Connect with us

Zanimljivosti

OBJAŠNJENJE DOKTORA: Zašto nam psovanje toliko prija (i zašto TREBA da ponekad opsujemo)

Da li ste se ikada zapitali zašto se osjećate dobro kad psujete?

Ako bismo vas pitali kako biste definisali psovanje, šta biste odgovorili? Prema riječima doktorke Eme Birn, autorke knjige “Psovanje je dobro po vas”, psovanje je veoma teško definisati. Ona navodi da je riječ o “vrsti jezika” koju koju korisimo u osjećaju zaprepašćenja, nervoze, ushićenosti.

“Mi odlučujemo šta je tačno psovanje konsenzusom, a veliki dio tog konsenzusa ima veze s tim šta je tabu u datoj kulturi. Na nekim mjestima se vrijeđaju na dijelove tijela, negdje na životinjska imena, negdje na bolesti, negdje na određene tjelesne funkcije”, objašnjava doktorka Birn i dodaje:

“Da bi imalo određeni emotivni efekat, morate da se igrate s tabuom u datom društvu. To je ona vrsta jezika koju ne biste koristili u određenim okolnostima, na primjer, na razgovoru za posao ili kad prvi put upoznajete partnerove roditelje”, objašnjava doktorka. Htjeli da priznamo ili ne, činjenica je da psujemo u svakodnevnim situacijama – tokom gužve u saobraćaju, kad prospemo kafu ili kasnimo na važan sastanak.

Izgovaranje ružnih riječi doživljavamo kao potrebu da se “istresemo”, zbog čega momentalno imamo određen nivo zadovoljstva. Zašto je to tako?

“U stresnoj situaciji ili kad se desi nešto neočekivano, čini da se da je naša refleksna reakcija da psujemo. I na neki način osjećamo se dobro!”, kaže Gadi, redovni slušalac VVC-jevog Svjetskog servisa, sa kojim su drugi slušaoci saglasni. Ovako su glasili njihovi odgovori na ovo pitanje:

“Kad psujem, to može da bude iz radosti, krajnjeg iznenađenja ili dubokog žaljenja, bola ili bijesa”, “Čini se da je to najekspresivniji način da iskažete neku emociju”, “Naiđe mi automatski, bez razmišljanja i odmah se osjetim bolje”, “Ne psujem mnogo. Mislim da ako to koristite često, gubi snagu”, “Želite to da sačuvate za prilike kad je stvarno korisno”…

Doktorka Birn kaže da je jedna od najzanimljivijih stvari na koje je naišla tokom istraživanja, bila činjenica da čak i ljudi koji su doživeli hemisferoktomiju (kad uklonite jednu stranu čovjekovog mozga zbog neke nepopravljive štete) mogu da izgube sposobnost govora, ali ne potpuno.

“Kad uklonite nečiju lijevu hemisferu ili imate nekoga čija je lijeva hemisfera teško oštećena moždanim udarom i osoba je izgubila većinu sposobnosti govora, uglavnom ćete ustanoviti da je ona i dalje sposobna da psuje. Izgleda da gradimo neke veoma snažne emocionalne veze s određenom vrstom jezika.

Možete da uklonite dio nečijeg mozga i potpuno negirate nečiju sposobnost da se služi jezikom na način koji je tendenciozan i planiran, kao što ja to činim sada. Ali oni i dalje mogu spontano da opsuju. Psovanje je toliko snažno vezano za emocije, da su pokreti mišića neophodni da bi se izgovorile psovke pohranjene na više mjesta. Tako da imamo ‘bekap’ kad treba da ih koristimo”, kaže doktorka Birn.

Vrijedi li psovati u teškim situacijama?
Kada nas nešto boli, obično psujemo. Doktor Ričard Stivens, viši predavač psihologije na Univerzitetu u Kilu i osoba zadužena za njihovu “Laboratoriju psovki” u kojoj sprovodi eksperimente, zapitao se da li ima svrhe psovati u takvim situacijama. Tada je otkrio da, kada ljudi koriste ružne riječi, uspijevaju da izdrže bol. Primjera radi, mogu duže da drže ruku u ledu. Eksepriment u kom su psovke zamijenili drugim riječima, pokazao je da samo psovke imaju emotivni efekat.

