Kada Radovan Kovačević ostane bez odgovora na činjenice, po starom receptu SNSD-a posegne za uvredama, etiketama i napadima na Draška Stanivukovića. Ipak, količina uvreda ne može promijeniti jednostavno pitanje: gdje je Memorijalni centar u Donjoj Gradini?

Umjesto što Kovačević govori o „rijalitiju“, „glumi“ i „prljavom poslu“, bilo bi mnogo korisnije da građanima Republike Srpske objasni zašto se o izgradnji Memorijalnog centra govori godinama, zašto je Narodna skupština Republike Srpske još 2016. godine formirala Odbor čiji je zadatak bio da radi na „što bržoj realizaciji izgradnje Memorijalnog centra“, a mi 2026. godine ponovo slušamo najave, dogovore, odbore, projektnu dokumentaciju i obećanja.

Deset godina od formalnog zadatka da se radi na „što bržoj realizaciji“ nije brzina. To je kašnjenje za koje neko mora da položi račun.

Kovačević nam danas kao odgovor nudi tvrdnju da će se „u narednom periodu“ ubrzati izrada projektne dokumentacije. Upravo u tome i jeste suština problema. Poslije toliko godina vlasti SNSD-a, za jedno od najsvetijih mjesta srpskog stradanja oni i dalje govore u budućem vremenu.

Draško Stanivuković nije ponizio Donju Gradinu time što je pitao zašto obećano nije izgrađeno. Ponižavanje bi bilo da o tom obećanju svi ćutimo samo zato što je izborna kampanja. Žrtve ne smiju biti ničiji politički štit od odgovornosti, baš kao što ne smiju biti ni sredstvo za političke obračune.

A kada Kovačević već otvara pitanje jasenovačke građe, onda neka ne zamjenjuje teze. Pitanje nije da li danas postoje digitalizovane kopije i mikrofilmovi u Arhivu Republike Srpske. Pitanje je ko je 27. oktobra 2000. godine potpisao sporazum kojim je građa koja se nalazila u Arhivu Republike Srpske predata Memorijalnom muzeju Holokausta u Vašingtonu, pod kojim uslovima je to učinjeno i gdje su nakon toga završili originalni predmeti i dokumentacija.

Na to pitanje se ne odgovara napadom na Stanivukovića.

I još nešto: Radovan Kovačević bi morao da shvati da nije svaka kritika Milorada Dodika napad na Republiku Srpsku, niti je svaki zahtjev za odgovornošću napad na srpski narod. Republika Srpska nije jedan čovjek, jedna stranka niti jedna vlast!

Donja Gradina je veća i od SNSD-a i od PSS-a, i od Kovačevića i od Stanivukovića. Upravo zato zaslužuje manje političkih uvreda, a više istine, odgovornosti i konkretnih rezultata.

Zato, gospodine Kovačeviću, manje priče o Drašku Stanivukoviću, a više odgovora na jedno jedino pitanje:

Poslije svih godina vlasti, obećanja, odbora, deklaracija i najava – gdje je Memorijalni centar u Donjoj Gradini?

Kandidat za predsjednika Republike Srpske Branko Blanuša poručio je Miloradu Dodiku da je zaboravio na autonomiju univerziteta i činjenicu da Ministarstvo prosvjete i kulture, odnosno njegov komitet, ne postavlja dekane.

„Mada, svojski se trude da okupiraju i univerzitet”, zaključio je Blanuša.

On se u ovoj objavi osvrnuo i na prijetnje Milorada Dodika da Bijeljina ponovo neće dobiti sredstva za državnog nivoa:

”Što se osjećaja za ljude tiče, Milorad Dodik je oduvijek imao taj istančan osjećaj. Tome svjedoči i video u nastavku“.

(BN)

​Atmosfera potpunog mrtvila i nezapamćen debakl obilježili su skup SNSD-a održan u Bijeljini. Iako su na skup, pored naredbi i pritisaka zaposlenima u javnim institucijama, dovedeni i brojni aktivisti iz susjednih opština, ostalo je zabilježeno da je ovo bio najmanji skup koji je SNSD ikada održao u ovom gradu.
Dolazak stranačkog rukovodstva u salu ispraćen je mučnom tišinom, koju je prekinuo tek glasni zvižduk — očigledan signal uspavanoj i prisilno okupljenoj publici da konačno počne reagovati.

​Da spasi situaciju i razbije muk, prvi je u panici počeo da aplaudira šef bijeljinskog odbora Bojan Savić, šaljući jasnu poruku svojim aktivistima: “Šta čekate, zašto ne aplaudirate?”

Da skandal bude potpun, na samom početku snimka čuje se i bijesna psovka, koja je dodatno ogolila napetost i lošu atmosferu.

(BN)