Sara Vanovac iz Istočnog Sarajeva prijavila se na deset doktorskih programa iz teoretske fizike u SAD i na sve je primljena sa punom stipendijom, ali je odabrala Kalifornijski institut za tehnologiju (Kaltek) jer je to “Meka nauke” i što je tu radio njen omiljeni profesor Ričard Fajnmen.

Vanovčeva je ispričala da je oduvijek bila jako ambiciozna i da je znala da želi biti fizičar, te da je tokom razmjene u Italiji shvatila da joj je Amerika najbolja opcija za naučno istraživanje.

– Po povratku kući saznala sam rokove prijava za fakultete i poslala 20 aplikacija na razne fakultete u SAD, od kojih sam na većinu primljena, ali su finansije bile ključni faktor. Izabrala sam Univerziet Furman u Južnoj Karolini jer sam dobila punu stipendiju i smještaj – naglasila je Vanovčeva.

Ona je dodala da se na fakultetu odmah zaposlila u IT servisu da bi mogla pokriti ostale troškove života.

Poslušala svoju intuiciju i uspjela

Kada sam na prvoj godini studija rekla profesorima da želim uporedo da studiram tri predmeta i da radim 20 časova sedmično u IT servisu, kao i da to planiram završiti za četiri godine, svi su mi rekli da je to nemoguće. Gledajući unazad, drago mi je da sam poslušala svoju intuiciju – navodi Vanovčeva.

Da bi to postigla, Sara objašnjava da je morala raditi danju i noću, vikendom i praznicima, da je ljeti bez odmora radila istraživanja, jednom u Novom Meksiku, a jednom u Njemačkoj, napomenuvši da je tokom četiri godine studija, samo tri puta dolazila kući.

– To je moj san i ja osjećam ogromnu zahvalnost da mogu da živim tim životom. Po završetku studija odlučila sam da radim i steknem radno iskustvo. Zaposlila sam se na fakultetu u odjeljenju čija je glavna misija da kroz analizu podataka i matematičke modele savjetuje direktora i dekane o načinima na koje možemo poboljšati rad fakulteta i iskustvo studenata – rekla je Vanovčeva.

Prema njenim riječima, tokom rada na fakultetu imala je divnog šefa, nekadašnjeg profesora matematike Davida Eubenksa, koji je samo jedan od mentora koji su joj nesebično pomagali.

Vanovčeva je istakla da doktorske studije u SAD traju pet do šest godina, a u prvoj godini se polaže još nekoliko ispita i dva velika testa kojima se dokazuje potpuno vladanje materijom.

Osim toga, dodala je ona, studenti tokom prve godine imaju priliku da rade u različitim laboratorijama dok ne odluče u kojoj žele ostati.

– Doktorat je jako dug i naporan proces i zahtijeva mnogo žrtvovanja jer se to smatra poslom u SAD. Očekuje se 40 časova rada u laboratoriji sedmično, a većina nas radi svaki dan po 10 časova između predavanja, istraživanja i dodatnih obaveza. Ja sam ove godine i asistent za kvantnu mehaniku i predajem dva puta sedmično – navela je Vanovčeva.

Kao posebnu zanimljivost tokom studija, Vanovčeva je istakla da je prošli semester imala priliku da sluša predavanja u istoj učionici u kojoj je predavao čuveni Ričard Fajnmen, koja i nosi njegovo ime.

– To je nešto o čemu sam nekada mogla samo da maštam i svaki put kada sam u toj prostoriji osjećam se veoma inspirisanom i zahvalnom – rekla je ova rođena Beograđanka.

Od brojnih nagrada koje je dobila tokom studija u SAD, Sara ističe da je to svakako “Kenet Abernti” (Kenneth C. Abernethy Award), koja se dodjeljuje samo jednom studenu iz odjeljenja za kompjuterske nauke koji zaršava studije u godini kao najbolji student na svojoj generaciji, što je za nju bila velika čast.

