Tri decenije poslije “Oluje”. Hrvatske vlasti danima se pripremaju da na Tvrđavi, stadionu NK Dinara i kod Spomenika hrvatske pobjede na Trgu dr Ante Starčevića, obilježe “blistavu akciju” u kojoj su sa vjekovnih ognjišta, samo sa prostora nekadašnje opštine Knin protjerali oko 20.000 Srba, svojih građana. Uprkos poletu oko priprema za proslavu, grad je zapravo u nekom čudnom stanju tjeskobe.

U potrazi za sagovornicima reporteri “Večernji novosti” odlaze tamo gdje su ih uvijek pronalazili – na Terazije, kako Srbi koji su se vratili svom Kninu, zovu centar gdje se u dva kafića najčešće okupljaju.

Iz njega gledaju nazive dvije centralne gradske ulice: jedna nosi ime Trg “Oluje” 5. kolovoza 1995, a druga po Sedmoj gardijskoj brigadi koja je prva ušla u opustjeli Knin. Nekoliko koraka dalje, malena srpska crkvica koju je 1858. podigao Trivun iz čuvenog plemena Sinobad, jedva je vidljiva od terase išarane u tonovima šahovnice na obližnjem stanu…

Reporteri razgovaraju sa Srbima, ali prvi put za gotovo dve decenije koliko s njima dijele dane oko godišnjica “Oluje”, niko od njih ne želi da pod imenom i prezimenom govori za novine iz Srbije.

To je jasno objašnjenje za onu tjeskobu koju su osjetili, iako je grad pun vozila beogradskih i novosadskih registarskih oznaka…

“Čak i da govorim sve najbolje, naći će se neko da me pita: ‘Što si govorio za srbijanske medije?'”, kaže jedan od prisutnih Srba.

“Vratio sam se da živim ovde jer sam na svome, u mestu gde su mi živeli i čukundedovi. Nemamo mi nekih problema, naročito otkad na čelu grada više nije HDZ, ali u ovo doba godine uvek “treperi” u vazduhu… Ako i ima provokacija, one ne dolaze od Hrvata, onih starih Kninjana, već od onih što su se ovde doselili iz Bosne…”, kaže on.

Pitali su ga gdje će biti danas, 5. avgusta.

“Ujutru 4. avgusta obično idem na pomen stradalima u crkvu, a danas ili ću biti u kući ili ću se spustiti na more. Tako je najbolje i najbezbednije, tako izbegnemo svakojake slike i prilike koje će se obretnuti u Kninu. I ne sklanjamo se samo mi Srbi, već i starosedeoci Hrvati. Verujte da i mnogi od njih ne mogu da podnesu sve što se tog dana ovde može videti i čuti. Kad prođe ‘slavlje’, vratimo se novom danu, obavezama iz svakodnevnog života”, priča on.

Objašnjava da mimo “obljetnice ‘Oluje'”, i Srbe i Hrvate u ovom gradu muče isti problemi.

“Samo pogledajte rezultate popisa iz 2021. i sve će vam biti jasno. Državni zavod za statistiku objavio je da u Kninu živi 8.317 stanovnika, 2011. bilo nas je 10.633, 2001. godine 11.128, a po popisu iz 1991, poslednjem predratnom, ovde je živeo 12.331 stanovnik. U odnosu na pre 34 godine za trećinu je manje žitelja. Struktura stanovništva se, naravno, potpuno promenila, Hrvata je 85, a Srba svega negde oko 13 odsto. A, pre rata nas je bilo 80 odsto”, objašnjava.

Zna se, kako kaže, zašto je broj Srba smanjen, ali iz Knina se, kako tvrdi, sada iseljavaju i Hrvati.

“Šta se slavi? Pa, ne odlaze Hrvati iz Knina zato što im je dobro”, veli sagovornik.

“U ovom gradu srpskog stradanja, hrvatska pobeda se pretvorila u ekonomsku propast. Pre rata Knin je bio industrijsko-poljoprivredni centar i važno železničko čvorište zbog svog položaja na raskrnici puteva za Dalmaciju, Liku i Bosnu. Imao je 1987. oko 12.000 zaposlenih sa cele opštine, od čega trećina u železničkom saobraćaju. Samo u fabrici vijaka ‘Tvik’, radilo je 3.500 ljudi, a danas je na području cele opštine nema toliko zaposlenih. Od starih industrijskih pogona sada radi jedino ‘Tvik’, ali ima manje od 400 zaposlenih… Nema više nekadašnje fabrike tekstila, tri građevinska preduzeća, pogona za preradu žitarica i stočne hrane… Od starog Knina, nema ni traga… Nemamo nadu u boljitak, posle slavlja svi se suočimo sa realnošću, sa ekonomskom propasti grada”, rekao je on.

Na ulasku u Knin namjernike dočekuje tabla sa natpisom “Dobro došli u grad hrvatskih kraljeva”, samo ne piše kojih…

Uz put na fasadama ponekih objekata i na podzidama puteva ima ispisanih latiničnih slova “u”, a na Kninskoj tvrđavi prije nekoliko godina nikao je spomenik, po svemu bizaran. Čine ga sprava za odsijecanje glava (nalik giljotini), stolica koja liči na tron i veliki malj na postamentu na kojem piše: “Svim žrtvama za hrvatsku državu” i to latinicom, glagoljicom i na latinskom jeziku.

Od završetka rata, kako kaže, tri najveća državna projekta u Kninu su bila: nova rimokatolička crkva – najveća u Hrvatskoj, spomenik Tuđmanu i Muzej domovinskog rata.

“Za spomenik i crkvu dato je više od 150.000, da je toliko uloženo u neki pogon, mogli bismo nešto da slavimo. Zato proslava ‘Oluje’ u Kninu iz godine u godinu postaje sve besmislenija”, zaključuje sagovornik.