je jako teško, dramatično, posebno zbog toga što su svi oni mogli da vide jedni druge. Dječak ubica bio je u sredini, u centralnom dijelu sudnice. Ispred njega su sjedili sudija, odnosno sudsko vijeće. Lijevo od njega je sjedio glavni javni tužilac i drugi postupajući tužioci u tom predmetu, kojih je dvoje. Takođe na toj strani su sjedili i advokati oštećenih, dok je preko puta njih sjedio branilac Miljane i Vladimira Kecmanovića. Iza dječaka ubice sjedili su njegovi roditelji odvojeni staklom, neprobojnim staklom, i to je optuženička klupa. Dok u trećem dijelu sudnice su sjedili roditelji oštećenih, odnosno porodice ubijenih u Ribnikaru – objašnjava Bojana.

Dječak ubica bio je okrenut leđima svojim roditeljima i porodicama ubijene djece.

– Sudnica je dugačka, njegovi roditelji su njega mogli da vide sa strane i pojedine porodice ubijenih. Takođe, porodice ubijenih su mogle da ga vide i putem televizora, koji se nalazi u tom dijelu sudnice, koji ima frontalnu kameru, pa su mogli da vide njegove izraze lica. Roditelji ubijene djece nisu mogli da ga vide osim majke Andrije Čekića, koja je ušla u sudnicu i bila je za govornicom bukvalno pored njega. Svoje roditelje je mogao da vidi prilikom ulaska u sudnicu zato što on kada je ulazio u tu sudnicu i prema saznanjima mojim koje sam dobila iz sudnice jer to staklo neprobojno nije sakriveno ni do pola. On se apsolutno ni u jednom trenutku nije okrenuo ka njima, niti pogledao ni lijevo ni desno, gledao je pravo, eventualno u ljude koji mu se obraćaju – navela je Bogosav.

Dječak je na suđenje došao u pratnji radnika koji je odgovoran za njega u centru u kome se nalazi od ubistva koje je počinio.

“Niko nije mogao prići dječaku”

– To je suđenje koje je zatvoreno za javnost. Oni detalji do kojih smo mi došli jeste da je radnik centra, odnosno njegov staratelj u ovom trenutku, bio u blizini njega, kao i ljekari. Stražari moraju stajati iza njega, Vladimir Kecmanović se u ovom trenutku nalazi u pritvoru, što znači da su stražari morali da sjede i pored njega, čak dvojica, i pored majke dječaka ubice i morali su da budu između njih kako roditelji dječaka ubice ne bi ušli ni u kakvu komunikaciju tokom suđenja. To je najveća sudnica u specijalnom sudu, na fotografiji to vizualno izgleda znatno manje, ali ta sudnica je poprilično velika i nije da su oni zbijeni jedni uz druge itekako ima prostora, dječak ubica se nalazio na tom centralnom dijelu, tako da nije moguće napraviti dva, tri koraka da se dođe pod njega nego više – objasnila je Bojana.

Specijalni sud u kojem se sudi dječaku ubici ima najveći nivo bezbjednosti, u istom tom sudu sudi se i najozloglašenijim kriminalnim klanovima, ubicama. U tom sudu u jednom trenutku, a to imamo u slučaj suđenja Velje Nevolje, sjedi 15-oro okrivljenih za najteže moguće zločine.

– Nije moguće ni na koji način prići dječaku ubici, osim kada se uđe u sudnicu i tu se postavljaju pitanja. Njemu tu mogu eventualno da priđu na par metara advokati, tužilac, ali i oni kada postavljaju pitanja sjede na svojim mjestima. Osim ako se desi neka nepredviđena situacija, ali stražari su unutra – kazala je Bojana Bogosav.

Dječak ubica indirektno je okrivio majku za masakr, rekao je da je uvijek tražila od njega da bude najbolji. Psihološkinja Nađa Tulić objašnjava da neće svako dijete od koga roditelji traže da bude najbolji, postati masovni ubica.

– Mislim da je suludo banalizovati, posebno riječi koje dolaze od dječaka koji je počinio ovaj monstruozni zločin. Definitivno ne možemo reći da će svako od koga roditelji traže da bude najbolji, da bude odlikaš, postati masovni ubica. I ono na što treba da stavimo fokus uopšte nisu te banalne stvari da li mi od djece očekujemo da budu 5.0 ili da budu najbolji u svemu, treba da stavimo fokus na odnos sa djetetom. Da dijete stvori bezbjednu bazu sa roditeljem, da tu postoji jedna vrsta otvorenosti u razgovoru, pristup djetetu kao svjesno roditeljstvo. Roditelj koji je emocionalno pismen, koji zna da identifikuje, dakle, da prepozna i svoje, a i emocije svog djeteta. I ono što je najvažnije kada ih identifikuje da zna šta da uradi sa tim. Naravno, ne može svaki roditelj da zna u svakom trenutku šta treba da uradi. Ali za to postoje nadležne institucije kao i stručna lica kojima uvijek treba da se roditelji obrate ukoliko primijete ili se suoče sa situacijom koja je jednostavno izvan njihove moći. Dakle, ako se traži od djeteta da bude najbolje, bitan je način, bitan je odnos i kako će to dijete da primi – rekla je psihološkinja Tulić.

