Igranje ratom postalo je jedini preostali adut u rukama političara koji dobro znaju da im je izmakao tepih pod nogama i da više nemaju šta ponuditi građanima. Predizborna kampanja u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini pretvorila se u opasnu tačku usijanja, gdje se umjesto ekonomskih rješenja, novih radnih mjesta i investicija narodu ponovo servira najprljaviji koktel: strah, panika i zveckanje oružjem.

U samom centru ove opasne igre nalazi se Milorad Dodik, čovjek koji u ovom trenutku nema nijednu zvaničnu izvršnu ili državnu funkciju osim one stranačke – predsjednika SNSD-a. Uprkos tome, on potpuno neovlašteno i bezočno uzurpira kompletne institucije Republike Srpske. Dok narod spaja kraj s krajem, stranački šef se bez imalo srama vozi službenim helikopterom o trošku građana, troši milione iz budžeta na privatne i političke promocije i ponaša se kao apsolutni gospodar cijelog entiteta. Svjestan da gubi izbore i da mu se vlast definitivno mrvi, Dodik u potpunoj panici poseže za najradikalnijim potezima. On otvoreno poručuje da je „mirno razdruživanje jedina opcija koja će se sigurno ostvariti“ i zaplašuje javnost pričama o „međuentitetskim linijama razgraničenja“, uslovljavajući opstanak zajedničkih institucija i najavljujući poteze koji direktno udaraju na stabilnost čitave regije.

U toj prljavoj predstavi on ima dobro uigrane i provjerene partnere iz Federacije BiH. Dvojac Zukan Helez i Elmedin Konaković sa oduševljenjem prihvata svaku Dodikovu lopticu, igrajući već poznatu predstavu koja traje više od dvije decenije po principu: „Ja tebi vojvodo, ti meni serdare“.

Čim Dodik najavi secesiju ili krene sa radikalnim porukama kako bi skrenuo pažnju sa pražnjenja budžeta i sopstvenih poraza, Zukan Helez iz minute u minutu odgovara zapaljivim izjavama o „domaćoj proizvodnji dronova samoubica“, javno pozivajući Dodika da „dođe i vidi kako pravimo još veće i jače stvari od toga“, uz ot histerične prijetnje da je „sve spremno za reakciju i Plan B u slučaju pokuša secesije“. Sa druge strane, Elmedin Konaković pred TV kamerama dodatno uliva ulje na vatru, javno nazivajući Dodika „kukavicom koja 20 godina laže ovaj narod“ i optužujući ga pred širokim auditorijumom da je „bio spreman pustiti krv samo da ostane na vlasti“. Radi se o savršeno sinhronizovanoj političkoj trgovini gdje jedni drugima nabacuju voleje i održavaju se u životu, dok narodu nude mržnju i nemir.

Surova istina je da u narodu — kako u Banjaluci, tako i u Sarajevu, Bijeljini ili Mostaru — nikakva želja za sukobom ne postoji. Obični ljudi žele samo mir, stabilnost i dostojanstven život za svoju djecu. Međutim, linija između političkog blefa i stvarne tragedije nikada nije bila tanja. Kada neodgovorni političari svakodnevno truju javni prostor ratnohuškačkom retorikom i opasnim provokacijama sa dronovima, granicama i prolevanjem krvi, dovoljan je samo jedan jedini režirani incident, jedna nepromišljena iskra da pokrene lavinu koju niko više neće moći zaustaviti.

Liderima kojima je vlast postala jedini smisao postojanja očigledno je svejedno. Dodiku, kao i njegovim političkim partnerima iz Sarajeva, sasvim je nebitno šta će biti sa narodom i da li će se ugroziti mir, sve dok oni sjede u svojim udobnim foteljama. Spremnost da se žrtvuje kompletan narod radi očuvanja vlastite kože i fotelje vrhunac je političke bezobzirnosti. Građani konačno moraju progledati i shvatiti: ovi politički piromani lete helikopterima o našem trošku dok spremno pale vatru u kojoj svi zajedno možemo izgorjeti!

