Connect with us

Društvo

PRETEŠKA BORBA SA VREMENOM! Spasioci iz Srpske o užasnim prizorima u zemljotresom razorenoj Turskoj

Ruševine. Leševi. Jauci. Preteška borba s vremenom za svaki život. Često su nam na pamet padala i naša djeca. Ne daj, Bože, da se ikada više sretnemo sa prizorima kakve je ostavio zemljotres koji je tog februarskog jutra pogodio Tursku i Siriju. Ipak, kućama idemo sa najvrednijom nagradom – izvukli smo djevojčicu iz kandži smrti. Njen život je kruna svega.

To su riječi Dragiše Vuletića i Željka Jankovića, članova republičkog spasilačkog tima koji su sa ostalim kolegama, herojima Srpske, među prvima pritekli u pomoć Turskoj, a u petak s se, nakon desetodnevne misije, vratili u Srpsku.

Prizori koji su ih dočekali kada su zakoračili u Kahramanmaraš, jedan od najporušenijih gradova, pratiće ih do kraja života. Gdje god bi pogledali, u kojem god pravcu pošli, svuda je bio sveopšti užas. I njima se stezalo srce, iako su prošli obuke za spasavanje u ovakvim situacijama, teško mogu da pronađu riječi da opišu razmjere katastrofe kojoj su svjedočili. U kojoj su dali sve od sebe. U timu su bila 23 – 22 čovjeka i jedan pas Tora, koja je na sumornom terenu obavila vrhunski posao.

U vrijeme razgovora Dragiša, Željko i ostali članovi putovali su svojim kućama. Sjećajući se dana kada su obaviješteni da će biti poslati u Tursku, kažu da su znali da je sve porušeno, ali su razmjera katastrofe tek postali svjesni kada su ih vidjeli svojim očima.

– Stanovnici su bili nevjerovatno zahvalni i topli prema nama. Krenulo je sve to još na aerodromu, kada smo čekali presjedanje za Kahramanmaraš. Službenica je najavila da se tu nalazimo i da smo krenuli u područje koje je razorio zemljotres. I iz njenog glasa su se mogle osjetiti suze u očima kad nas je najavljivala, a svi koji su bili tu pozdravili su nas s dugotrajnim i ogromnim aplauzom i tako i ispratili – ispričao je Dragiša koji je odlikovani borac Vojske Republike Srpske i sportista koji je 1994. godine, kao karatista, proglašen za najboljeg sportistu Republike Srpske u izboru “Glasa Srpske“.

Kada su stigli na odredište, smjestili su se u šatore. Temperatura je bila oko nule. Sutradan su krenuli, rame uz rame sa spasiocima iz turskog AFAD-a, na teren. Prvi prizori, taj šok za koji je teško naći prave riječi, ostaju zauvijek.

– Idete ulicom koja je, recimo, duga dva kilometra. Sve je srušeno. Potpuno. Sve do temelja. Zgrade od pet, šest, sedam spratova spale su na visinu onih sa samo jednim ili dva sprata. Svi smo prošli obuke za spasavanje i traženje u urbanim uslovima, ali ovo sve je bilo drugačije. Nije bilo prolaza. Ploča na ploči. Razlika između trećeg i četvrtog sprata je 20, 30 centimetara – ispričao je Dragiša.

Uslovi su bili veoma teški. Zahtjevni, nemogući, a osnovni princip u radu im je da prvo moraju biti sigurni oni iz tima, kako bi bezbjedno mogli doći do nastradalih. Veliku pomoć pružila im je upravo Tora, koja je obučen pas za pronalazak i živih i mrtvih ljudi.

– Prvi dan, ali ne mogu se tačno sjetiti svega, pronašli smo i izvukli jedno mrtvo tijelo. To je, to je, veoma teško. Imali smo dobar tim, sve odluke koje smo donijeli bile su ispravne – prisjeća se on, ne zaboravljajući ni toplinu koja je prema njima dolazila od naroda kojem su došli pomoći do kolega iz AFAD-a.

