Nakon što se unipolarni svijet pod vođstvom SAD počeo rastakati, Bosna i Hercegovina bi mogla biti među zemljama koje će najviše osjetiti posljedice.

Dejtonskim sporazumom implicitno je postavljen koncept da BiH neće imati jaku vojsku, jer je to najbolja garancija za dugotrajni mir – ako narodi u BiH nemaju puno oružja nadohvat ruke, veća je šansa da neće doći do ponovnog izbijanja neprijateljstava.

Ova strategija počivala je na pretpostavci da će svijet ići ka deeskalaciji, a ne ponovnom naoružavanju.

To je važno iz razloga što relativno slabo naoružana i opremljena BiH s malom vojskom može biti bezbjedna samo ako su Srbija i Hrvatska, dva njena jaka susjeda koja imaju interese u BiH, u dobrim međusobnim odnosima i na putu ka zajedničkoj budućnosti u EU.

Kada se početkom rata u Ukrajini praktično raspao unipolarni svijet i kada su zemlje širom svijeta krenule da se naoružavaju, počele su se naoružavati i Srbija i Hrvatska, što se sve direktno odražava i na BiH, gdje je unutrašnja stabilnost direktno ovisna od odnosa Zagreba i Beograda.

Osim toga, vojna doktrina koju je usvojila BiH praktično se raspala razvojem nove vojne tehnologije podstaknute ratom u Ukrajini, gdje su upotreba dronova i uvezivanje vojnih sistema putem interneta vojne strategije praktično redefinisale iz temelja.

NATO je pokrenuo novi koncept u koji uključuje odbranu od dronova nakon što su se ovih sedmica u Evropi svakodnevno počeli pojavljivati dronovi iznad kritičnih vojnih instalacija, za koje EU i NATO optužuju Rusiju.

Opasnost od ovih dronova ne mora doći samo od Rusije, njih mogu koristiti i druge zemlje, pa i kriminalne grupe, koje mogu napasti kritična postrojenja, poput vodozahvata, elektroenergetskih objekata, mostova i druge kritične infrastrukture. Sve zemlje u Evropi pripremaju se za nove prijetnje koje dronovi predstavljaju, a jedino je BiH, čija je vojna struktura određena Dejtonom sa stranim vojnim protektoratom, ovisna od drugih faktora na koje ne može da utiče.

Đuro Kozar, vojni analitičar iz Sarajeva, ističe za “Nezavisne” da je problem BiH što ona nema dovoljno resursa za odbranu ni u pogledu tradicionalnih vojnih sredstava, a kamoli u pogledu novih prijetnji poput prijetnje dronova, sajber napada ili hibridnih aktivnosti koji se sada dešavaju u Evropi.

Prema njegovim riječima, suština problema je što u Republici Srpskoj ne žele da izdvajaju za Oružane snage BiH, jer žele da BiH bude demilitarizovana, a u Federaciji i bošnjačka i hrvatska politička komponenta, u principu, žele njihovo jačanje.

Kozar podsjeća da je vojni dio Dejtonskog sporazuma postavio okvir za bezbjednosnu arhitekturu u regionu, a da je taj okvir postao neadekvatan onog trenutka kad je Hrvatska ušla u NATO, a Srbija odlučila da ostane neutralna.

“Dejton nije zabranio BiH da se ona naoružava, ona na to ima pravo, ali je problem što zemlja nema velikih mogućnosti da se njene OS modernizuju i da one imaju sve što im je potrebno za odbranu”, smatra Kozar.

Prema njegovim riječima, i ono što je BiH dobila potiče uglavnom iz donacija SAD i drugih prijateljskih zemalja, uglavnom članica NATO-a, a ne zato što je sama BiH ulagala u svoju bezbjednost.

BiH bi svoje bezbjednosne probleme mogla riješiti učlanjivanjem u NATO, ali u Republici Srpskoj postoji snažan otpor zbog ne tako davne prošlosti i sjećanja koja su još relativno svježa.

Zato će, po svemu sudeći, BiH i dalje ostati u vakuumu, barem dok ne dođe do neke vrste unutrašnjeg konsenzusa u pogledu bezbjednosne strategije.

Ranijih godina pisali smo da BiH nema svoju avijaciju, pa kada bi se iznad zemlje pojavio neidentifikovani avion, BiH ne bi imala čime da ga isprati iz svog vazdušnog prostora.

Sada bi se moglo desiti da iznad bh. kritične infrastrukture, poput aerodroma, “šetaju” neidentifikovani drononovi, koje bi bh. protivvazdušna odbrana mogla nemoćno gledati kroz dvogled.