Banjaluka24

Kako bi izgledalo jedno mjesto u Republici Srpskoj kad bi ponovo oživjela industrija i proizvodnja?

Upravo to je tema novog spota Miloša Stanišića, koji u kampanji AI ne koristi da pokaže neku futurističku i daleku Republiku Srpsku, nego kao alat da učini vidljivim ono što bi već danas moglo da postoji kad bi se resursima, industrijom i prilikama kojima već raspolažemo – bolje upravljalo.

Kad u jednom mjestu stane velika fabrika, ne stane samo proizvodnja. Prvo utihne pogon, a onda se promijeni jutro. Manje ljudi odlazi na posao, manje posla imaju prevoznici, prodavnice, pekare, servisi i male firme koje su živjele uz veliku proizvodnju. A onda počnu da odlaze i ljudi.

Upravo ovu priču Stanišić, nosilac liste Pokreta Sigurna Srpska za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH u Izbornoj jedinici 2, u novom nastavku video-serijala „Minut budućnosti“ okreće u suprotnom smjeru.

Uz pomoć vještačke inteligencije pokazuje šta se dešava kad se smjena vrati. Ponovo se ide na posao, pokreće se prevoz, otvaraju se prodavnice, rade servisi. Male firme dobijaju posao od velike. Jedna plata postaje nečija mušterija, nečija narudžba i nečiji novi posao. Grad koji se gasi ponovo dobija ritam.

„Ovu priču u Brodu, Modriči, Šamcu, Ugljeviku i Doboju ne treba mnogo objašnjavati. Jedno radno mjesto nikad nije samo jedno radno mjesto. Smjena ne pokreće samo fabriku. Smjena pokreće grad“, poručuje Stanišić.

U prethodnom spotu pokazao je dvije budućnosti iste semberske njive: jednu u kojoj se priča završava prodajom sirovine i drugu u kojoj se nastavlja kroz preradu, pakovanje, transport i gotov domaći proizvod, pa od istog roda ovdje živi mnogo više ljudi.

Sad isto pitanje postavlja industrijskim mjestima – ne kako da vratimo sve što je nekad bilo, nego šta bi još mogli da napravimo kad bis domaćinski upravljali onim što već imamo.

„Priča o rafinerijama i industriji nije priča o starim fabrikama i vremenima kojih se rado sjećamo. To je priča o tome ima li jedan grad, jedno mjesto od čega da živi sutra“, kaže Stanišić.

I na kraju ponovo postavlja pitanje kojim je otvorio kampanju: „A šta ako može drugačije?“ Odgovor ostaje isti: „SIGURNO može.“

Sve ima svoje vrijeme trajanja, a ova vlast u Republici Srpskoj, predvođena SNSD, u fazi je kvarenja i slabljenja.

vo u intervjuu za Srpskainfo kaže bivši predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, bivši gradonačelnik Banjaluke, član Predsjedništva Pokreta Sigurna Srpska, lider Nezavisnog pokreta „Svojim putem“ i kandidat za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, Igor Radojičić.

Pokret Sigurna Srpska je u formalno-pravnom smislu koalicija. Znači, nije jedan jedinstven pravni subjekt, nije partija još uvijek, iako smo mi napravili jedan eksperiment na političkoj sceni Republike Srpske i od koalicije napravili nešto što funkcioniše gotovo kao partija.

Razvijali smo opštinske odbore, birali sve organe po vertikali i de fakto smo ustrojeni kao politička partija. Ako postoji identitet PDP, postoji i identitet Nezavisnog pokreta „Svojim putem“. Kada imate koalicione partnere, naravno da imate situacije u kojima se slažu i u kojima se ne slažu. Mi smo imali turbulentan period u usaglašavanju lista. Sada su liste usaglašene.