– I djeca su nam prilazila, grlila nas, tražila da ih uzmemo u naručje. Stariji su nas i blagosiljali, bake milovale kao djecu sa suzama u očima – priča on.

Iako je teško, gotovo nemoguće ocijeniti koji je dan bio teži, svima će im, kao posebna slika, ostati onaj dan kada su spasili život jedne djevojčice. Zove se Irmak.

– U prvom momentu smo čuli od kolega iz AFAD-a da postoji mogućnost da se tu nalaze žrtve. Prišli smo. Na samom ulazu bilo je tijelo žene. Mrtve. Tu smo se zadržali malo da otkopamo tijelo i onda smo tražili od kolega da dozivaju na turskom. Sa nama je bio i jedan Makedonac, alpinista, čiji je otac bio iz Turske. I on je govorio turski i engleski. Kada su turske kolege počele da dozivaju, čule su slab glas. I dan ranije, kada smo bili na drugim lokacijama i dozivali. To su jako teški momenti. Većina nas smo roditelji i zamislite kako je kada otac doziva dijete. Pa u jednom momentu pomisli da je nešto čuo. Morate da vjerujete, ali mi ne čujemo. Bili su to veoma teški psihični momenti. Jednostavno, krenu suze, bez obzira na to što smo bili spremni i obučeni za takve situacije, ali je to veoma nezgodno. Gledate ljude koji su tu na lokaciji gdje ste. Jecaju, plaču, a i kada izvučemo žrtvu, dođe kćerka od čovjeka, saznaje da je to otac. To su veoma teški momenti – kazao je Dragiša.

Vraćajući se na djevojčicu čiji je glas dopirao ispod ruševine čak 150 sati nakon zemljotresa priča kako su u startu vidjeli da ne mogu jednim putem zbog zidova te su pokušali, a to je predložio Željko, da kopaju rupu s druge strane.

– Mrtva žena je ležala kraj nas. Radili smo, a na deset, 20 centimetara bila je ona. Kopali smo tri do četiri metra u dubinu. Kolege iz AFAD-a su uspjele da probiju zid i da je vide i uspjeli smo nakon borbe, od momenta kada smo čuli, do onog kada je i uvučena oko četiri sata. Oduševljenje je bilo. Svašta se tad dešava. Ne znate da li mislite na svoju djecu, pomiješa se sve, srećni jer smo spasili djevojčicu koja je ima deset, 11 godina. Ne mogu to znati, ali mislim da ne bi izdržala više od 12 časova da je ostala. Gubila je već bila svijest kada smo je postavljali na nosila. Ona je nekih pola metra uspjela sama da pređe do izlaza kroz veoma uzak prolaz – rekao je Dragiša, koji je na kraju poručio da je, u tim uslovima, spasiti jedan život jednak kao dobiti premiju na lotou.

Željko Janković, Dragišin kolega, kaže da je bilo je teško. Na jednoj livadi, već prvog dana kad su stigli, bilo je desetak vreća sa tijelima.

– Stalno su odvozili mrtve. Strašno. Nismo vidjeli do sada takvu tragediju. Tragali smo za preživjelima, izvlačili leševe. Porodice su im bile tu, uz nas, i to tražile od nas – rekao je on.

Od lokalnog stanovništva dobijali su vodu, sokove, hranu, slatkiše.

– Davali su nam i tako snagu da nastavimo. I oni su vidjeli naš trud. Mi smo stvarno imali dobar tim. Penjali smo se po armaturama gdje možete veoma lako da se rasiječete. To se desilo našem psu koji je obavio vrhunski posao. Gdje god je markirao, tu su bili živi ili mrtvi. Nije nigdje pogriješio, kada je odmarala Tora se igrala s djecom – priča on, dok su emocije pomiješane.

Taj dan, kada su spasili djevojčicu, čuli su njen glas.

