Connect with us

Zanimljivosti

OBJAŠNJENJE DOKTORA: Zašto nam psovanje toliko prija (i zašto TREBA da ponekad opsujemo)

Da li ste se ikada zapitali zašto se osjećate dobro kad psujete?

Ako bismo vas pitali kako biste definisali psovanje, šta biste odgovorili? Prema riječima doktorke Eme Birn, autorke knjige “Psovanje je dobro po vas”, psovanje je veoma teško definisati. Ona navodi da je riječ o “vrsti jezika” koju koju korisimo u osjećaju zaprepašćenja, nervoze, ushićenosti.

“Mi odlučujemo šta je tačno psovanje konsenzusom, a veliki dio tog konsenzusa ima veze s tim šta je tabu u datoj kulturi. Na nekim mjestima se vrijeđaju na dijelove tijela, negdje na životinjska imena, negdje na bolesti, negdje na određene tjelesne funkcije”, objašnjava doktorka Birn i dodaje:

“Da bi imalo određeni emotivni efekat, morate da se igrate s tabuom u datom društvu. To je ona vrsta jezika koju ne biste koristili u određenim okolnostima, na primjer, na razgovoru za posao ili kad prvi put upoznajete partnerove roditelje”, objašnjava doktorka. Htjeli da priznamo ili ne, činjenica je da psujemo u svakodnevnim situacijama – tokom gužve u saobraćaju, kad prospemo kafu ili kasnimo na važan sastanak.

Izgovaranje ružnih riječi doživljavamo kao potrebu da se “istresemo”, zbog čega momentalno imamo određen nivo zadovoljstva. Zašto je to tako?

“U stresnoj situaciji ili kad se desi nešto neočekivano, čini da se da je naša refleksna reakcija da psujemo. I na neki način osjećamo se dobro!”, kaže Gadi, redovni slušalac VVC-jevog Svjetskog servisa, sa kojim su drugi slušaoci saglasni. Ovako su glasili njihovi odgovori na ovo pitanje:

“Kad psujem, to može da bude iz radosti, krajnjeg iznenađenja ili dubokog žaljenja, bola ili bijesa”, “Čini se da je to najekspresivniji način da iskažete neku emociju”, “Naiđe mi automatski, bez razmišljanja i odmah se osjetim bolje”, “Ne psujem mnogo. Mislim da ako to koristite često, gubi snagu”, “Želite to da sačuvate za prilike kad je stvarno korisno”…

Doktorka Birn kaže da je jedna od najzanimljivijih stvari na koje je naišla tokom istraživanja, bila činjenica da čak i ljudi koji su doživeli hemisferoktomiju (kad uklonite jednu stranu čovjekovog mozga zbog neke nepopravljive štete) mogu da izgube sposobnost govora, ali ne potpuno.

“Kad uklonite nečiju lijevu hemisferu ili imate nekoga čija je lijeva hemisfera teško oštećena moždanim udarom i osoba je izgubila većinu sposobnosti govora, uglavnom ćete ustanoviti da je ona i dalje sposobna da psuje. Izgleda da gradimo neke veoma snažne emocionalne veze s određenom vrstom jezika.

Možete da uklonite dio nečijeg mozga i potpuno negirate nečiju sposobnost da se služi jezikom na način koji je tendenciozan i planiran, kao što ja to činim sada. Ali oni i dalje mogu spontano da opsuju. Psovanje je toliko snažno vezano za emocije, da su pokreti mišića neophodni da bi se izgovorile psovke pohranjene na više mjesta. Tako da imamo ‘bekap’ kad treba da ih koristimo”, kaže doktorka Birn.

Vrijedi li psovati u teškim situacijama?
Kada nas nešto boli, obično psujemo. Doktor Ričard Stivens, viši predavač psihologije na Univerzitetu u Kilu i osoba zadužena za njihovu “Laboratoriju psovki” u kojoj sprovodi eksperimente, zapitao se da li ima svrhe psovati u takvim situacijama. Tada je otkrio da, kada ljudi koriste ružne riječi, uspijevaju da izdrže bol. Primjera radi, mogu duže da drže ruku u ledu. Eksepriment u kom su psovke zamijenili drugim riječima, pokazao je da samo psovke imaju emotivni efekat.

