U Republici Srpskoj živi sve više penzionera, koji gladuju i smrzavaju se, jer od penzija ne mogu podmiriti ni osnovne potrebe. Upozoravaju na to iz udruženja koja pomažu starim i siromašnim ljudima.

U Udruženju “Don” u Prijedoru od 1. septembra su počeli sa programom pomoći u kući za najugroženije bake i djedove. Predsjednica ovog udruženja Murisa Marić kaže da su se gerontodomaćice koje ih obilaze za samo mjesec dana nagledale svega. – Mnogi penzioneri nisu kupili drva, ili su kupili metar dva, pa još ne lože, jer taj ogrev čuvaju za crne dane. Kad plate račune i kupe lijekove, nemaju dovoljno ni za hranu. Uključili smo ih u javnu kuhinju, da imaju bar jedan solidan obrok dnevno, da ne gladuju. Sve u svemu tuga i jad – kaže Murisa Marić, prenosi Srpskainfo.

Ona kaže da među korisnicima usluga gerontodomaćica ima starih koji preživljavaju od socijalne pomoći, ali ima i onih koji su decenijama radili i zaradili penziju.

– Oni su 30 ili 40 godina ustajali svakog jutra, išli u fabriku, kancelariju, rudnik, učionicu… vjerujući da sebi tako obezbjeđuju mirnu i dostojanstvenu starost. A dočekali su da od svojih penzija ne mogu ni živjeti ni umrijeti – kaže Marićeva.

Statistika pokazuje da njene riječi nisu pretjerivanje. Prosječna penzija u Republici Srpskoj je oko 650 KM, ali za mnoge je i to nedostižna cifra. Najniža zagarantovana penzija iznosi 328 KM, a desetine hiljada starih ljudi preživljavaju sa 400 ili 500 KM mjesečno, piše Srpskainfo.

Kad se tome doda vrtoglavo poskupljenje hrane i lijekova, rezultat je poražavajući.

Snežana Šešlija, predsjednica Udruženja”ToPeer” iz Doboja, upozorava da je i u ovom gradu sve više gladnih penzionera.

– Oni koji lani nisu spadali u socijalne kategorije, danas to jesu, jer su, zbog talasa poskupljenja, naglo osiromašili. Javlja nam se sve više penzionera koji se žale da ne mogu platiti ni pola troškova za grijanje, bilo da se radi o računima toplane, ili nabavci peleta ili drva.

I za hranu se sve teže snalaze. Mnogi dolaze u naše udruženje i mole da im pomognemo da dobiju neku pomoć, ili subvenciju, kako bi pregurali zimu – kaže Šešlija.

Ni u Banjaluci stanje nije mnogo bolje. O tome najbolje svjedoči struktura ljudi koje od gladi spasava javna kuhinja Udruženja “Mozaik prijateljstva”. Suprotno uvriježenom mišljenju “na kazanu” se ne hrane marginalci i besposličari, nego uglavnom penzioneri koji su u mladost vrijedno radili, a sada nemaju dovoljno za pristojan život.

– Imam 500 KM penzije. Dok platim režije, grijanje, kupim lijekove, sapun, šampon, deterdžent, ne ostane mi dovoljno za hranu. Zato ovdje uzimam ručak – kaže jedan penzionisani majstor banjalučkog “Čajaveca”.

Penzioneri koji žive u kućama često provode vrijeme u dnevnom boravku ovog udruženja, na toplom, jer nemaju dovoljno drva da lože po cijele dane. A i druženje im dobro dođe jer najčešće žive sami.

U Udruženju penzionera Republike Srpske priznaju da njihovi članovi jedva preživljavaju, ali kažu da oni nemaju ništa s tim.

– Jasno je da penzioneri nemaju dovoljno novca za hranu i ogrev, jer su penzije male, ali Udruženje penzionera nema ništa s tim. Uostalom, penzija nije socijalna kategorija, nego zarađeno pravo, i ona zavisi od godina staža i od toga koliko je penzioner, dok je bio radnik, uplaćivao u Fond PIO – kaže predsjednik ovog udruženja Ratko Trifunović.

I poručuje: ako je neki penzioner ugrožen, nek se obrati Centru za socijalni rad i tamo traži pomoć.

Mnogi se i obraćaju, ali samo rijetki dobiju podršku, pošto su redovi za pomoć sve duži.

Srpskainfo