Milorad Dodik prije nekoliko dana iznio je grube uvrede i pokušao da ismijava fizički izgled šefa kluba poslanika PDP u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Igora Crnatka.
Dodikove neukusne „šale“ na račun političkih protivnika i novinara koji mu nisu po volji, inače, nisu ništa neuobičajeno ni novo. Međutim, pričanje „krkanskih“ viceva i „anegdota“, kojima se pokušava ismijati fizički izgled onih koji nisu na istoj političkoj liniji s Dodikom ovog puta izazvalo je brojne reakcije i osude u javnosti.
Ono što posebno „upada u oči“ jeste to da je Dodikov posljednji pokušaj da ispadne duhovit, ismijavajući fizičke osobine drugih, ponovo izazvao oduševljenje, smijeh i aplauz pojedinih njegovih pristalica, što kod normalnih ljudi otvara logično pitanje da li je ovo društvo beznadežno skliznulo u primitivizam i najniže strasti.
Psiholog Aleksandar Milić, komentarišući za Srpskainfo aplauz i smijeh koji je Dodikov pokušaj ismijavanja fizičkog izgleda Igora Crnatka proizveo među „fanovima“ vječitog lidera SNSD, to je opisao onom: „Čega se pametan stidi, budala se ponosi“.
Bilo ko da upućuje takve uvrede ili da se naslađuje njima, da mu je to smiješno, obično predstavlja projekciju njihove nedostatnosti u strukturi ličnosti, njihovih problema i kompleksa – kaže Milić za naš portal.
Opšte su, dodaje on, poznate dimenzije tog primitivizma i najnižeg nivoa komunikacije s ljudima.
– To su upravo karekteristike ljudi koji svoje osobine projektuju na druge. Nikad se čovjek koji je normalan i funkcionalan neće time služiti, već će, naprotiv, imati razumijevanja za druge ljude koji imaju određene fizičke nedostatke – ističe Milić.
Sociolog Ivan Šijaković podsjeća da je „njegovanje“ primitivizma na ovim prostorima počelo još prije više od tri decenije, te da je uspostavljanje demokratije postala, prema njegovim riječima, jedna vrsta cirkusa.
– Ljudi koji koriste takve uvrede ovdje predstavljaju vrhunac samopouzdanja koje stiču na način da svakome mogu reći bilo šta. Politika je kod nas primila primitivizam kao nešto normalno i to traje još od devedesetih godina prošlog vijeka – ističe Šijaković
Tu, kako dodaje, nema nikakve mjere i publika se navikla na to, pa tako to i prihvata.
– Postoje ljudi koji slijepo slijede svog političkog lidera, odobravaju sve njegove postupke i dokazuju svoju lojalnost time što će se smijati na njegove neukusne viceve, dosjetke i šale. Oni se pretvaraju u gomilu, a gomila nema vlastitu svijest – navodi Šijaković.
To se, prema njegovim riječima, sve više širi, a sad se postavlja pitanje koliko ima takvih političkih lidera koji su skloni vrijeđanju, sirovim dosjetkama i šalama na račun svojih političkih protivnika.
– Sljedbenici su ljudi koji nemaju svoj lični stav, znanje i svijest. To je, inače, bilo karakteristično za tridesete godine prošlog vijeka u Njemačkoj i Italiji, za zemlje u kojima su se pojavljivale vođe koje su svoje protivnike vrijeđali, prijetili im, a tada bi njihove pristalice trčale da se što prije riješe onog koga su vlasti „tipovale“ – kaže Šijaković.
Komunikolog Mladen Bubonjić za Srpskainfo kaže da ovdje, prije svega, treba poći od „početnih osnova i sistema vrijednosti“.
Ovdje je primitivizam uvijek bio prisutan. Još nismo preležali te dječije bolesti demokratije – ističe Bubonjić.
Demokratija, kako navodi, nisu samo izbori, već je ona mnogo više od toga.
– Demokratija je izostanak diskriminacije i uvažavanje drugog. „Šale“ koje su uvredljive, diskriminatorske i idu direktno protiv nekog, nisu uopšte neuobičajene za ovo društvo. Oni koji se smiju takvim „šalama“ implicitno podržavaju to, odnosno odgovaraju ovom sistemu vrijednosti. To je, u širem kontekstu, svojstveno društvima koja nisu preležala dječije bolesti demokratije – zaključuje Bubonjić.