“Obično vidimo da dolazi do ubrzanog rada srca tokom psovanja, u poređenju sa neutralnom riječi. To ukazuje na neku vrstu emocionalne reakcije na psovanje, a mi znamo da je psovanje neke vrsta emocionalnog jezika. I tako je naša radna hipoteza da je, kad ljudi opsuju zbog bola, oni praktično podižu nivo stresa i pokreću fenomen po imenu analgezija izazvana stresom (kad ste neosetljivi na bol), što je deo šire reakcije po imenu ‘bori se ili bježi'”, dodaje doktor Stivens.

Zanimljivosti

NAJBOLJE SOBNE BILJKE ZA TAMNE PROSTORE! Sačuvajte zeleno i čist vazduh

Zaboravite na brige o nedostatku sunca.

Čak i ako vaš dom nema prozore okrenute ka jugu, ne morate se odreći raskošnog zelenila. Ovaj vodič će vam pomoći da odaberete savršene koje uspijevaju i u uslovima slabe osvjetljenosti.

Zašto su sobne biljke važne?
U urbanom okruženju provodimo do 90 odsto vremena u zatvorenim prostorima. Iako mislimo da je vazduh unutra siguran, često je pun hemikalija koje isparavaju iz nameštaja, boja, tepiha i sredstava za čišćenje. Upravo tu na scenu stupaju sobne biljke.

NASA-ina studija o čistom vazduhu potvrdila je da određene biljke djeluju kao prirodni filteri, apsorbujući te štetne materije.

Kombinujući tu funkcionalnost s niskim zahtjevima za svjetlom, dobili smo savršene cimere za hodnike, kupatila bez prozora ili prostore s prozorima okrenutim ka sjeveru.

Sanseverija (Sansevieria)
Zašto je volimo: Sanseverija je gotovo neuništiva. Izuzetno je tolerantna na sušu i slabo svjetlo. Njeni pravi, mačasti listovi daju enterijeru modernu, minimalističku vertikalnost.

Apsorpcija toksina: Formaldehid, benzen, trihloretilen. Jedinstvena je jer noću otpušta kiseonik, čineći je idealnom za spavaće sobe.

Savjet za njegu: Zalivajte je tek kad se zemlja potpuno osuši. Prekomjerno zalivanje je njen jedini pravi neprijatelj.

ZZ biljka (Zamioculcas zamiifolia)

Zašto je volimo: Ako ste početnik u botanici, ZZ je vaš idealan partner. Njeni sjajni, voštani listovi na lučnim peteljkama izgledaju skulpturalno i sofisticirano. Može preživjeti i ekstremnu tamu i zanemarivanje.

Apsorpcija toksina: Benzen, toluen, etilbenzen.

Savjet za njegu: Preferira slabo svjetlo, ali uspijeva i u umjerenom. Dajte joj kap vode jednom mjesečno; zimi i rjeđe.

Aglaonema (Aglaonema)
Zašto je volimo: Postoje brojne sorte Aglaoneme s prekrasnim šarenim listovima – od ružičaste, crvene do srebrne. Unosi dašak boje u tamne prostore. Što je više šara, to joj treba malo više svjetlosti, ali generalno voli senku.

Apsorpcija toksina: Benzen i formaldehid.

Savjet za njegu: Voli vlagu. Idealna je za kupatila ili kuhinje. Redovno je prskajte i držite je dalje od direktne promaje.

Spatifilum (Spathiphyllum)
Zašto je volimo: Njeni elegantni bijeli cvjetovi u kontrastu s tamnozelenim lišćem unose sofisticiranost. Jedna je od rijetkih cvjetajućih biljaka koja dobro podnosi niske nivoe svjetla.

Apsorpcija toksina: Amonijak, benzen, formaldehid i trihloretilen. Jedna od najdjelotvornijih biljaka za pročišćavanje vazduha.

Savjet za njegu: Javlja vam da je žedna tako što joj listovi opadnu. Nakon zalivanja, brzo se oporavlja. Izbjegavajte da je izlažete direktnom suncu.

Epipremnum aureum (Epipremnum aureum)
Zašto je volimo: Savršena za viseće korpe ili puštanje da se spušta s polica. Njeni dugi, vijugavi pupoljci s jarkozelenim (ili zlatno prošaranim) listovima unose dinamiku. Preživjeće i u gotovo potpunoj tami.

