Da li ste se ikada zapitali zašto se osjećate dobro kad psujete?

Ako bismo vas pitali kako biste definisali psovanje, šta biste odgovorili? Prema riječima doktorke Eme Birn, autorke knjige “Psovanje je dobro po vas”, psovanje je veoma teško definisati. Ona navodi da je riječ o “vrsti jezika” koju koju korisimo u osjećaju zaprepašćenja, nervoze, ushićenosti.

“Mi odlučujemo šta je tačno psovanje konsenzusom, a veliki dio tog konsenzusa ima veze s tim šta je tabu u datoj kulturi. Na nekim mjestima se vrijeđaju na dijelove tijela, negdje na životinjska imena, negdje na bolesti, negdje na određene tjelesne funkcije”, objašnjava doktorka Birn i dodaje:

“Da bi imalo određeni emotivni efekat, morate da se igrate s tabuom u datom društvu. To je ona vrsta jezika koju ne biste koristili u određenim okolnostima, na primjer, na razgovoru za posao ili kad prvi put upoznajete partnerove roditelje”, objašnjava doktorka. Htjeli da priznamo ili ne, činjenica je da psujemo u svakodnevnim situacijama – tokom gužve u saobraćaju, kad prospemo kafu ili kasnimo na važan sastanak.

Izgovaranje ružnih riječi doživljavamo kao potrebu da se “istresemo”, zbog čega momentalno imamo određen nivo zadovoljstva. Zašto je to tako?

“U stresnoj situaciji ili kad se desi nešto neočekivano, čini da se da je naša refleksna reakcija da psujemo. I na neki način osjećamo se dobro!”, kaže Gadi, redovni slušalac VVC-jevog Svjetskog servisa, sa kojim su drugi slušaoci saglasni. Ovako su glasili njihovi odgovori na ovo pitanje:

“Kad psujem, to može da bude iz radosti, krajnjeg iznenađenja ili dubokog žaljenja, bola ili bijesa”, “Čini se da je to najekspresivniji način da iskažete neku emociju”, “Naiđe mi automatski, bez razmišljanja i odmah se osjetim bolje”, “Ne psujem mnogo. Mislim da ako to koristite često, gubi snagu”, “Želite to da sačuvate za prilike kad je stvarno korisno”…

Doktorka Birn kaže da je jedna od najzanimljivijih stvari na koje je naišla tokom istraživanja, bila činjenica da čak i ljudi koji su doživeli hemisferoktomiju (kad uklonite jednu stranu čovjekovog mozga zbog neke nepopravljive štete) mogu da izgube sposobnost govora, ali ne potpuno.

“Kad uklonite nečiju lijevu hemisferu ili imate nekoga čija je lijeva hemisfera teško oštećena moždanim udarom i osoba je izgubila većinu sposobnosti govora, uglavnom ćete ustanoviti da je ona i dalje sposobna da psuje. Izgleda da gradimo neke veoma snažne emocionalne veze s određenom vrstom jezika.

Možete da uklonite dio nečijeg mozga i potpuno negirate nečiju sposobnost da se služi jezikom na način koji je tendenciozan i planiran, kao što ja to činim sada. Ali oni i dalje mogu spontano da opsuju. Psovanje je toliko snažno vezano za emocije, da su pokreti mišića neophodni da bi se izgovorile psovke pohranjene na više mjesta. Tako da imamo ‘bekap’ kad treba da ih koristimo”, kaže doktorka Birn.

Vrijedi li psovati u teškim situacijama?
Kada nas nešto boli, obično psujemo. Doktor Ričard Stivens, viši predavač psihologije na Univerzitetu u Kilu i osoba zadužena za njihovu “Laboratoriju psovki” u kojoj sprovodi eksperimente, zapitao se da li ima svrhe psovati u takvim situacijama. Tada je otkrio da, kada ljudi koriste ružne riječi, uspijevaju da izdrže bol. Primjera radi, mogu duže da drže ruku u ledu. Eksepriment u kom su psovke zamijenili drugim riječima, pokazao je da samo psovke imaju emotivni efekat.

“Obično vidimo da dolazi do ubrzanog rada srca tokom psovanja, u poređenju sa neutralnom riječi. To ukazuje na neku vrstu emocionalne reakcije na psovanje, a mi znamo da je psovanje neke vrsta emocionalnog jezika. I tako je naša radna hipoteza da je, kad ljudi opsuju zbog bola, oni praktično podižu nivo stresa i pokreću fenomen po imenu analgezija izazvana stresom (kad ste neosetljivi na bol), što je deo šire reakcije po imenu ‘bori se ili bježi'”, dodaje doktor Stivens.