Guramo vrlo uspješno kroz izbornu kampanju. Pokret je za deset mjeseci postojanja narastao na drugu političku snagu Republike Srpske i u to vjerujemo. Dakle, sa onih startnih pozicija – zavisno od toga da li uzmete PDP, Nezavisni pokret „Svojim putem“, plus još nekoga – mi smo danas, po našoj procjeni i po anketama koje imamo, čak i na preko 20 odsto podrške građana.

Prije nekoliko mjeseci govorili ste o tome da se Draško Stanivuković svojom energijom nametnuo kao vođa opozicije u Republici Srpskoj. Da li je vaš politički cilj da i nakon izbora ostanete dio opozicije ili, kako neki spekulišu, napravite korak da ponovo budete u vlasti?

Igor Radojičić je opozicija. Ja sam svoju političku karijeru, nakon nekoliko godina pauze, nastavio kroz opoziciono djelovanje. Da sam želio da ostanem u SNSD vjerovatno bih danas bio barem poslanik, neki direktor ili ministar. Nisam se više vidio tamo. Mi smo se razišli i to je gotova priča. Vjerujem da Pokret Sigurna Srpska ima jako dobar potencijal.

Ja sam prije 25 godina pravio SNSD kao tadašnji važan faktor u njegovom nastajanju. Bio sam generalni sekretar, poslije potpredsjednik stranke i znam kako nastaje velika organizacija. Pokret Sigurna Srpska raste na sličan način. Raste prilivom ljudi sa vrlo različitih strana, ne samo iz političkih partija, već i dosta ljudi koji se ranije nisu bavili politikom. Kao što sam maloprije rekao, mi smo za deset mjeseci narasli na drugu političku snagu Republike Srpske.

Znači, za još par mjeseci ili par godina rasta postoji potencijal da to bude prva i vodeća politička snaga. Ono što je bio naš cilj i namjera jeste da napravimo veliki politički subjekt. Malih partija u Republici Srpskoj imate koliko hoćete. Niko ne zna koliko ih ima. Velika većina se bori za cenzus, za tri poslanika, poneko postane odbornik, poneko poslanik, ali vrlo često kažem da neko mora i da vodi.

Dakle, kao što je SNSD moćna politička partija koja vodi široku koaliciju sa ne znam koliko partija, tako i na drugoj strani mora da se profiliše neko ko će da vodi. Pokret Sigurna Srpska ima potencijal da bude lider tog bloka. Ne mislim samo opozicije, jer već na izborima 4. oktobra može da se desi promjena. Mi računamo na duže staze. Ja sam stariji, a Draško puno mlađi. On ima nevjerovatnu energiju.

Naprosto je, što kažu, rođen za politiku i ima ambiciju. Radi 24 sata dnevno i potpuno je posvećen ovom poslu. Mislim da je Stanivuković neko ko može dugo vremena da traje na našoj političkoj sceni i da Republika Srpska zaslužuje da dođe nova generacija političara i lidera.

Kako Stanivuković i vi funkcionišete zajedno? Ima li između vas suprotstavljanja i sukoba? Koja politika donosi više glasova PSS, Stanivukovićeva ili vaša?

Draškova energija i popularnost nesumnjivo jeste ono što ga čini liderom nove generacije i ovog vremena. Mi smo, definitivno, različiti po stilu. Nikad nisam želio nekoga da kopiram. Imam svoj stil i takav je kakav je. Nisam kopirao ni Milorada, ne kopiram ni Draška.

Naprosto, imam svoj put i način kako ga prezentujem i kako se bavim politikom. Nekad je izazovno usaglašavati tako dva različita karaktera. Stanivuković je predsjednik i tu nema dileme. On diktira tempo, vodi cijelu priču i zaista ima energiju koja cijelom pokretu daje pogonsko gorivo.

Sa različitošću koju imamo možemo predstavljati jako dobru strukturu i kompoziciju, u onoj mjeri u kojoj možemo da „hendlujemo“ razlike koje imamo. Za sada, evo i kroz ovo što vidimo, PSS raste i mislim da to dobro funkcioniše.