Apsorpcija toksina: Formaldehid, ksilen i benzen.

Savjet za njegu: Što je svjetlost manja, to će šare na lišću biti manje izražene (postaće više zeleni). Odličan je pokazatelj kada ju je potrebno zaliti, jer listovi malo klonu, prenosi B92.

Nastavi čitati

Zanimljivosti

“Iz njega su navirali NELJUDSKI ZVUCI” Sveštenik iz poznatog manastira u Srbiji kaže da je prisustvovao istjerivanju đavola

Rekao nam je da je došao sam da potraži pomoć, običan mladić, nalik na sve druge tih godina. Nije imao problem ni da se pričesti, ni cjeliva ikonu, što mnoge od obično njih muči. Na prvi pogled, ništa nije govorilo da je đavoiman priča jedan sveštenik koji je prije više godina prisustvovao činu isterivanja đavola u poznatom srpskom manastiru.

“Nemojte to raditi, gorim”
Mladić je, prepričava, krenuo da trči po crkvi i da se sakriva od sveštenika.

– U jednom trenu se popeo uz zid i sišao sa njega. To su neobjašnjive stvari. Ponavaljao je “nemojte to raditi, gorim”, kao da se već nalazi u samom paklu. Govorio je nekim specifičnim jezikom, u nekoliko navrata ga ništa nismo razumjeli. Govorio je sa dva potpuno različita glasa, ne znam kako drugačije da ga nazovem – priča on. Kada je pročitao svih 13 molitvi najstariji monah je dugo molio mladića da se prekrsti, što dečko nije imao snage da uradi tokom čitavog čina.

– Na kraju se prekrstio i smirio. Nakon toga saznali smo da je sam došao u manastir da potraži pomoć. Prije toga je dan i noć čuo glasove koji su mi govorili da ne ulazi u crkvu. Liječio se kod neuropsihijatra, ali iako mu je doktorka na sve načine pokušavala da pomogne, lijekovi nisu donijeli mir. Monah se kasnije u nekoliko navrata čuo sa njim i znam da su mu molitve Svetog Jovana pomogle – zaključuje ovaj sveštenik svoju priču.

Egzorcizam – jedna od najosetljivijih tema
Vekovima unazad egzorcizam se vrši u hrišćanskim crkvama, pa tako i pravoslavnoj. Od svih tema ovo je vjerovatno ona o kojoj crkva najrjeđe priča, smatrajući je jednom od najosjetljivijih, najodgovornijih i najtežih u svojoj službi.

Na pitanje zašto neki čovjek ili dijete, pa čak i kršten, biva “zaposjednut”, crkva nema odgovore. Najčešće se smatra da je to posljedica nekog velikog grijeha, sopstvenog ili roditeljskog, kakvo je bavljenje teškim okultnim radnjama. No, i sami sveštenici kažu da su to samo nagađanja i da konačni odgovor u njihovoj vjerskoj zajednici na svako pitanje mora biti – Božja promisao. – Egzorcizam je posljednja mjera kojoj pravoslavna crkva pribjegava da bi nekome pomogla. Prije toga se uvijek nalažu post, ispovijesti, pričest, molitve, a samo ako i povrh svega toga osoba osjeća duhovni nemir i prisustvo strane sile, šalje se u neki od velikih manastira na čitanje molitvi Svetog Jovana Zlatoustog – otkrivaju sveštenici.

Odlazak ljekaru, pritom, takođe je nešto što duhovnik, uz post i molitvu, savjetuje svom parohijanu ako osjeća da nema mira.

Ne može svaki sveštenik da vrši egzorcizam
U Srbiji i Crnoj Gori molitve za oslobađanje od nečastivog najčešće se čitaju u manastirima Studenica, Crna Reka i Ostrog, ali ne može svaki sveštenik da ih čita. Za to je potrebna posebna dozvola koju je taj duhovnik zavrijedeo svojom posebnom pobožnošću, snagom duha i podvižničkim životom. Sveštena lica ističu da je važna razlika između čina egzorcizama u pravoslavnoj i rimokatoličkoj crkvi, a koja je u nekoj formi popularisana putem medija i filmova, jeste ta što pravoslavni duhovnici ni jednog trena ne pretpostavljaju da istjerivanje đavola vrše oni sami.

