Connect with us

Svijet

RADNA EDMICA OD 4 DANA: Ove zemlje su je isprobale i više se ne vraćaju na staro

Da li zaista moramo da radimo pet dana sedmično?

Širom svijeta je uobičajena praksa da se većina poslova obavlja u radnom vremenu od 9 do 17 sati i to pet dana nedjeljno.

I Prvi maj svake godine obilježavamo zbog čikaških radnika koji su se izborili za “tri osmice” – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja.

Međutim, više od 120 godina kasnije, radni uslovi su mnogo drugačiji, pogotovo zbog razvoja tehnologije, pa se postavlja pitanje da li moramo da radimo i tih osam sati dnevno ili pet dana nedeljno.

Zato su brojne kompanije odlučile da isprobaju novi način rada – četvorodnevnu radnu nedelju. Posao bi se radio dan manje, ali za isti novac.

Ideja je i da se smanji broj sastanaka, a da zaposleni budu više fokusirani na individualni rad.

Pobornici ovog režima smatraju da je to budućnost radničke produktivnosti i ravnoteže između privatnog i poslovnog života. Uvjereni su da bi to zaposlenima donijelo veće zadovoljstvo što dalje povećava produktivnost.

Sindikati širom Evrope pozivaju lokalne vlasti da uvedu radnu nedjelju od četiri dana, ali samo nekoliko zemalja je ozbiljnije razmotrilo tu ideju.

Belgija – pionir skraćene radne nedjelje
Belgija je prva u Evropi radnu nedjelju od četiri dana unela u svoj zakon. Belgijski radnici su u februaru 2022. tražili pravo na četvorodnevnu radnu nedjelju, bez odbitka od plate.

Novi zakon je stupio na snagu u novembru 2023. čime je zaposlenima dozvoljeno da sami odluče da li će raditi četiri ili pet dana.

Međutim, to ne znači da će manje raditi već jednostavno sav posao moraju da “zgusnu” u četiri dana nedjeljno.

Želja je bila da se građanima omogući da lakše kombinuju posao i vrijeme koje provode sa porodicom.

Sa druge strane, nisu svi oberučke prihvatili ovu ideju. Pojedini radnici bi tako morali da rade duže kako bi završili sve obaveze, a oni koji rade po smjenama nemaju tu opciju da rade dan manje.

Njemački eksperiment
Njemačka je već rekorder u Evropi po najkraćoj prosječnoj radnoj nedjelji od 34,2 sata.

Sindikati ipak traže dodatno smanjenje radnih sati, a čini se da bi mogli to da ostvare iako je u toj zemlji to povezano sa manjkom kvalifikovane radne snage.

U februaru je 45 njemačkih kompanija počelo da testira četvorodnevnu radnu nedelju u eksperimentu koji će trajati šest mjeseci.

Inicijativa obuhvata samo firme koje mogu da se prilagode kraćoj radnoj nedjelji.

Prema anketi Forse, 71 odsto Nijemaca bi željelo da radi dan manje. Sedamdeset pet procenata ljudi smatra da bi to bilo poželjno, a 59 odsto vjeruje da je poduhvat izvodljiv.

Kada se proba bude završila, biće odlučeno da li će mera biti uvedena i na nacionalnom nivou.

Portugalska proba
Slijedeći primjere drugih zemalja, i Portugal je odlučio da isproba ovaj koncept.

39 privatnih kompanija se prošlog juna ujedinio sa neprofitnom grupom “4 Day Week Global”, a plan je da prate model 100:80:100 – 100 odsto plate, 80 odsto vremena, a da se održi produktivnost od 100 odsto.

Kako 72 odsto ljudi u toj zemlji radi 40 sati nedjeljno, Portugal je treći po dužini radne nedjelje u Evropi, podaci su OECD (Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj).