U kampanji za mandat poslanika u Parlamentu BiH akcenat ste stavili na važnost graničnog prelaza u Gradišci, ali i cijenu lijekova. Kako ćete se ponašati u situaciji ako se u Sarajevu nađete pred „zidom“ sa vašim prijedlozima?

Trideset godina učestvujem u razgovorima i pregovorima sa Sarajevom i sa međunarodnom zajednicom. Znači, malo šta novog može da se pojavi. Postoje metodologije. Nesumnjivo je da u BiH postoje različiti stavovi, ali ja imam pomalo lud stav, kada se radi o učešću u Parlamentu BiH. Hajde da sve stavimo na sto. Mi već jako dugo, godinama, imamo potpuno zakovanu situaciju.

Ne rješava se baš ništa, osim što se povremeno pregovara, uglavnom oko kadrovskih rješenja. Sve ostalo je blokirano. Čitava država, odnosno njeni ljudi i građani imaju ogromnu štetu od toga što se ništa ne rješava, jer to stanje stalne neizvjesnosti i stalnog nerješavanja utiče na život. Ako je perspektiva da ćemo mi i narednih 30 godina sjediti tako u nekom ćošku, a  da se ništa ne rješava, to je užasna konstatacija za život svakog čovjeka ovdje. Moj stav je vrlo otvoren.

Nemam problem da razgovaram o bilo kojoj temi. Hajde da stavimo na sto sve ovo što je trenutno pod stolom, a pod stolom se nagomilalo toliko da sto već počinje da „visi“. Imate budžet BiH koji za četiri godine raste skoro 500 miliona. To su pare građana i Republike Srpske i Federacije BiH. Nema investicija, nema zdravstva, nema penzija, nema školstva. Isključivo ide na administraciju BiH koja je pojela ili jede 500 miliona maraka godišnje. To su enormna sredstva. Da ne poredim koliko je to plata, penzija, puteva, mostova. Imate Oružane snage BiH koje troše 300-400 miliona KM godišnje.

S druge strane, kad god dođe do nekog požara, poplave, zemljotresa, odrona, klizišta ili bilo čega drugog, nemate čime da intervenišete. Nemaju ni ljudi, ni resursa, ni sredstava s kojima mogu intervenisati. Na šta se troše tolika sredstva? Kad govorimo o sudstvu, ne zna se gdje je gore stanje. Da li je to Ustavni sud BiH, da li je to Sud BiH, da li je Tužilaštvo BiH, da li je Visoki sudski i tužilački savjet. Sve to stoji po strani.

To su teme koje kuvaju, koje nisu riješene i od kojih trpimo štetu. Imamo štetu od Ustavnog suda BiH, imamo štetu od ogromnih troškova na nivou BiH jer se to zahvata iz svake kuće i džepova. Cijela Krajina, pa i pola države, zaglavljena je na Gradišci. To je nama jedini ventil preko kojeg ide komunikacija prema Zapadu i Istoku. Kad ideš za Beograd, ideš uglavnom preko Gradiške. Sad je tamo neka borba hoće li otvoriti granični prelaz ili neće. Pa onda imamo PDV.

Mnogo govorimo o tome i PSS je potpisivao inicijativu na terenu oko previsokih cijena lijekova koje se kroz neke pravilnike, veletrgovinske marže, maloprodajne marže i PDV zidaju, pa dođete do najskuplje cijene lijekova u regionu. Onda se neka farmaceutska mafija bogati na račun siromašnih i starih, jer oni troše lijekove. Dakle, imamo more otvorenih i neriješenih pitanja koje treba staviti na sto i razgovarati. Bože moj, navikao sam u posljednjih 30 godina da imamo različita mišljenja, ali se opet nađe rješenje.

Nezavisni pokret „Svojim putem“ dio je šireg političkog projekta koji nosi naziv Pokret Sigurna Srpska. Mogu se čuti priče da pojedinci iz vašeg pokreta nisu zadovoljni statusom u PSS. Radi se o obrazovanim ljudima koji su profesionalno i stručno ostvareni, a, navodno, marginalizovani su u PSS. Da li je to opasnost po vaš pokret?

