Nasilje nad ženama trenutno je u fazi eskalacije, te je neophodno pojačati kaznenu politiku sudova kako bi se na efikasan način spriječilo vršenje ovih krivičnih djela, ali i uticalo na druge da ne vrši slična, poručio je profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjaluci Mile Šikman.

Šikman je rekao Srni da bez obzira na sveprisutne stavove, nasilje nad ženama nije nešto što je neizbježno, dodajući da blaga kaznena politika sudova ne doprinosi ostvarivanju svrhe kažnjavanja.

– Upitno je i izražavanje društvene osude za krivično djelo, razvijanje i jačanje odgovornosti i svijesti kod građana o opasnosti i štetnosti nasilja nad ženama, te neophodnosti poštovanja zakona – rekao je Šikman.

Nasilnicima se nerijetko izriču kazne ispod zakonskog minimuma
Šikman je upozorio da se nasilnicima često i formalno-pravno ublažavaju kazne, pa se nerijetko izriču ispod zakonom propisanog minimuma.

– I to pod uslovom da se izrekne kazna zatvora jer se obično izriču novčane kazne od 300 do 500 KM ili uslovna osuda koje više pogađaju žrtvu, nego počinioca. Kada tome dodamo da se mnogi od ovih postupaka okončavaju sporazumom o priznanju krivice, pa se na izrečenu kaznu ne žali tužilaštvo, onda se stiče utisak da se privileguje nasilniku, a ne žrtvi – smatra Šikman.

On je pojasnio da se iz tog razloga zalaže za dosljedniju primjenu pravnih propisa jer nasilje u porodici je krivično djelo koje se goni “eks ofisio”, odnosno po službenoj dužnosti.

To što žrtva u mnogim slučajevima ne želi da svjedoči protiv nasilnika, niti njega oslobađa krivice niti državne organe od daljeg gonjenja. Njihova dužnost je da pruže zaštitu žrtvi i nastave sa pribavljanjem dokaza, i to ne samo o konkretnom, prijavljenom slučaju nasilja, već i ranijim oblicima nasilja koji su se ispoljavali. To su sve okolnosti koje mogu uticati na odmjeravanje kazne nasilniku – istakao je Šikman.

Istovremeno, dodao je on, neophodna je oštrija kaznena politika sudova koja bi težila ka zakonom propisanom maksimumu, a ne njenom minimumu.

– Na primjer, kada bi se nasilniku za šamar ili čupanje žrtve izrekla kazna od tri godine zatvora, odnosno pet godina ako bi nasilje počinio korišćenjem oružja, ili kada bi se izrekla kazna za nasilje u porodici koje je učinjeno u prisustvu djeteta bliže deset godina zatvora, onda bi mogli biti sigurni da će efekti generalne prevencije biti ostvareni – smatra Šikman.

On je napomenuo da je ovako oštra kaznena politika prisutna u mnogim zemljama.

Na adekvatan način primijeniti propisane kazne i mjere
– Kazne i mjere koje imamo propisane našim zakonima su odgovarajuće, samo ih na adekvatan način treba primijeniti. Recimo, mjera zabrane prilaska žrtvi će biti efikasna samo ako se primijeni kako treba. Ako je nasilnik prekrši, pa se kazni zatvorom od tri godine, ne samo da ćemo neposredno zaštiti žrtvu, već ćemo uticati i na druge da ne krše izrečene zaštitne mjere – rekao je Šikman Srni.

On je upozorio i na fenomen neprijavljivanja ovih ponašanja koji je i dalje prisutan.

– Bez obzira na obavezu prijavljivanja krivičnog djela od građana, uključujući pojačanu obavezu subjekata zaštite od nasilja u porodici, ovi slučajevi i dalje ostaju “u četiri zida” i to je ono što se mora promijeniti – smatra Šikman.

Uzroci nasilja višestruki, faktori rizika često umanjeni i trivijalizovani
Govoreći o uzrocima nasilja nad ženama, Šikman je rekao da su oni višestruki, te da su rezultat spoljnih, ambijentalnih faktora, ali i unutrašnjih, ličnih osobina.

Iako postoje brojne studije o nasilju u porodici, Šikman je rekao da je malo istraživanja o muškarcima, kao izvršiocima nasilja.

– Kada imamo takva istraživanja, često su faktori rizika u pogledu činjenja nasilja umanjeni i trivijalizovani. Mnogi faktori kao što su zavisnost od alkohola, ali i drugih supstanci, psihijatrijski komorbiditeti, kao i štetna i traumatska iskustva iz djetinjstva, pojedinačno ili kumulativno, mogu predisponirati ljude da počine nasilje u porodici – rekao je Šikman.

On smatra da su posebno interesantni podaci o nepovoljnim iskustvima iz djetinjstva nasilnika, kao što su zanemarivanje, fizičko i seksualno zlostavljanje u djetinjstvu, zloupotreba alkohola ili droge od roditelja i slično.

– Potvrđen je međugeneracijski prenos nasilja, to jeste da djeca koja su i sama bile žrtve nasilja u porodici, imaju veći procenat da i sami postanu nasilnici – rekao je Šikman.

Osim toga, dodao je on, trendovi ovih ponašanja su u porastu, što je svakako bilo uslovljeno i pandemijom virusa korona, ali i socijalno-ekonomskom krizom, kao posljedicom velikih društvenih potresa na globalnom nivou.