Značajan uticaj profesora iz Istočnog Sarajeva
Vanovčeva je rekla da su brojni nastavnici i profesori tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja u Istočnom Sarajevu ostavili značajan uticaj na njen razvoj.

– Bila sam zaista aktivan učenik u mnogim sekcijama i vannastavnim aktivnostima i profesori sa kojima sam radila na tim aktivnostima su mi najviše značili. Znam da je za profesore to često dodatni rad, ali voljela bih da znaju da su te aktivnosti bile ključne u mome razvoju i igrale su veliku ulogu u mome životu – ukazala je Vanovčeva.

Ona je posebno tokom školovanja u Istočnom Sarajevu izdvojila debatu, jer smatra da je to vještina koju bi svako trebao da razvija.

Upitana da li joj je bavljenje borilačkim sportovima pomoglo u karijeri, Vanovčeva je istakla da ju je sport naučio da se upozna i sa pobjedom i porazom, kao i da joj je pomoglo u razvoju društvenih vještina, a da su joj sva putovanja otvorila vidike i ostvarila pozitivan uticaj na život.

– Kao djevojčica sam bila aktivan član Džudo kluba `Slavija`, a kasnije u srednjoj Džiu-džicu kluba `Slavija` iz Istočnog Sarajeva, koji nastavlja da me zapanjuje uspjesima. Preporučila bih roditeljaima da upišu svoju djecu u taj klub, ali bojim se da su toliko popularni da bez nove sale ne bi mogli da prime sve zainteresovane – istakla je Vanovčeva.

Prema njenim riječima, borilačke sportove prije tri godine je zamijenila vrućom jogom i teretanom, a prije dvije godine je istrčala i polumaraton i postala ljubitelj trčanja.

– Prošle godine sam odlučila da podijelim svoju ljubav prema vrućoj jogi sa drugima, tako da sam završila 200 časova treninga i postala učitelj joge. Ako postoji neka aktivnost koja bi našem narodu prijala, onda je to vruća joga. Većina mojih studenata joge su bili muškarci i žene od 50 do 70 godina, a čija je kondicija bolja od moje. Nikada nije kasno da se počne sa vježbom, a može vam promijeniti kvalitet života na bolje – pojasnila je Vanovčeva.

“Najveća bi mi bila čast pomoći svojoj zemlji”
Na pitanje šta bi željela da radi nakon završetka doktorskih studija, Sara odgovara da želi da nastavi da se bavi naukom, tako da će tražiti posao kao profesor na fakultetu, iako je jako malo otvorenih profesorskih pozicija iz fizike na vrhunskim univerzitetima.

Voljela bih da se kod nas počne više pažnje posvećivati naučnoistraživačkom radu, čime bi se stvorili preduslovi za povratak velikog broja mladih naučnika, među njima i mene. Najveća bi mi čast bila kad bih mogla na neki način pomoći svojoj zemlji i ljudima koju tu žive, ali takođe sam oprezna i ne želim da zvučim kao neko iz dijaspore ko samo dijeli savjete bez konkretnih akcija. Za sada mogu da služim kao primjer i kontakt našim mladima, a za budućnost ćemo tek da vidimo – istakla je Vanovčeva.

Da bi tako nešto bilo ostvarivo, Sara je ukazala da je potrebno više ljudi sa inicijativama i idejama kao što je profesor Edhem Čustović iz Australije, koji joj je ogromna podrška, ali i brojnim drugim studentima iz BiH.

Osim porodice i prijatelja, Sara kaže da joj najviše nedostaje domaća muzika, ističići da joj nije isto kada muziku sluša sama u sobi, kao kada je u svom gradu sa dragim ljudima.

– Ljetos sam kući došla na dva mjeseca i otišla sam na svaku svirku na koju sam mogla. Naši ljudi pjevaju sa toliko emocije u glasu i naši tekstovi su toliko puni stihova koji me, što bi se reklo, u srce pogode. Taj mi osjećaj mnogo nedostaje – rekla je Sara Vanovac.