– Bila je na drugom spratu, a mi kad smo kopali, u nastojanju da dođemo do nje, kopali smo zemlju između temelja. I temelj je na jednom mjestu bušen da bismo došli do nje. Možete zamisliti koliko je propala do temelja. U zemlju. Tu ne mogu ni lopata ni kramp da se ubace. Neki su kopali rukama. Iznad glava smo stavili kašiku od bagera da štiti da nam se ne saspu velike betonske ploče – rekao je Željko Janković, takođe uspješni karatista, dodajući da su imali namjeru da je posjete u bolnici, ali nisu uspjeli.

Snažni zemljotresi pogodili su Tursku i Siriju 6. februara. U Turskoj je poginulo više od 38.000 ljudi, dok tačan broj žrtava u Siriji i dalje nije pouzdan. Dio spasilaca iz Srpske još je u razorenim područjima.
Novosti.ba

Related Topics:

Društvo

DAKIĆ: “Dok drugi djeci dijele udžbenike i prave Zimzobal, Ugljevik GASI NASTAVU ZBOG HLADNIH RADIJATORA!”

Dok drugi dijele besplatne udžbenike i organizuju Zimzobal za djecu, u Ugljeviku OŠ obustavlja rad zbog hladnih radijatora!

Rekao je ovo Nikola Dakić odbornik u SO Ugljevik, dodajući da roditelji čija djeca pohađaju OŠ “Aleksa Šantić” u Ugljeviku sinoć su porukom obaviješteni da škola danas neće raditi.

-Poražavajuća je činjenica da je OŠ “Aleksa Šantić” u Ugljeviku danas jedina osnovna škola u cijeloj Republici Srpskoj koja je obustavila rad zbog hladnih radijatora. Iako skoro godinu dana imamo upozorenja roditelja da je OŠ “Aleksa Šantić” neophodan alternativni sistem grijanja, u novu grejnu sezonu ova škola ponovo ulazi nepripremljena – rekao je Dakić, te dodaje:

– Podjećam da su još u januaru roditelji nudili direktoru škole da sopstvenim radom i sredstvima obezbijede alternativno grijanje u školi, organizovali su proteste, nastava je obustavljana ali sve se završilo obećanjem da će se problem riješiti – naveo je on.


Skoro godinu dana kasnije, kako kaže, ponavljaju se tužne scene iz prošle školske godine, radijatori hladni, škola zatvorena.

– Da li je godinu dana bilo dovoljno da su u školi riješi ovaj gorući problem? Zašto se tek kada je krenula nova školska godina i nova grejna sezona potpisuje ugovor kojim se treba rješiti pitanje grijanja? Hoće li biti postavljeno pitanje odgovornosti, zbog neodgovornog pristupa ovom problemu? – upitao je Dakić.

Biti direktor OŠ, kaže Dakić, ne znači samo baviti se đačkim ekskurzijama i “najpovoljnijim” ponuđačima, već biti odgovoran za najmlađe za sve vrijeme koje provode u ovoj ustanovi.

– Dozvoliti da posljedice partijskog kadriranja podobnih a ne sposobnih trpe najmlađi predstvalja poraz naše lokalne zajednice i društva uopšte. Ugljevik kao opština koja spada u kategoriju “razvijenih” dovedena je u situaciju da nije u stanju organizovati nastavu u svojoj centralnoj školi, dok se u drugim mjestima bave inovacijama kako olakšati boravak u školama djeci, dijele besplatni udžbenici, organizuju zimske aktivnosti i još mnogo toga – rekao je Dakić.

Dakić je pozvao opštinu Ugljevik da se hitno uključi u rješavanje ovog problema, jer iako nije opštinska nadležnost, OŠ se nalazi u Ugljeviku, istu pohađaju ugljevička djeca.

– Školom se treba baviti i kada je u problemu, a ne samo kada se potrebno slikati na slavama i džačkim predstavama – zaključio je Dakić.

Nastavi čitati

Društvo

CIFRE OD KOJIH SE VRTI U GLAVI! Evo koliko će pjevači iz BiH zaraditi tokom praznika

Većina pjevača doček Nove godine provodi radno jer je ovo svojevrsna prilika da zarade ogromne honorare, koji su nerijetko i po nekoliko puta veći u odnosu na standardne.