“Obično vidimo da dolazi do ubrzanog rada srca tokom psovanja, u poređenju sa neutralnom riječi. To ukazuje na neku vrstu emocionalne reakcije na psovanje, a mi znamo da je psovanje neke vrsta emocionalnog jezika. I tako je naša radna hipoteza da je, kad ljudi opsuju zbog bola, oni praktično podižu nivo stresa i pokreću fenomen po imenu analgezija izazvana stresom (kad ste neosetljivi na bol), što je deo šire reakcije po imenu ‘bori se ili bježi'”, dodaje doktor Stivens.

Related Topics:

Zanimljivosti

BIO DUG I DO 8 METARA: U Australiji pronađeni ostaci praistorijskog morskog psa

Ostaci praistorijskog morskog psa pronađeni su na jednoj plaži u Australiji, a naučnici procjenjuju da je bio dug do osam metara i znatno teži od današnjih velikih bijelih pasa.

Otkriće sugeriše na to da su moderni morski psi dostigli divovske proporcije mnogo ranije nego što se dosad mislilo, piše portal “Diskaver vajld lajf”.

Pronađeno je pet pršljenova starih 115 miliona godina koji su pripadali drevnom lamniformnom morskom psu, redu koji obuhvata i današnje vrste poput velike bijele ajkule.

Iako su pronađeni pršljenovi na obali u blizini grada Darvin na sjeveru Australije bili skoro identični kao kod velike bijele ajkule, postojala je razlika u njihovoj veličini.

Pršljenovi današnjih velikih bijelih ajkula su oko osam centimetara, a pronađeni kod Darvina bili su veći od 12 centimetara, analize su studije objavljene u naučnom časopisu “Komunikejšn biolodži”.

Na osnovu veličine pršljenova, stručnjaci procjenjuju da je životinja bila duga između šest i osam metara i da je bila težila više od tri tone.

Vjeruje se da fosili pripadaju izumrloj vrsti divovskih grabljivih morskih pasa, koji su vladali svjetskim okeanima prije otprilike 100 miliona godina.

Primjerak iz Darvina je 15 miliona godina stariji od svih dosad poznatih pripadnika ove vrste.

(Srna)

Nastavi čitati

Zanimljivosti

KAKO SE NAJBOLJE UČI SRPSKI? Korejac dao praktičan savjet, a kad vidite šta predlaže smijaćete se cijeli dan!

Mladić iz Koreje, koji se doselio u Srbiju, suočio se sa problemom svakog stranca – učenjem srpskog jezika. Iako je počeo sa standardnim udžbenikom, ubrzo je shvatio da se između književnog i kolokvijalnog jezika krije ponor, a njegov urnebesni zaključak o najboljoj metodi učenja nasmijao je celu regiju.

Korejac je na društvenim mrežama podijelio svoje muke, dajući dva klasična primjera koja najbolje ilustruju razliku između teorije i prakse srpskog jezika.

U udžbeniku piše: “Dobar dan gospodine, kako ste?”

“To Srbi nikada tako neće reći,” konstatovao je kroz smijeh, a potom otkrio kako stvarnost zvuči: “De si tebra moj, ajmo na fuka!”

Drugi primjer ticao se opisivanja lijepih djevojaka, gdje se razlika između formalnog i kolokvijalnog govora još više produbljuje.

U udžbeniku piše: “Vau, ovo je lijepa djevojka”.

“Ali stvarno Srbi, da li vi stvarno pričate tako? Ja sam čuo ovako: ‘Jaoooooj eeee vidi vidi vidi, kakva je ribaaa!’”, objasnio je on, savršeno oponašajući tipičan uzvik oduševljenja.

