Connect with us

Društvo

PRETEŠKA BORBA SA VREMENOM! Spasioci iz Srpske o užasnim prizorima u zemljotresom razorenoj Turskoj

Ruševine. Leševi. Jauci. Preteška borba s vremenom za svaki život. Često su nam na pamet padala i naša djeca. Ne daj, Bože, da se ikada više sretnemo sa prizorima kakve je ostavio zemljotres koji je tog februarskog jutra pogodio Tursku i Siriju. Ipak, kućama idemo sa najvrednijom nagradom – izvukli smo djevojčicu iz kandži smrti. Njen život je kruna svega.

To su riječi Dragiše Vuletića i Željka Jankovića, članova republičkog spasilačkog tima koji su sa ostalim kolegama, herojima Srpske, među prvima pritekli u pomoć Turskoj, a u petak s se, nakon desetodnevne misije, vratili u Srpsku.

Prizori koji su ih dočekali kada su zakoračili u Kahramanmaraš, jedan od najporušenijih gradova, pratiće ih do kraja života. Gdje god bi pogledali, u kojem god pravcu pošli, svuda je bio sveopšti užas. I njima se stezalo srce, iako su prošli obuke za spasavanje u ovakvim situacijama, teško mogu da pronađu riječi da opišu razmjere katastrofe kojoj su svjedočili. U kojoj su dali sve od sebe. U timu su bila 23 – 22 čovjeka i jedan pas Tora, koja je na sumornom terenu obavila vrhunski posao.

U vrijeme razgovora Dragiša, Željko i ostali članovi putovali su svojim kućama. Sjećajući se dana kada su obaviješteni da će biti poslati u Tursku, kažu da su znali da je sve porušeno, ali su razmjera katastrofe tek postali svjesni kada su ih vidjeli svojim očima.

– Stanovnici su bili nevjerovatno zahvalni i topli prema nama. Krenulo je sve to još na aerodromu, kada smo čekali presjedanje za Kahramanmaraš. Službenica je najavila da se tu nalazimo i da smo krenuli u područje koje je razorio zemljotres. I iz njenog glasa su se mogle osjetiti suze u očima kad nas je najavljivala, a svi koji su bili tu pozdravili su nas s dugotrajnim i ogromnim aplauzom i tako i ispratili – ispričao je Dragiša koji je odlikovani borac Vojske Republike Srpske i sportista koji je 1994. godine, kao karatista, proglašen za najboljeg sportistu Republike Srpske u izboru “Glasa Srpske“.

Kada su stigli na odredište, smjestili su se u šatore. Temperatura je bila oko nule. Sutradan su krenuli, rame uz rame sa spasiocima iz turskog AFAD-a, na teren. Prvi prizori, taj šok za koji je teško naći prave riječi, ostaju zauvijek.

– Idete ulicom koja je, recimo, duga dva kilometra. Sve je srušeno. Potpuno. Sve do temelja. Zgrade od pet, šest, sedam spratova spale su na visinu onih sa samo jednim ili dva sprata. Svi smo prošli obuke za spasavanje i traženje u urbanim uslovima, ali ovo sve je bilo drugačije. Nije bilo prolaza. Ploča na ploči. Razlika između trećeg i četvrtog sprata je 20, 30 centimetara – ispričao je Dragiša.

Uslovi su bili veoma teški. Zahtjevni, nemogući, a osnovni princip u radu im je da prvo moraju biti sigurni oni iz tima, kako bi bezbjedno mogli doći do nastradalih. Veliku pomoć pružila im je upravo Tora, koja je obučen pas za pronalazak i živih i mrtvih ljudi.

– Prvi dan, ali ne mogu se tačno sjetiti svega, pronašli smo i izvukli jedno mrtvo tijelo. To je, to je, veoma teško. Imali smo dobar tim, sve odluke koje smo donijeli bile su ispravne – prisjeća se on, ne zaboravljajući ni toplinu koja je prema njima dolazila od naroda kojem su došli pomoći do kolega iz AFAD-a.

– I djeca su nam prilazila, grlila nas, tražila da ih uzmemo u naručje. Stariji su nas i blagosiljali, bake milovale kao djecu sa suzama u očima – priča on.

Iako je teško, gotovo nemoguće ocijeniti koji je dan bio teži, svima će im, kao posebna slika, ostati onaj dan kada su spasili život jedne djevojčice. Zove se Irmak.