“Roditelji nisu jedini odgovorni”

Ni roditelji dječaka ubice nisu pokazali pretjerane znakove uznemirenosti tokom suđenja, na cijelo njegovo svjedočenje.

– Nije za očekivati da oni budu nešto drugačiji od njega u ovim situacijama. Što se njega tiče, vrlo je očekivano i sve ono što smo negdje i mogli da pretpostavimo, da su ovo disfunkcionalni odnosi, porodica na kojoj nije bio u fokusu odnos, već su možda neke druge stvari bili prioriteti, a zapravo je odnos i konekcija sa ljudima ono što je najvažnije za sve nas. On negdje demonstrira tu destrukciju, a s druge strane ne želi ni da preuzme odgovornost. Ne možemo reći, koliko god da smatram da su odgovorni roditelji, kao i cijeli porodični sistem, ne možemo reći da su oni krivi za sve što se dogodilo, da on nije ništa kriv, niti odgovoran. On samo demonstrira jednu tešku patologiju, pa čak ću reći psihopatologiju i psihopatiju prije svega. Opet, neki određeni vremenski period je prošao, posebno u tim godinama o kojima je on, promjene su drastične i brze. Znači da su i drugi faktori koji ranije nisu imali i kojima nije bio izložen, uticali na formiranje njega onog što je danas i onog što je bio juče kada se pojavio toj sudnici – navela je Nađa Tulić.

U vozilu hitne pomoći sa njim je bila samo jedna osoba i to je u pitanju njegov, u ovom trenutku, zakonski staratelj, radnik centra za socijalni rad.

– S obzirom na to da se on liječi u klinici za psihičke bolesti, on je došao u vozilu hitne pomoći u pratnji policije. Znači, bila su dva vozila policije koja su pratila tu hitnu pomoć. Ono što sam ja dobila od svojih izvora informaciju jeste da je upravo njegov taj zakonski staratelj ljekarima tražio da mu se izmjeri pritisak i da je naveo da dječak ubica ima problem kada osjeti emotivni naboj i da se to često odražava i na njegovo fizičko stanje da postaje blijed u licu, da osjeti malaksalost – objašnjava Bojana Bogosav.

Da li je dječak ubica mogao sve ovo da iscenira?

– Što se tiče razvijanja empatije, nisam baš sigurna, ali što se tiče onog tračka, zrna ljudskosti, koje ja duboko vjerujem, ali zaista duboko vjerujem, da svaki čovjek na ovom svijetu ima, može biti. Mogao je da iscenira, ali mi to nećemo saznati. Pretpostavljam da svakako i u njemu, kao i u svakom čovjeku, postoji i ono zrno ljudskosti. Vrlo interesantno sad iz ugla forenzičke psihologije kad uzmemo da analiziramo cijeli zločin, da sad ne znamo ko je počinio zločin i kada bismo pravili profil izvršioca, dosta stvari se nekako ne uklapa, ponajviše njegove godine u cijelu ovu priču – ističe Tulić.

Bojana je objasnila da se roditeljima ubice ne sudi za masovni zločin, već da su kao roditelji omogućili dječaku da dođe do oružja i time izvrši najmasovnije ubistvo.

– Njegovo svjedočenje jako važno u cijelom ovom postupku, jer će to svjedočenje otkriti sudu pozadinu cijelog tog zločina, odnosno odnose porodice Kecmanović, na koji način su roditelji uticali na njega, kakva je njihova uloga bila u vaspitavanju i zapravo na koji način je dječak ubica došao do oružja i koga je obučavao da puca. Tužilaštvo je prikupilo popriličan broj dokaza koji ukazuje direktno na odgovornost njegovih roditelja, ali to svjedočenje će možda samo razjasniti pojedine stvari koje su ostale nedoumice. Kecmanovićima ne sudi za masakr u školi, njima se sudi za to da su oni obučavali dijete da puca, odnosno otac, da je majka sve to znala i nije reagovala, nije se suprotstavila tome. Njima se sudi za to da oni nisu držali oružje na sigurnom i da je dječak ubica lako mogao da dođe do tog oružja – objašnjava Bojana.

Šta očekuje roditelje dječaka ubice?

Kazne za krivično djelo za koje se terete roditelji dječaka ubice nisu nešto mnogo velike, prijeti im do 12 godina zatvora, što je relativno mala kazna.

– Zbog ovog masakra i zbog masakra u selima kod Mladenovca, naš krivični zakon će dobiti i nova krivična djela, baš zbog toga da se ne bi, ne daj Bože, ponovilo ovako nešto i da se roditelji onda terete za teško djelo protiv bezbjednosti, odnosno ugrožavanje sigurnosti, već da postoji konkretno krivično djelo za to što neko nije čuvao oružje, za koje ima dozvolu pod pravim uslovima.