Britanci bili “ekstremno uspješni”
Britanske kompanije su imale šestomesečnu probu četvorodnevne radne nedjelje, a sada se planira da to bude i trajno rješenje. Eksperiment je opisan kao “ekstremno uspješan”.

Više od 60 firmi i više od 3.300 zaposlenih je učestovalo u programu koji su vodili istraživači Univerziteta Kembridž i Oksford kao i Bostonskog koledža. Oko 92 procenta kompanija su odlučile da zadrže radnu nedjelju od četiri dana. Kao i u Portugalu, pratiće se model 100:80:100.

Slični programi bi trebalo da počnu i u SAD i Irskoj.

Španija testira kraći radni dan
Ljevičari su pokrenuli ovu ideju, a prvo se krenulo sa tim da se makar skrati radni dan, bez smanjivanja plata.

Cilj je bio da se utvrdi da li produktivnost može da se poboljša. Kompanije su se prijavile da primaju pomoć od državnog fonda od 10 miliona evra, ali moraju da smisle načine kako da pojačaju učinke rada.

Mjere treba da budu primijenjene u roku od godinu dana, dok firme moraju da učestvuju u programu najmanje dvije godine.

Tokom prve godine bi država trebalo djelimično da plaća troškove zarada.

Samo radnici sa punim radnim vremenom mogu da učestvuju u probi.

Island – jedan od lidera
Island je od 2015. do 2019. sproveo najveću probu radne nedjelje od 35 ili 36 sati, a učestvovalo je oko 2.500 ljudi.

Eksperiment je bio uspješan što je dovelo do velike promjene u toj zemlji – skoro 90 odsto radne populacije je smanjilo radno vrijeme ili dobilo neke druge pogodnosti.

Utvrđeno je da se smanjuje stres i izgaranje na poslu, a ravnoteža između privatnog i poslovnog života je poboljšana.

U Švedskoj su podijeljena mišljenja
Nisu svi bili tako optimistični kao na Islandu.

Sličan eksperiment, održan 2015, u Švedskoj je naišao na podijeljene reakcije.

Prijedlog je bio da se radi šest sati dnevno sa punom platom, ali se nije svima svidjelo što gube novac tokom probnog perioda.

Čak su i neke ljevičarske partije smatrale da je uvođenje ovakvog koncepta preskupo.

Sa druge strane, na ortopedskom odjeljenju u Univerzitetskoj bolnici su zabilježeni pozitivni rezultati jer je oko 80 doktora i medicinskih sestara prešlo na radno vrijeme od 6 sati dnevno, a uposleno je novo osoblje kako bi se nadomjestilo izgubljeno vrijeme.

Medicinsko osoblje je pozitivno reagovalo, ali je eksperiment naišao na velike kritike zbog čega nije obnovljen.

Ipak, pojedine kompanije, poput “Tojote” odlučile su da zadrže skraćeno radno vrijeme za svoje zaposlene. U toj firmi su mehaničarima još prije 10 godina umanjili broj radnih sati.

Related Topics:

Svijet

UBISTVO ČARLIJA KIRKA PRODUBILO SUKOBE: Umjesto jedinstva – još dublje podjele

Amerika se suočava sa dubokim podjelama i političkim nasiljem koje društvene mreže dodatno produbljuju. Nakon šokantnog atentata, zabrinutost raste, ali pomirenje djeluje daleko dok lideri ne uspijevaju da smire tenzije i ujedine naciju.

“Ovo je bila jedna od najtežih nedjelja u Americi, a rijetki su oni koji se ne pitaju da li zemlja može da se izvuče iz ove spirale mržnje i nasilja. Nakon jednog od najšokantnijih atentata u istoriji SAD-a, guverner Jute apelovao je na Amerikance da smire političke tenzije, ali izgleda da ga gotovo niko ne sluša”, piše američka dopisnica BBC-ja Keti Kej u svojoj analizi.