Najpopularniji pjevači u regionu uveliko su dogovorili svoje novogodišnje angažmane, a svi najveći gradovi i turistički centri organizovat će i doček na otvorenom.

U zavisnosti od pjevača honorari se kreću od 25.000 evra, pa sve do nevjerovatnih 150.000 evra, koliko već godinama u najluđoj noći zarađuje Dino Merlin, piše Nova. On će 2026. dočekati sa publikom na trgu u Dubrovniku, dok je prošle godine pjevao u Budvi i prema pisanju domaćih medija i tada zaradio sličnu cifru.

Merlin godinama važi za najplaćeniju domaću zvijezdu, ali s obzirom na to da njegovi nastupi privlače veliku pažnju, nema sumnje da će se organizatorima ovo isplatiti.

Takođe, velike zvijezde poput rođenog Sarajlije, a danas Beograđanina Zdravka Čolića, Lepe Brene i Aleksandre Prijović zaradit će više od 100.000 eura. Kako je poznato, Prijović i Lepa Brena će pjevati u glavnom gradu Srbije, dok će Čola poput Merlina dočekati 2026. u Dubrovniku.

Nastavi čitati

Društvo

ZASTRAŠUJUĆE I TRAGIČNO! Seksualno zlostavljanje djece u BiH sveprisutno

Seksualno zlostavljanje djece u Bosni i Hercegovini predstavlja sveprisutni i ozbiljan problem, a posljedice po žrtve mogu biti dugotrajne i duboko traumatične.

Upozorila je na to u razgovoru za Fenu psihologinja i programska radnica u Udruženju “Nova generacija” Ana Risović, istakavši da je ključno da društvo reaguje na svaku sumnju i stvori sigurno okruženje u kojem će djeca biti zaštićena i saslušana.

Risović pojašnjava da se seksualnim zlostavljanjem smatra svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja seksualne prirode, koji ima za cilj ili posljedicu narušavanje dostojanstva osobe kroz zastrašivanje i ponižavanje ili nanošenje povreda.
“Seksualnim zlostavljanjem smatraju se neprimjerene poruke, slike, videa, komentari, pogledi i gestikulacije seksualnog sadržaja, kao i bilo koji oblik neželjenog dodira ili približavanja”, kazala je ona.

Posebno je ukazala na sve češće oblike online seksualnog nasilja, uključujući ucjenjivanje širenjem eksplicitnih fotografija djeteta ako ono ne učini ono što počinitelj zahtijeva, što je poznato kao “sextortion”.

“Osim toga, svjedočimo sve češćem obliku seksualnog nasilja u kojem odrasla osoba, koja se obično predstavlja kao vršnjak, stiče povjerenje djeteta putem interneta s ciljem da ga seksualno zlostavlja ili iskorištava, što je poznato kao ‘grooming’”, pojašnjava psihologinja.
Linker
Statistički podaci potvrđuju učestalost seksualnog nasilja nad djecom u BiH

Regionalna studija “Balkan Epidemiological Study on Child Abuse and Neglect (BECAN)” iz 2018. godine pokazala je da je 18,6 posto djece u BiH prijavilo iskustvo seksualnog nasilja tokom života.

Po UNICEF-ovoj “Analizi situacije djece u Bosni i Hercegovini” iz marta 2020. godine, BiH bilježi jednu od najviših stopa izloženosti djece seksualnom nasilju i kontaktnom seksualnom nasilju u regiji, a otprilike 19 posto djece uzrasta od 11 do 16 godina izjavilo je da je doživjelo seksualni kontakt tokom života, dok je od njih deset posto prijavilo seksualno nasilje.

Istraživanje OSCE-a iz 2019. godine pokazalo je da je gotovo jedna od tri žene u BiH izjavila da je doživjela najmanje jedan oblik seksualnog uznemiravanja od navršene 15. godine života.

Podaci Savjetodavne linije za djecu i mlade “Plavi telefon” pokazuju da se od ukupnog broja prijavljenih sumnji na nasilje, 9 posto odnosilo na sumnje na seksualno zlostavljanje i online seksualno zlostavljanje.