– U prvom momentu smo čuli od kolega iz AFAD-a da postoji mogućnost da se tu nalaze žrtve. Prišli smo. Na samom ulazu bilo je tijelo žene. Mrtve. Tu smo se zadržali malo da otkopamo tijelo i onda smo tražili od kolega da dozivaju na turskom. Sa nama je bio i jedan Makedonac, alpinista, čiji je otac bio iz Turske. I on je govorio turski i engleski. Kada su turske kolege počele da dozivaju, čule su slab glas. I dan ranije, kada smo bili na drugim lokacijama i dozivali. To su jako teški momenti. Većina nas smo roditelji i zamislite kako je kada otac doziva dijete. Pa u jednom momentu pomisli da je nešto čuo. Morate da vjerujete, ali mi ne čujemo. Bili su to veoma teški psihični momenti. Jednostavno, krenu suze, bez obzira na to što smo bili spremni i obučeni za takve situacije, ali je to veoma nezgodno. Gledate ljude koji su tu na lokaciji gdje ste. Jecaju, plaču, a i kada izvučemo žrtvu, dođe kćerka od čovjeka, saznaje da je to otac. To su veoma teški momenti – kazao je Dragiša.

Vraćajući se na djevojčicu čiji je glas dopirao ispod ruševine čak 150 sati nakon zemljotresa priča kako su u startu vidjeli da ne mogu jednim putem zbog zidova te su pokušali, a to je predložio Željko, da kopaju rupu s druge strane.

– Mrtva žena je ležala kraj nas. Radili smo, a na deset, 20 centimetara bila je ona. Kopali smo tri do četiri metra u dubinu. Kolege iz AFAD-a su uspjele da probiju zid i da je vide i uspjeli smo nakon borbe, od momenta kada smo čuli, do onog kada je i uvučena oko četiri sata. Oduševljenje je bilo. Svašta se tad dešava. Ne znate da li mislite na svoju djecu, pomiješa se sve, srećni jer smo spasili djevojčicu koja je ima deset, 11 godina. Ne mogu to znati, ali mislim da ne bi izdržala više od 12 časova da je ostala. Gubila je već bila svijest kada smo je postavljali na nosila. Ona je nekih pola metra uspjela sama da pređe do izlaza kroz veoma uzak prolaz – rekao je Dragiša, koji je na kraju poručio da je, u tim uslovima, spasiti jedan život jednak kao dobiti premiju na lotou.

Željko Janković, Dragišin kolega, kaže da je bilo je teško. Na jednoj livadi, već prvog dana kad su stigli, bilo je desetak vreća sa tijelima.

– Stalno su odvozili mrtve. Strašno. Nismo vidjeli do sada takvu tragediju. Tragali smo za preživjelima, izvlačili leševe. Porodice su im bile tu, uz nas, i to tražile od nas – rekao je on.

Od lokalnog stanovništva dobijali su vodu, sokove, hranu, slatkiše.

– Davali su nam i tako snagu da nastavimo. I oni su vidjeli naš trud. Mi smo stvarno imali dobar tim. Penjali smo se po armaturama gdje možete veoma lako da se rasiječete. To se desilo našem psu koji je obavio vrhunski posao. Gdje god je markirao, tu su bili živi ili mrtvi. Nije nigdje pogriješio, kada je odmarala Tora se igrala s djecom – priča on, dok su emocije pomiješane.

Taj dan, kada su spasili djevojčicu, čuli su njen glas.

– Bila je na drugom spratu, a mi kad smo kopali, u nastojanju da dođemo do nje, kopali smo zemlju između temelja. I temelj je na jednom mjestu bušen da bismo došli do nje. Možete zamisliti koliko je propala do temelja. U zemlju. Tu ne mogu ni lopata ni kramp da se ubace. Neki su kopali rukama. Iznad glava smo stavili kašiku od bagera da štiti da nam se ne saspu velike betonske ploče – rekao je Željko Janković, takođe uspješni karatista, dodajući da su imali namjeru da je posjete u bolnici, ali nisu uspjeli.

Snažni zemljotresi pogodili su Tursku i Siriju 6. februara. U Turskoj je poginulo više od 38.000 ljudi, dok tačan broj žrtava u Siriji i dalje nije pouzdan. Dio spasilaca iz Srpske još je u razorenim područjima.
Novosti.ba

Related Topics:

Društvo

DOSADA SE VRAĆA U MODU: Evropske države uvode “spori” turizam

Imate previše aktivnosti i stresa u svakodnevnom životu? Švedska možda ima pravi lijek za vas. Ova skandinavska zemlja poziva turiste da joj dođu i malo se dosađuju ove zime.