Nezavisni pokret „Svojim putem“ je mlađi partner većeg partnera u Pokretu Sigurna Srpska. Imamo dobre ljude i dobre kadrove i mislim da u jednom velikom pokretu, opet sa iskustvom pravljenja jednog drugog velikog političkog subjekta prije 25 godina, ima mjesta za sve.

Uvijek je jagma kada se prave poslaničke liste. Pet ljudi dođe na liste, 15 bude nezadovoljno. Od onih pet koji su na listama, troje je nezadovoljno rasporedom. Poslije toga kreće jagma za ministarska mjesta, pa onda kreće jagma za direktorska mjesta.

I opet, sa mojim životnim iskustvom, u pravilu isti ljudi prvo trče da dobiju poslaničke mandate, pa onda isti traže da budu ministri, pa onda isti traže da budu direktori i stalno se suočavate s jednim krugom ljudi koji su beskrajno ambiciozni u politici i koji bi htjeli sve, i to ako može odmah. Politika je trka na duge staze. Mislim da za sve dobre ljude iz PDP i Nezavisnog pokreta „Svojim putem“, kao i drugih krajeva, ima mjesta.

Kolega Dejan Kojić je došao iz DNS, sa Pala. Ima ljudi koji su došli van politike: Mile Matić u Zvorniku, Dušan Vrakić u Trebinju i tako dalje. U jednom velikom pokretu ima dovoljno mjesta za sve. Tvrdim da mi, u našoj državi, a evo, pričali smo i prije početka ovog intervjua – imamo strašan kadrovski problem.

Nama je svaka sljedeća generacija rukovodećih ljudi, i ne samo rukovodećih, slabija od prethodne. Nemamo dovoljno dobrih ljudi. Ne možete napraviti novu političku partiju, a da nema ljudi koji dolaze iz drugih političkih partija. Treba vam rukovodni kadar u zdravstvu, u školstvu, u administraciji, u javnim preduzećima.

Dio pristalica opozicije, kao što i sami znate, posmatra vas sumnjičavo zbog vašeg „bekgraunda“. Bili ste dugo u SNSD, gdje ste obavljali najznačajnije funkcije. Čini se da vas i ljudi iz vlasti, s kojima ste nekad bili saradnici, takođe gledaju sumnjičavo. Može li se to izbalansirati?

To je sudbina, ako misliš svojom glavom i ideš svojim putem. Ako si dovoljno hrabar i odlučan da kažeš: „Ja ovo više ne prihvatam, više ne učestvujem u ovome“, onda često budete neshvaćeni ili doživite kritiku i napade s raznih strana. Odlučio sam tako kako sam odlučio. Ponosan sam na ono što sam radio kao gradonačelnik Banjauke, a urađeno je puno toga.

Mislim da sam na vrlo dostojan i pristojan način vodio Narodnu skupštinu u periodu koji je bio vrlo intenzivan i kvalitetan. Narodna skupština Srpske je, možda, bila najuspješniji parlament u regionu u nekim godinama, a o međunarodnoj afirmaciji da ne govorim. Bili smo prisutni svuda, od Moskve do Vašingtona.

Svojom političkom karijerom do sada sam zadovoljan i ne mislim praviti neku novu političku karijeru. Učestvujem u ovoj priči s namjerom da podržim da se dese promjene. Mislim da je zrelo. Sve dotrajava – i mašina i automobil, i čovjek i vlast. Sve ima svoje vrijeme trajanja. Mislim da je SNSD postao svoja suprotnost.

Sve ono protiv čega se SNSD borio prije 20 i više godina, sada je u vrhu SNSD. I personalno i politički. Sve me jako podsjeća, jer volim istorijske metafore i posmatrati stvari u dužem vremenskom intervalu, na silazak jedne vlasti, kao što smo gledali silazak one vlasti prije 20 godina.

