Ana Trišić Babić rođena je i školovala se u Banjaluci. Završila je Gimnaziju i Pravni fakuktet 1991. godine. Diplomirala je međunarodne odnose, a u spoljnu politiku BiH uključila se početkom 2000-ih, otkada je važna politička figura u BiH i neizostavan dio kreiranja i sprovođenje politika Republike Srpske u pogledu saradnje i evropskih integracija.

Od 2001. godine radila je u Ministarstvu spoljnih poslova BiH, a od 2007. do 2015. obavljala je dužnost zamjenice ministra spoljnih poslova BiH. U tom periodu, u skladu sa odlukama organa Republike Srpske učestvovala je u pregovorima o jačanju regionalne i saradnje BiH sa NATO savezom.

Ana Trišić Babić je tokom rata bila urednik banjaluckog BiG radija.Od 1995. do 1996. radila je kao novinar, dopisnik RFE. Nakon rata u BiH, kroz angažman u OHR-u i USAID-u, bila je rukovodilac različitih projekata, od kojih se posebno ističu oni sa jasnim ciljem jačanja medijskih sloboda i pojedinačnoj pomoći medijima u Republici Srpskoj.

Duže od 15 godina je jedana od najbližih saradnika Milorada Dodika, i kao predsjednika Republike Srske i kao člana Predsjedništva BiH. Učestvovala je u gotovo svim političkim procesima u kojima se branio interes Republike Srpske. I kroz angažman u komisijama o saradnji sa NATO -om, kao i u pregovorima sa EU, Ana Trićic Babić je snažno zagovarala jasnu vidljivost Republike Srpske u tim procesima.

Trišić Babić govori nekoliko jezika – engleski, njemački, francuski i ruski, a ima brojne kontakte u međunarodnim organizacijama, što omogućava da se čuje glas zvanične politike Srpske.

Trišić Babić imala je i značajnu ulogu i u ispunjavanju uslova za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kojim je BiH zakoračila ka Evropskoj uniji. Zajedno sa tadašnjim srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom odigrala je važnu ulogu u preimenovanju Komisije za pridruživanje u Komisiju za saradnju sa NATO-om.

Ana Trišić Babić udata je i majka je dva sina. Malo poznat detalj je da je i prije dvije godine pobijedila karcinom, nakon čega se aktivno uključila u broje kampanje podrške oboljelim od ove bolesti.

Šmit zna da je gotov i da odlazi odavde, rekao je za ATV predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik.

Govoreći o posebnoj sjednici Narodne skupštine, Dodik kaže da je Srpska i dalje ne prihvata Šmita i da je ovo načina se on eliminiše iz političkog života.

“U jednom trenutku da bi pozicionirali našu poziciju, bilo je potrebno da to donesemo. Mi smo to učinili i donijeli, ali imali smo opstrukciju oko te vrste primjene, gdje pokušavaju značajan broj ljudi koji su primjenjivali te zakone doveli bi u neku poziciju pravosudne odgovornosti. OK, njima to smeta, i onda smo mi rekli, zbog repozicioniranja pozicija, ali to ništa ne znači. da mi manje mislimo o Ustavnom sudu, jer on i dalje nema dvoje sudija iz Republike Srpske. I dalje nećemo primjenjivati odluke, i dalje nećemo prihvatati Šmita. Ovo je više doprinos da se eliminiše Šmit, nego da se ojača borba protiv njega i mislim da on zna da je gotov i da odlazi odavde”, rekao je Dodik za ATV.

Gotovo tri decenije Milorad Dodik vlada Republikom Srpskom – i što je duže na vlasti, sve je očiglednije da mu je ta moć postala ne samo politička potreba, već i psihološka opsesija. Odlazak s trona za njega ne bi bio samo kraj karijere, već lični poraz, udar na identitet koji je godinama gradio kao „nezamjenjivi vođa“.

Dodik Republiku Srpsku doživljava kao proširenje sopstvene ličnosti – kao nešto što mu pripada, što je „njegovo djelo“. Taj osjećaj vlasništva nad državom i narodom postao je temelj njegove lične percepcije moći. U takvom okviru, gubitak vlasti ne znači samo gubitak privilegija, uticaja ili kontrole – već psihološki slom, suočavanje s realnošću da bez funkcije više nije niko i ništa.

Politički analitičari već duže vrijeme ukazuju da Dodik pokazuje znake duboke nervoze, nesigurnosti i paranoje. Njegovi javni nastupi sve češće uključuju emotivne ispade, prijetnje, uvrede i teorije zavjere. U političkoj psihologiji, takvo ponašanje se često tumači kao reakcija na strah od gubitka kontrole, odnosno kao pokušaj da se zadrži osjećaj moći koji polako izmiče.

Nije tajna da je Dodik svjestan koliko bi ga gubitak vlasti mogao izložiti istragama, razotkrivanju brojnih afera i finansijskih malverzacija koje su pratile njegovu vladavinu. Zbog toga se kod njega stvara kombinacija političkog straha i lične panike – jer zna da bi s padom sistema koji je sam izgradio, mogao pasti i on lično.

Psiholozi bi rekli da Dodik pokazuje simptome klasične političke zavisnosti: vlast kao adrenalin, kao način da se hrani ego i potisne strah od nemoći. Kad bi ostao bez nje, suočio bi se s prazninom – i možda po prvi put u životu, sa sobom.

U tom svjetlu, njegovo ponašanje posljednjih godina – nervozne reakcije na kritiku, sukobi sa svima koji mu se ne klanjaju, pa i stalno ponavljanje narativa o „izdajnicima“ i „neprijateljima“ – može se posmatrati kao psihološki odbrambeni mehanizam čovjeka koji duboko u sebi zna da gubi tlo pod nogama.

Na kraju, pitanje nije samo kada će Milorad Dodik izgubiti vlast, već i kako će to podnijeti. Jer, nakon tri decenije apsolutne moći, gubitak trona ne znači samo politički kraj – već unutrašnji lom čovjeka koji ne zna živjeti bez kontrole, reflektora i straha koji izaziva kod drugih.

Za njega, odlazak s vlasti ne bi bio smjena političke generacije, već lična tragedija – i upravo zato će se boriti do posljednjeg daha, ne za narod, već za sebe.
Banjaluka24