Bilo da su u pitanju duge šetnje šumom ili večeri provedene ispod zvjezdanog neba, Švedska želi da putnici dožive čari “slatkog ništa posebno”.

U novoj marketinškoj kampanji, Visit Sweden poziva posjetioce da uspore ritam, isključe se od svakodnevice i provedu vrijeme u prirodi bez unaprijed zacrtanog plana.

Godišnja kampanja ističe namjerno jednostavne aktivnosti: od posmatranja zvijezda pored vatre, preko osluškivanja divljih životinja, do sati čekanja da riba zagrize na zaleđenom jezeru.

Zašto je “dosada” zapravo poenta?

Kako objašnjava Visit Sweden, cilj je da ljudima pruže dozvolu da na kraju naporne godine, rade manje.

Umjesto popularnih zimskih atrakcija, kampanja usmjerava putnike ka mirnijim djelovima zemlje, gde vrlo malo toga traži njihovu pažnju.

U Sormlandu, kolibe uz šumske staze nude potpunu tišinu i izolaciju. Halsingland promoviše digitalni detoks u mjestima sa slabim WiFi signalom i još manjim brojem distrakcija, dok Lapland nudi drastično usporavanje: dugi periodi mraka oko Kirune i Abiska prirodno ograničavaju koliko toga možete da uradite tokom dana.

Loženje vatre, lagana šetnja, gledanje zvijezda ili polarnog svjetla, kampanja ove trenutke mira prikazuje kao samu suštinu privlačnosti, a ne kao nedostatak aktivnosti.

Čak i duge vožnje duž čuvenog “Puta divljine” (Vildmarksvägen), najvišeg asfaltiranog puta u Švedskoj koji prolazi kroz šume i planine gde se kreću irvasi, mogu da ispune cijeli dan.

Turizam se okreće tišem ritmu putovanja

U vremenu koje obilježava neprekidan protok vijesti i zabave, “sporo putovanje” postaje nova želja savremenih turista.

Putovanja zasnovana na prirodi, traženje “mračnog neba” i skretanje sa uobičajenih ruta dobijaju sve više pristalica, naročito među ljudima koji traže više prostora i manje obaveza. Porast digitalnih detoks odmora i “off-grid” kabina dio je tog istog trenda.

To može značiti kratku šetnju na krpljama u Jamtlandu ili pecanje na ledu sa lokalnim stanovnicima na jezeru kod Ostersunda. Ništa od ovoga ne zahtijeva posebnu opremu, duga putovanja niti strogo isplanirane satnice.

Švedska nije jedina

Švedska nije jedina evropska zemlja koja želi da privuče turiste opuštenijim tempom.

Hrvatska već neko vrijeme podstiče posjetioce da otkrivaju njene tiše uvale i manje obalne gradove umesto prenatrpanih ostrva.

Čak je i Italija, sučena sa prekomernim brojem turista u najpoznatijim destinacijama, počela da promoviše djelove svoje obale gde je ljepota ista, ali pritisak posjetilaca mnogo manji.

Ove sezone, Švedska vjeruje da će isti pristup privući umorne putnike. Krajem 2025. godine, upravo “odsustvo aktivnosti” može biti dovoljan razlog da se otisnete na zimsko putovanje u Skandinaviju.

Nastavi čitati

Društvo

TESTIRANJE NA HIV ŠIROM BIH: 18 lokacija nude besplatne i anonimne preglede

Besplatno i anonimno testiranje na HIV, hepatitis B i C biće organizovano u ponedjeljak, 1. decembra, u 13 gradova BiH, na 18 lokacija, povodom obilježavanja Svjetskog dana borbe protiv HIV/AIDS-a.

Testiranje je planirano u Banjaluci na dvije lokacije – Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske i Institutu za javno zdravstvo Srpske, u bolnicama “Sveti vračevi” u Bijeljini, “Sveti apostol Luka” u Doboju, “Dr Mladen Stojanović” u Prijedoru, te u bolnicama u Zvorniku i Trebinju.

U Sarajevu testiranje će biti u “Importane” centru i Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, a u Mostaru na četiri lokacije – Tržnom centru “Mepas”, Univerzittskoj kliničkoj bolnici, Kantonalnoj bolnici “Dr Safet Mujić”, te Zavodu za javno zdravstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Građani se mogu testirati i u kantonalnim bolnicama u Zenici i Travniku, u Zavodu za javno zdravstvo u Livnu, te tržnim centrima “Bingo” u Bihaću i “Omega” u Tuzli, saopšteno je iz Udruženja “Partnerstvo za zdravlje”.

