Jovana ima 4 brata i 3 sestre, napustila je školu i vozi kamion gradske čistoće

Umilnim izgledom i stasom djevojčice rijetko kome na prvi pogled uliva poverenje kada je vide u kabini kamiona, ali na šoferskim sposobnostima bi joj pozavidjeli i mnogi muškarci.

a svojim kolegama krstari Kragujevcem, uklanja đubre s ulica, a kada završi radno vrijeme, kod kuće je čekaju suprug Igor i petogodišnja kćerka Kristina.

Oduvijek su postojale predrasude o ženama vozačima automobila. Za njih je, po nekom uvriježenom pravilu, rezervisano mjesto suvozača. Tek bi žene za volanom kamiona izazivale pogled ispod obrva, ironične i zlurade komentare.

A kada se neka usudi da upravlja đubretarcem koji prevozi i radnike gradske čistoće na tzv. papučama u podnožju prikolice, krste se i vjernici i nevjernici. Ima i izuzetaka koji iskreno skinu kapu, kažu „svaka čast“ i pruže ruku za odvažnost, znanje i umjeće. To sve vrlo dobro zna Jovana Jokićević, osjetila je na svojoj koži i pohvale i pokude, iščuđavanje i čestitanje. Ona ne haje, uživa na svom poslu, a kako se i njen suprug bavi špedicijom, samo čeka da i kćerkica sjedne za volan nekog kamiona. Geni su geni, a svoje šoferske je i Jovana sama naslijedila od oca Srđana, piše Žena Blic.

Počela sam sa tatom. On je radio na pijaci. Pomagala sam mu, vozila kamion, njemu na pijacu dovozila drva i kreč. Potičem iz velike porodice. Četiri brata i tri sestre imam, osmoro nas je ukupno. Završila sam osnovnu školu, krenula u srednju, ali sticajem okolnosti nisam mogla da nastavim. Bila sam odličan đak, ali porodica je bila velika, nije tata mogao sve da finansira. Tada sam se povukla iz škole, položila za C kategoriju i krenula sa njim da radim – započinje priču Jovana Jokićević (29) iz Kragujevca.

Prije nego što se zaposlila u JKP „Šumadija“, radila je u mljekari. Dala je otkaz nezadovoljna uslovima, pet mjeseci bila bez posla, a onda ju je suprug njene drugarice, koji je već radio u pomenutom komunalnom preduzeću, upitao da li bi kojim slučajem vozila kamion za odnošenje đubreta u firmi u kojoj i sam radi.

– Pitao me je: „Ti, bješe, imaš C kategoriju?“ Ja odgovorim da imam još od 2013. Kaže mi dalje da bih mogla da se zaposlim kod njega u JKP-u. Prijedlog mi se svidio, ali sam prvenstveno željela da se konsultujem sa suprugom zbog toga što on sam radi u špediciji, a ovdje je muški kolektiv, velika je i odgovornost, a ja sam žensko – nastavlja.

Stekla sam povjerenje muških kolega

Suprug Igor je Jovani dao zeleno svetlo i ona je otišla na probnu vožnju i probni rad. Zvanično je počela da radi početkom februara prošle godine. Kolege su je prvo gledale podozrivo, a onda zavoljele toliko da je svako jutro dočekaju kafom, a ne preskoče nijedan 8. mart da je iznenade poklonom. Ipak, ni njoj nije bilo svejedno da upravlja vozilom za koje se pridržavaju ljudi sa spoljne strane.

– U početku sam baš imala strah, bukvalno sam milila kamionom, išla sam polako jer su mi ljudi uvijek pozadi, ali oni znaju kako moraju da se drže, a imamo i ograničenje 30km/h na kamionu. Kad idemo u rikverc, oni treba da siđu s papuče. Što se komentara tiče, niko od kolega meni ništa lično nije rekao, ali vjerujem da je bilo priča „gdje ću s njom da sjednem da se vozim“. Ali niko mi nije uputio jednu ružnu riječ, svi su mi izlazili u susret. Sve je ispalo dobro na kraju. Stekli su poverenje u mene – pohvalila nam se Jovana.

Ipak, nisu svi komentari bili pozitivni. Slušala je i sluša raznorazna dobacivanja, pridikovanja, pa čak i psovanja. Ali, vremenom je oguglala, pa joj na jedno uvo uđe, na drugo izađe.

Igor i ja vjerujemo jedno drugom
Sve ovo zvuči bezazleno u odnosu na ono što su joj neki ljudi iz objesti uradili. Zbog čega – ne zna ni sama.

– Imala sam problema, na primjer, kada su počeli da izlaze tekstovi o meni i slike u novinama, da su ljudi pravili lažne profile na mrežama, zvali mog supruga i govorili mu da ja nisam za ovaj posao, da treba da dam otkaz, izbacivali su svakojake slike, naslove i priče. Nazivali su me najgorim imenima. Išla sam u policiju da prijavim jer je, pored objava na društvenim mrežama u pogrdnom tonu, bilo i zvanja u dva-tri ujutru sa privatnih brojeva. Međutim, svesna sam da moram da radim, da imam porodicu, da sam se udala i ništa mi ne pada teško.

Na kraju, Jovana je ispunjena na svom poslu, ima kolektiv u kojem uživa da radi, mogla bi čak i do penzije tu da ostane da radi, ali dopušta životu da je vodi stihijski, pa – šta joj donese. Što se trenutka tiče – ona je srećna.

– Igor i ja imamo povjerenja jedno u drugo. Odem ja sa kolegama i do kafane na piće, i na jagnje, ali mi se samo lijepo družimo. U početku nisam znala kako da se ponašam u muškom kolektivu, da li da budem ozbiljna i poslovna ili da se šalim i budem opuštena, ali su svi super, provodimo lijepo vreme dok radimo, šalimo u normali, svi su me shvatili kako treba, kao druga, zafrkanta. I uvijek smo tu da pomažemo jedni drugima – ispričala je Jovana na kraju.