Oni ne naređuju demonu da napusti telo čoveka, jer vjeruju da je direktno isterivanje mogao da vrši samo Isus Hrist. Pozivaju na Bibliju u kojoj se kaže da Isus ni apostolima nije dao tu mogućnost, rekavši da se se “ovaj rod (demoni, preim. aut.) isteruje samo molitvom i postom”. Sveštenik može samo da se moli Bogu da usliši njegove molitve i, ako je takva Njegova volja, izbavi osobu od nečastivih sila – baš stoga ne može svaki duhovnik da vrši ovu radnju.

– Nalik filmovima je, ipak, u neku ruku ono kroz šta prolaze obuzeti. Glasovi koji govore iz njih, jezici koje nisu znali, penjanje po zidovima, samopovređivanje, nadljudska snaga, to je ono čega ipak ima – tvrde sveštenici, kao i mnoga duhovna literatura na ovu temu, prenosi Blic. Gdje je mjesto ljekara, a gdje sveštenika?
Ipak, i hrišćani, i ateisti i agnostici širom svijeta u ovom činu vide jedan moguć problem – zloupotrebu. Da li je to činjenica da se na njemu itekako profitiralo sa nizom horor filmova, otvorena je tema. No, još opasnija zloupotreba može da se javi pri nesavjesnoj procjeni duhovnog stanja neke osobe.

Upravo je to zaključak najpoznatijeg čina egzorcizma (tačnije 67 činova) nad Nemicom Analis Mičel, koja je umrla sa 23 godine, teška nepunih 30 kilograma, nakon brojnih egzorcizama i odluke njenih roditelja da je ne povjere ljekaru, već sveštenstvu. Po njenoj priči delom je baziran film “Isterivanje đavola iz Emili Rouz”, a slučaj je još 70-ih godina postao svjetski poznat. Roditelji i sveštenik su čak sudski osuđeni na, doduše, blage kazne, a veliko pitanje postalo je otvoreno – šta ako se neki vid psihoze pogrešno protumači i na taj način ugrozi nečije zdravlje i život?
Srpskainfo

Nastavi čitati

Zanimljivosti

DEŠIFROVAN HITLEROV DNK? Imao rijetki genetski poremećaj koji je uticao na njegovu seksualnost

Autori britanskog dokumentarca tvrde da su dešifrovali DNK Adolfa Hitlera, na osnovu čega su ustanovili da je bolovao od rijetkog, genetskog poremećaja Kalman sindrom, koji je uticao na njegov polni razvoj i nedostatak lučenja polnih hormona.

Trag DNK je navodno otkriven na komadiću tkanine sa krvave sofe na kojoj je Hitler sebi oduzeo život u Berlinu 1945. godine.

Nalazi će uskoro biti predstavljeni u britanskom televizijskom dokumentarcu pod nazivom „Hitlerova DNK: Genom diktatora“.

Emisija daje „zapanjujući uvid u Hitlerov seksualni razvoj“ i pokreće pitanja „u vezi sa njegovim neurološkim razvojem i njegovim mentalnim stanjem“, piše Tajms.

Kako je navela genetičarka Turi King, koja je imala ključnu ulogu u dokumentarcu, ovaj urođeni poremećaj ne može da opravda Hitlerove postupke.

Dijagnostikovani Kalmanov sindrom je, kako se navodi, uticao na Hitlerov pubertet i seksualnost.

Postoji vjerovatnoća od 1 prema 10 da je diktator imao mikropenis, a prethodna istraživanja zvaničnih medicinskih kartona već su pokazala da je „Firer“ vjerovatno patio od urođenog stanja poznatog i kao nespušteni testisi.

Aleks Džej Kej, britanski istoričar sa Univerziteta u Potsdamu, ukazao je da bi ovo objasnilo Hitlerovu veoma neobičnu i gotovo potpunu posvećenost politici, što je isključivalo svaki privatni život, prenosi Špigel.

U kojoj mjeri se Hitlerovi postupci mogu objasniti korišćenjem dokaza kao što je DNK vjerovatno će pokrenuti dalju debatu, a u britanskom dokumentarcu istovremeno su osporene tvrdnje da je on imao jevrejske korene, ili da je patio od šizofrenije.

Nastavi čitati

Aktuelno