Uz besplatno i anonimno savjetovanje i testiranje građani mogu dobiti i edukativni materijal, koji nudi informacije o putevima prenosa i zaštite od virusa.

Testiranje organizuje Udruženje, u saradnji sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Zavodom za javno zdravstvo Federacije BiH, te nevladinim organizacijama.

Svjetski dan borbe protiv AIDS-a obilježava se 1. decembra svake godine i to je prilika da ljudi širom svijeta pruže podršku oboljelima i da se ujedine u borbi protiv HIV-a i AIDS-a.

Do sada je 35 miliona ljudi preminulo od oboljenja u vezi sa AIDS-om, što ovu pandemiju čini jednom od najrazornijih u istoriji čovječanstva, dok se procjenjuje da trenutno 38 miliona ljudi žive sa HIV-om, prenosi Srna.

Nastavi čitati

Društvo

SVE VIŠE LJUDI RADI NAKON 66. GODINE: Istraživanje pokazalo koja su dva razloga ključna za ovakvu situaciju

“Stariji već djelimično ublažavaju problem manjka stručne radne snage. Treba intenzivnije da se radi na tome da više ljudi ostane na tržištu rada poslije starosne granice”.

Mnogi u Njemačkoj nastavljaju da rade i po odlasku u penziju. Konkretno, “jedna u 15 osoba starijih od 66 još je u radnom odnosu”, naveo je Njemački institut za ekonomska istraživanja (DIW) u studiji objavljenoj u srijedu.

Među muškarcima taj udio je veći, sa skoro 10 odsto, dok je među ženama pet odsto.

Istraživanje je ukazalo da su ključni faktori rada sa one strane granice za penzionisanje dobro zdravlje i obrazovanje.

Naime, u starosnoj grupi između 66 i 69 godina, još radi petina onih koji svoje zdravstveno stanje opisuju kao dobro ili veoma dobro.

Faktor je i profesija. Vremešnih radnika posebno mnogo, 37,4 odsto, ima među samozaposlenima.

“Stariji već djelimično ublažavaju problem manjka stručne radne snage. Treba intenzivnije da se radi na tome da više ljudi ostane na tržištu rada poslije starosne granice”, rekao je Peter Han (Haan) iz DIW.

DIW za podršku tome sugeriše mjere za očuvanje zdravlja, mogućnost dodatne obuke i usavršavanja u starijem dobu, kao i reforme poreskog i socijalnog sistema.

Za potrebe istraživanja, autori studije su analizirali podatke mikropopisa iz 2022.

Stručnjaci: Granica treba da bude 73 godine
Inače, i sami stručnjaci u Njemačkoj predlažu da se granica za penziju poveća čak na 73 godine, uz objašnjenje da starije stanovništvo i slaba ekonomija ne ostavljaju drugu opciju.

Prema izvještaju Savjeta naučnih savjetnika Ministarstva finansija (SAG), predloženo povećanje sa trenutnih 65 godina značilo bi da bi Njemačka imala jednu od najviših granica za penzionisanje u Evropi. Ako bi prijedlog bio usvojen, Njemačka bi čak premašila Dansku, koja planira da do 2040. postavi granicu na 70 godina.

U izveštaju, čiji su dijelovi procurili u list Bild, navodi se:

“Moraćemo da radimo više ako želimo da zadržimo obim socijalnog sistema, a da pritom ne ostavimo još veće terete budućim generacijama. Starosna granica za penziju mora biti povezana sa očekivanim životnim vijekom”.

U dokumentu se dodaje i da je njemačka privreda “godinama u stagnaciji”, za razliku od “uporedivih ekonomija koje rastu znatno dinamičnije”.

Vijest je izazvala ogorčenje među njemačkim radnicima, koji su se i ranije našli na meti optužbi kancelara Merca da “ne rade dovoljno”.

“Moramo da radimo više i prije svega efikasnije. Sa četvorodnevnom radnom nedjeljom i pričom o balansu između posla i života, nećemo moći da održimo blagostanje ove zemlje”.

Dakle, čini se da radnici u Njemačkoj svakako žele da rade više, ali samo ako je to na dobrovoljnoj bazi.

(Eupravo zato)

Nastavi čitati

Aktuelno