“Ovi podaci ukazuju na to da je seksualno zlostavljanje sveprisutno i da su brojke zabrinjavajuće, posebno kada se u obzir uzme da postoji velika vjerovatnoća da mnoga djeca nisu imala priliku da podijele svoje iskustvo zbog nedovoljne informisanosti, straha ili izostanka podrške”, kazala je Risović.

Psihološke posljedice seksualnog zlostavljanja kod djece

“Seksualno zlostavljanje u djetinjstvu ostavlja duboke i dugotrajne posljedice, koje se mogu manifestovati na različite načine, zavisno od uzrasta djeteta, prirode i trajanja nasilja te reakcije okoline. Jedna od najčešćih posljedica je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), koji se kod djece i adolescenata manifestuje kroz noćne more, ponovna proživljavanja traumatskog događaja (flashbackove), pojačanu razdražljivost i osjećaj stalne opasnosti. Djeca često ne mogu verbalno izraziti što su doživjela, pa se trauma može odražavati kroz igru, crteže ili promjene ponašanja”, objašnjava Risović.

Napominje da, osim PTSP-a, djeca koja su doživjela seksualno zlostavljanje često razvijaju anksiozne i panične poremećaje.

“Djeca bivaju uplašena, nesigurna i nepovjerljiva prema odraslima, što može dovesti do socijalne anksioznosti, napada panike i regresivnih ponašanja, poput ponovnog mokrenja u krevet ili straha od samoće”, ističe pshihologinja.

S vremenom se, kaže, kod neke djece može razviti depresija praćena osjećajima tuge, krivice i srama, pri čemu dijete često vjeruje da je samo odgovorno za nasilje koje je doživjelo.

“Ovi osjećaji mogu prerasti u osjećaj bezvrijednosti, a kod adolescenata se mogu javiti suicidalne misli i samopovređivanje. Seksualno zlostavljanje može ozbiljno narušiti sposobnost djeteta da uspostavlja zdrave emocionalne odnose. Neka djeca postaju izrazito povučena i nepovjerljiva, dok druga razvijaju pretjeranu potrebu za pažnjom i potvrdom. U odrasloj dobi to može rezultirati poteškoćama u intimnim i partnerskim odnosima”, upozorava Risović.

Važno kako okolina reaguje

Osim toga, ističe da sniženo samopoštovanje i osjećaj srama često prate ovakva iskustva, jer dijete internalizuje nasilje kao dokaz vlastite “bezvrijednosti”.

“Ako okolina reaguje osuđujuće, sumnjičavo ili ne pruži podršku, ti osjećaji se dodatno produbljuju i mogu trajati godinama. Kod mnoge djece javljaju se i problemi u ponašanju, od agresivnosti, promjena raspoloženja i povlačenja, do bježanja od kuće ili problema u školi. Neka djeca posežu za rizičnim oblicima ponašanja poput zloupotrebe supstanci, samopovređivanja ili prerane seksualne aktivnosti”, pojašnjava ona.

Kako dalje objašnjava, bol kod djece često se izražava i kroz tijelo, u vidu glavobolja, bolova u stomaku, nesanice ili drugih fizičkih simptoma bez medicinskog uzroka, što je poznato kao somatizacija.

Kada je u pitanju oporavak od traumatičnog iskustva, naglasila je da on ne zavisi samo od težine samog događaja, već da je presudno to kako reaguje okolina djeteta.

“Težina i trajanje posljedica uveliko zavisi od reakcije okoline. Djeca koja dobiju pravovremenu zaštitu, razumijevanje i emocionalnu podršku imaju mnogo veću šansu za oporavak i izgradnju osjećaja sigurnosti i samopoštovanja. Suprotno tome, kada okolina negira, minimalizuje ili okrivljuje dijete, trauma se produbljuje i ostavlja teže i trajnije psihičke rane”, kazala je Risović.

Pojasnila je i kako prepoznati da dijete prolazi kroz traumatično iskustvo, čak i ako o tome ne govori.