Ako PSS poslije izbora bude tas na vagi za formiranje vlasti,  ko su vaši nezaobilazni partneri, a ko stranke s kojima ni po koju cijenu ne želite da razmatrate ulazak u vlast?

Prvo, naša iskrena podrška ide Branku Blanuši za predsjednika Republike Srpske. Branko i ja se znamo još od srednje škole i naša personalna relacija traje 40 godina, još iz đačkih i studentskih vremena. Dakle, personalno, kao i u ime pokreta, stojimo iza toga jer mislimo da lanac promjena mora da krene od Palate Republike i da dođe novi predsjednik, pa onda dalje redom, kako već ide.

Nesumnjivi partneri u tom dogovaranju su SDS i Narodni front. Znači, Pokret Sigurna Srpska i ova dva druga politička subjekta su prirodni saveznici. U opoziciji ima i drugih političkih partija. Razumljivo je da, recimo, Lista za pravdu i red nastupa ultraopoziciono ili radikalno, atakuje na sve i imaće dobar rezultat na izborima.

Do njih je kako će svoju dalju političku sudbinu odrediti, jer u ovoj kampanji oni vrlo često, svjesno ili nesvjesno, igraju za vlast. Ali oni jesu opozicioni subjekat i ne smatram da je uopšte sporno da se s njima i dalje razgovara, pa da vidimo da li smo potencijalni partneri i kakav je uopšte politički stav Liste za pravdu i red. Po anketama, mislim da opozicija u ovom momentu ima većinu podrške građana u Srpskoj.

U slučaju da se bez SNSD ne može formirati vlast na nivou BiH, da li ćete biti protiv pravljenja takve vlasti?

U koalicionom sporazumu, odnosno Sporazumu o nastanku Pokreta Sigurna Srpska, u izbornoj platformi pokreta i sporazumu opozicionih partija, kada je utvrđena kandidatura Branka Blanuše i Marinka Božovića, na svakom mjestu zapisano je da nema koalicije sa SNSD. Dakle, to je naš politički stav.

Svi su potpisali da se pravi blok koji neće uključivati sadašnju vlast. Opet, nivo BiH ima problem zaštite interesa Republike Srpske. Tu, iako nismo u savezničkoj koaliciji, može se zajednički djelovati. Kada srpski član Predsjedništva BiH pokrene veto u pravilu svi, ili skoro svi srpski poslanici, u Narodnoj skupštini taj veto podrže.

Prema tome, neke stvari nisu sporne, bez obzira ko je na vlasti i ko je u opoziciji. Međutim, primarno ne vjerujem da trebamo praviti bilo kakvu koaliciju sa postojećom vlasti. Treba napraviti jedan radikalan prelaz.

Koja je bila vaša najveća politička greška? Da li vam to, što ste toliko dugo bili u SNSD, možda predstavlja teret sada, kada vodite opozicionu borbu?

Ne volim situacije tipa: „šta bi bilo kad bi bilo“. Desilo se to što se desilo. Šta bi bilo da sam izašao iz SNSD 2015? Šta bi bilo da nisam bio gradonačelnik? Desilo se ovako kako se dešavalo, ovako kako sada jeste i gdje smo sada. Zadovoljan sam i ponosan na ono što sam radio.

Mislim da je ova vlast, na čelu sa SNSD, u fazi kvarenja i slabljenja. I to aktivno. Tu je moje suštinsko neslaganje s njima. Mislim da su davno skrenuli na neki drugi put i ne možemo raditi zajedno. Vjerujem u dolazak nečeg mlađeg, novog i snažnijeg, što će donijeti novu energiju i viziju.

Mi se sada nalazimo u jednoj bolnoj rutini. Sadašnja vlast odrađuje posao vlasti i funkcioniše kao vlast radi sebe. Dakle, nadam se u dolazak neke nove energije, neke nove snage, neke nove vizije koja će dati impuls i ovu „baru“, na neki način, malo „promućkati“ i pokrenuti i opet dati neki novi pokret u budućnosti.