Gotovo niko sa kim je razgovarala nakon smrti Čarlija Kirka ne vjeruje da će zemlja uskoro izabrati put pomirenja. Novija istorija puna je primjera kada se Amerika odlučila da ne stane zajedno nakon tragedije.

To se nije desilo ni 2011. godine, kada je demokratska kongresmenka upucana u glavu u Arizoni, niti 2017. godine, kada je republikanski kongresmen ranjen tokom bejzbol treninga. Amerikanci se nisu ujedinili ni pred izazovima globalne pandemije – COVID je zapravo samo produbio postojeće podjele.

Sistem koji nagrađuje ekstremizam
Razlog je jednostavan, ali to ne znači da je lako promijeniti situaciju. Mehanizmi koji pokreću američku politiku nagrađuju one koji podižu tenzije, dok oni koji pokušavaju da ih smire ostaju bez podrške.

“Širom zemlje, veća je vjerovatnoća da ćete biti izabrani na političku funkciju ako se kandidujete sa politikom i retorikom koja odgovara vašoj političkoj bazi, a ne centru. To je mračna posljedica prekrajanja izbornih jedinica, osnovni grijeh disfunkcionalne američke politike”, navodi BBC-jeva dopisnica.

Isto važi i za medije. Oni koji iznose ekstremnija mišljenja i podstiču bijes bivaju nagrađeni većom pažnjom, a time i većim prihodima od oglašavanja.

Ova struktura podsticaja čini guvernera Jute, Spensera Koksa, svojevrsnim američkim izuzetkom. Nakon što je Čarli Kirk ubijen, pozvao je Amerikance da se “isključe, dotaknu travu, zagrle člana porodice, izađu i učine nešto dobro u zajednici”. Njegove riječi su zvučale razumno i zdravo – pokušaj pomirenja u moru podjela.

Političko nasilje nije ništa novo u Americi. Tokom šezdesetih godina prošlog vijeka ubijen je američki predsjednik, a kasnije i njegov brat dok je vodio kampanju. U istom periodu likvidirana su i dvojica najistaknutijih vođa pokreta za građanska prava.

Sedamdesetih godina predsjednik Džerald Ford bio je meta dva pokušaja atentata, dok je osamdesetih Ronald Regan ranjen hicem. Nedavno, 2024. godine, Donald Tramp bio je žrtva neuspjelog pokušaja atentata u Pensilvaniji.

Međutim, ono što današnje vrijeme čini drugačijim jeste prisustvo društvenih mreža. Upravo zbog toga guverner Koks izražava zabrinutost. Iako je izbjegavao izjave koje bi dodatno produbile podjele, nije štedio kritike prema kompanijama koje stoje iza društvenih mreža.

“Vjerujem da su društveni mediji direktno učestvovali u svakom atentatu i pokušaju atentata u posljednjih pet-šest godina”, rekao je Koks, dodajući da je riječ “rak” preslaba da opiše štetu koju su nanijeli američkom društvu.

Većina tehnoloških kompanija nije reagovala, ali se oglasio Ilon Mask, vlasnik platforme X, tvrdeći da je “radikalna ljevica hladnokrvno slavila ubistvo Čarlija Kirka” i dodao: “Jedinstvo je nemoguće sa zlim fanaticima koji slave ubistvo.”

“Ovo je kao loš brak”
Zamke sistema koji povezuje društvene mreže i politiku zabrinjavaju čak i najstrastvenije učesnike. Kejtlin Grifits (19), predsjednica ogranka Kirkove organizacije Turning Point USA, jasno kaže: “Društveni mediji su definitivno veoma težak problem za naše društvo. Ne možete ni razgovarati sa nekim ko se ne slaže sa vašim političkim uvjerenjima, i iskreno mislim da je to tragično.”

Samo nekoliko dana nakon Kirkove smrti, politički tabori su se već povukli u suprotstavljene narative. Mnogi sa lijeve strane žele istražiti kako je ubica radikalizovan na internetu, dok mnogi sa desnice sumnjaju da je dio ljevičarske zavjere.

