U prijedorskom naselju Gomjenica, tamo gdje kamera rijetko zaluta i gdje zvanične fotelje rijetko kroče, živi porodica Mršić – njih osmero pod jednim krovom, bez sigurnosti, bez garancija, ali sa ogromnim srcem i beskrajnom borbom.
Nedavne poplave koje su pogodile Prijedor nisu im samo uzele ono malo što su imali – one su ih gurnule još dublje u tišinu siromaštva, u osjećaj da su zaboravljeni. Voda je prošla, ali tragovi su ostali. Mokri zidovi, uništen namještaj, dječije stvari koje više nisu upotrebljive. I pitanje: ko će pomoći?
Ovo nije politika – ovo su ljudi.
Osmijeh najmlađe djevojčice iz porodice Mršić vrijedi više od svih obećanja. A tih obećanja se, kažu, naslušaju. I opet – niko ne dođe. Osim komšija. Osim rijetkih koji još vjeruju da čovjek čovjeku treba da bude oslonac.
Mi smo ih obišli – ne da brojimo štetu, već da ih saslušamo. Da im kažemo da nisu sami. Da neko vidi. Da neko razumije.
Kad država okrene leđa, narod mora pružiti ruku.
Dok mnogi vode političke ratove, Mršići vode onaj pravi – životni. Rat za dostojanstvo, za toplu sobu, za suhi pod, za knjige koje neće plivati po vodi. I ne traže mnogo. Samo malo ljudskosti.
Mi biramo da ne okrećemo glavu.
Mi biramo da ih gledamo u oči i kažemo: tu smo. Ovo nije patetika. Ovo je realnost. I ona ne čeka ni izbore, ni budžete, ni posebne sjednice. Ona se dešava sada – i tiče se svih nas, navodi na svojoj platformi x, Draško Stanivuković predsjednik PDP-a