Ovakvi primjeri, osim čuvenih padeža, objašnjavaju zašto je srpski često noćna mora za strance – prevelika je razlika između standardnog i nestandardnog govora. Ipak, Korejac je ponudio rješenje, i to vrlo… praktično.

Umjesto da se fokusira na udžbenike, Korejac je ponudio revolucionarnu metodu za savladavanje srpskog jezika.

“Najbolji način da naučite srpski nije da se fokusiramo na knjigu ovako, nego da se fokusiramo na rakiju. Onda pijemo svakog dana rakiju sa Srbima i onda je to to. To ti je život, to je udžbenik srpskog jezika,” zaključio je on, izazivajući lavinu oduševljenih komentara.

Njegova teza o neformalnom pristupu i “rakijskoj metodi” naišla je na potpunu podršku Srba.

“Ne zovemo džabe kafanu biblioteka,” poručio je jedan korisnik.

“Bravo, ništa bez rakije, aj živjeli,” dodao je drugi, uz opasku: “Rakija spaja ljude!”

Komentari o njegovom izgovoru su se samo nizali: “Pa ti bolje pričaš nego ja”, “Fenomenalno pričaš Srpski… prosto nevjerovatno…”, a najviše pohvala dobio je upravo za svoj duhoviti, ali precizni, zaključak, prenosi “Telegraf”.

Korejac je, sudeći po reakcijama, pronašao ne samo najbolji udžbenik srpskog jezika, već i ključ za srpski mentalitet. A taj ključ je, naravno, u čašici!

Nastavi čitati

Zanimljivosti

NAJŠKOLOVANIJI PASTIR! Život među ovčijim stadom u Studenici

Osamdesetjednogodišnji Radivoje Jojlija, magistar bioloških nauka i profesor u penziji, već 15 godina čuva stado ovaca Manastira Studenice.

Na manastirskoj ekonomiji dočekao je novinarsku ekipu u odijelu kakvo je nosio i u učionici, jedino je šešir zamijenio šajkačom. Ovce ga vole, a on svojom biografijom mijenja stereotipe o pastirima. Godinama je bio naučni radnik u Zavodu za zaštitu prirode u Sarajevu, magistar, doktorand…

– Bio sam na dobrom putu da završim doktorat, ali sam izgubio smisao za to, nisam vidio smisao više u tome – objašnjava 81-godišnjak za RTS.

Radivoje Jojlija je danas jedini pastir na studeničkim pašnjacima.

– Nisam bio jedini, bilo nas je četvorica tada, bilo je puno ovaca, jedno tri puta više nego sada – priča nesvakidašnji pastir koji po vrletima gazi sigurnim korakom dok pridržava leđa.

Rođeni Nevesinjac u Studenicu je stigao 1995. godine. Sa suprugom i tri kćerke izbjegao je iz Sarajeva. U pomoć mu je prvo priteklo manastirsko bratstvo.

– Ja se zaista nadam da je on našao mir ovdje među nama. Nadam se da je i njemu dobro kao što je i nama što je on ovdje, što nam je ovako za ponos i ugled. Mnogi gosti se zaprepaste kad im kažemo da imamo jednog od najškolovanijih pastira u Srbiji – kaže jeromonah Vitalije iz Manastira Studenica.

Možda većinu vremena provodi među ovcama, ali je za mještane i komšije pastir među ljudima. Kažu da je duša od čovjeka i da se ne stidi nijednog posla da radi ali da neće da traži pomoć.

Bio je, kažu, i poseban nastavnik jer nije samo predavao biologiju, već je djecu učio pravim vrijednostima.

– On je predivan čovjek, imao je dosta učenika tu, nažalost, svi su otišli iz ovog mesta, nisu više tu – priča jedna mještanka.

Otišle su i Radivojeve kćerke, ali ga redovno obilaze, a on vrijeme između posjeta najradije prekrati čitajući knjige među ovcama o kojima će, kaže, brinuti dok ga noge nose, prenosi Srpskainfo.

Nastavi čitati

Aktuelno