Jedan profesor politike sa Univerziteta u Juti rekao je da se čitava zemlja osjeća “kao u lošem braku”.

“Znate, kada oba partnera znaju da nije dobro, ali niko ne želi da popusti, jer misli da će ga onaj drugi iskoristiti”.

Dok se političari, mediji i birači povlače u svoje rovove, pitanje je da li će Amerika moći da pronađe put ka smirivanju, ili će društvene mreže i dalje sipati ulje na vatru sve dubljih podjela.

Nastavi čitati

Svijet

HUMANITARNA KATASTROFA U GAZI: Amerika ponovo uložila veto, spriječila usvajanje rezolucije UN

Sjedinjene Američke Države su uložile veto na nacrt rezolucije Savjeta bezbednosti UN, koja je zahtijevala momentalni i bezuslovni prekid vatre u Pojasu Gaze i ukidanje ograničenja za humanitarnu pomoć.

Sjedinjene Američke Države uložile su veto na nacrt rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija kojim se zahtijeva momentalni, bezuslovni i trajni prekid vatre u Pojasu Gaze i zahtijeva da Izrael ukine sva ograničenja na isporuku humanitarne pomoći u palestinsku enklavu.

U tekstu rezolucije koju je sastavilo 10 članica SB UN takođe se zahtijeva trenutno, bezuslovno i dostojanstveno oslobađanje svih izraelskih talaca koje drži Hamas, prenijeli su strani mediji

Za usvajanje je glasalo 14 od 15 zemalja članica SB UN, a ovo je bio šesti put da SAD ulože veto na sličan prijedlog o zaustavljanju rata u Gazi.

Od početka sukoba Izraela sa palestinskom militantnom grupom Hamas, koji je počeo nakon napada Hamasa na jug Izraela u oktobru 2023. godine, u sukobu u Pojasu Gaze stradalo 65.062 osoba.

Nastavi čitati

Svijet

NIŠTA OD DOGOVORA O SMANJENJU ZAGAĐENJA: Evropski ministri raspravljali, jedan potez usporio pregovore

Ministri za zaštitu životne sredine EU nisu uspjeli da postignu dogovor o obavezujućem cilju za smanjenje emisija štetnog gasa do 2035. godine, pa je usvojena samo neobavezujuća izjava o namjeri, uz najavu daljih razgovora na oktobarskom samitu.

Ministri za zaštitu životne sredine zemalja članica Evropske unije nisu uspjeli da se dogovore o obavezujućem cilju za smanjenje emisije gasova sa efektom staklene bašte do 2035. godine. Umjesto toga, usvojena je neobavezujuća izjava o namjeri kojom se predviđa smanjenje emisija između 66,25 i 72,5 odsto u odnosu na nivo iz 1990. godine.

Dogovor izostao zbog podjela među članicama
EU je planirala da ovog mjeseca definiše nove klimatske ciljeve za 2035. i 2040. godinu, ali su pojedine članice, uključujući Njemačku, Francusku i Poljsku, zatražile da se o ciljevima prvo izjasne šefovi država ili vlada na samitu u oktobru. Taj potez usporio je pregovore i o cilju za 2035.

Ministri su se danas sastali u Briselu kako bi raspravljali o izmjenama evropskog zakona o klimi i utvrđivanju ciljeva za naredne decenije, ali zbog prethodnih nesuglasica nije postignut konačan dogovor.

Dansko predsjedništvo je, kako bi izbjeglo potpuni zastoj, predložilo kompromis, neobavezujuću izjavu o namjeri, kako bi EU mogla s nekim dokumentom da nastupi na predstojećim međunarodnim skupovima, uključujući Generalnu skupštinu UN i klimatsku konferenciju COP30, koja se u novembru održava u Brazilu.

Nastavi čitati

Aktuelno