“Djeca koja prolaze kroz traumatična iskustva često ne mogu ili ne znaju otvoreno govoriti o onome što im se događa. Njihova bol se najčešće izražava kroz promjene u ponašanju, emocijama i tjelesnim reakcijama. Nagla promjena u ponašanju, povlačenje, agresivnost, nesanica, noćne more, gubitak apetita, poteškoće s koncentracijom, pad školskog uspjeha ili regresivna ponašanja mogu biti pokazatelji da dijete doživljava traumu. Djeca također mogu biti pretjerano oprezna ili uplašena u prisustvu određenih osoba, pokazivati pojačanu potrebu za pažnjom i fizičkim kontaktom ili se povlačiti i izbjegavati bliskost”, objašnjava psihologinja.

Naglasila je da je važno da odrasli, umjesto ispitivanja i pritiska na dijete, stvaraju osjećaj sigurnosti, pokažu razumijevanje i poštuju granice djeteta.

Neprijavljivanje zbog straha

Risović je ukazala i na razloge zbog kojih žrtve i njihove porodice često ne prijavljuju zlostavljanje.

“Najčešći razlog je strah, naročito kada je počinitelj osoba od povjerenja, član porodice ili osoba s moći i autoritetom. Djeca mogu biti izložena prijetnjama i manipulacijama počinitelja, što dodatno pojačava osjećaj bespomoćnosti. Nerijetko žrtve vjeruju da su same krive za ono što se dogodilo, jer ih je počinitelj uvjerio da su ‘učestvovale’ u zlostavljanju. Kada okolina reaguje osuđujuće, sumnjičavo ili umanjuje značaj nasilja, osjećaj srama se produbljuje i često vodi povlačenju djeteta. U nekim sredinama značajnu ulogu ima i strah od ogovaranja, osuđivanja ili odbacivanja od strane rodbine, škole ili zajednice. U kulturama gdje se o seksualnosti i nasilju rijetko otvoreno govori, prijavljivanje se često doživljava kao sramota za cijelu porodicu”, ističe Risović.

Psihologinja se osvrnula i na značaj edukacije društva o seksualnom nasilju, za koju kaže da je ključna za prevenciju, jer omogućava prepoznavanje znakova zlostavljanja i pravovremeno reagovanje. “Kada pojedinci, porodice, škole, zdravstvene i socijalne institucije imaju znanje i svijest o ovoj temi, povećava se vjerovatnoća da će nasilje biti prepoznato i prijavljeno u ranoj fazi. Svaka sumnja treba da se shvati ozbiljno, jer dijete rijetko direktno govori o onome što mu se događa. Ignorisanje, sumnja ili okrivljivanje samo produbljuju trauma. Edukacija odraslih također omogućava da veći broj djece bude upoznat s konceptom seksualnog nasilja i ranije ga prepozna, čime se osnažuju da potraže pomoć”, pojasnila je.

U poruci roditeljima i društvu, psihologinja naglašava da seksualno zlostavljanje nije nešto što se dešava “negdje daleko”, već je mnogo bliže nego što bismo željeli vjerovati.

“Nijedno dijete ne zaslužuje nasilje. Svako dijete ima pravo na sigurno, bezbrižno i dostojanstveno odrastanje, u okruženju u kojem zna da će biti saslušano i zaštićeno”, ističe Risović.

Takođe je ukazala na značaj podrške kroz dostupne resurse, među kojima je besplatna i anonimna Savjetodavna linija za djecu i mlade “Plavi telefon”, dostupna na broju 080 05 03 05 ili putem chat aplikacije na web stranici plavitelefon.ba.

Na kraju razgovora za Fenu, psihologinja iz Udruženja “Nova generacija” koje je posvećeno zaštiti i unapređenju prava djece i mladih, zaključuje da briga o djeci nije samo zadatak roditelja, već zajednička odgovornost svih nas, jer tek kada svako dijete osjeti da je viđeno, zaštićeno i voljeno, društvo ispunjava svoju najvažniju ulogu.

Nastavi čitati

Aktuelno