Nastojeći da zadrže sezonce i nakon ljeta, brojni poslodavci na primorju, a posebno u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Sloveniji, radnike ostavljaju na minimalcu čak u mjesecima koje provedu kod kuće.

Poslodavci i sindikalci kažu da je posljednjih godina sve više sezonaca koji ostaju u radnom odnosu tokom cijele godine, jer ih poslodavci i van sezone zadržavaju na minimalnoj plati kako bi izbjegli potragu za novim radnicima.

Odlazak radnika na sezonu pustoši sektor ugostiteljstva i turizma u BiH svake godine već u aprilu i maju, kada hiljade radnika daju otkaze i odlaze na obalu da bi obavili potrebne pripreme za početak sezone.

Predsjednik Udruženja poslodavaca ugostiteljstva i turizma Republike Srpske “Horeca” Dalibor Šajić kaže da se često dešava da poslodavci ostave na minimalcu radnike u mjesecima van sezone, ali i da se turistička sezona produžava, pa poslodavci nastoje privući goste i u mjesecima kada nema kupanja i masovnih godišnjih odmora.

“Dosta ljudi želi sigurnost i da imaju uplaćene doprinose čak i kad nisu na sezoni. To im je glavni motiv da pristanu na minimalac u Hrvatskoj i Sloveniji, da ostanu u radnom odnosu. Zanimljivo je da vrlo često, u mjesecima kada ne rade tamo, kod kuće rade na dnevnicu na svadbama i prijemima. Poslije se vrate na sezonu i nastave da rade i još vrbuju nove radnike “, kaže Šajić.

Pojedini poslodavci nude i avanse

Predsjednik Sindikata trgovine, turizma, ugostiteljstva, usluga, poljoprivrede i prehrambene industrije Republike Srpske Velimir Rudić kaže da osim zadržavanja sezonskih radnika na minimalcu, pojedini poslodavci daju i avanse za buduću saradnju.

Kaže da pojedini poslodavci radnicima na kraju sezone daju avans dovoljan da premoste period do naredne sezone, jer računaju da će im se vratiti.

“Poznajem radnika koji odlazi u maju na ostrvo Vis i radi do oktobra. Tamo se okuplja elita i dolazi dosta turista brodovima i jedrilicama. Poslodavac čini sve da ga zadrži i on više nije sezonski radnik nego stalno zaposleni“, kaže Rudić.

Rudić kaže da Hrvatska i druge države na Jadranu zbog velike potrebe u turizmu imaju ogromne kvote za zapošljavanje radnika iz inostranstva, ali da je neozbiljno nagađati koliko je zaista radnika otišlo da radi u ove države jer se niko ne bavi preciznim registrovanjem tih podataka.

Razlika u platama jasno pokazuje zašto su poslovi na primorju toliko privlačni radnicima iz BiH.

U principu, radnici na primorju mogu za nekoliko mjeseci da zarade više nego za godinu ovdje, a poslodavci im nude smještaj, hranu i podmiruju troškove za izradu radnih dozvola.

Kolike su razlike u platama

Za to vrijeme, plate ugostiteljskih radnika u BiH jednostavno ne mogu da im konkurišu, jer se kreću od 1400 do 1500 KM. Nešto više zarađuju profesionalni kuvari.

Na početku ovogodišnje sezone ponuđene zarade bile su najmanje dvostruko veće nego u BiH.

Tako su, na primjer, kuvaru i pizza majstoru zarade počinjale od 3.500 KM, a rasle su čak i do 6.000 KM. Dio njih od poslodavaca dobija i procenat od zarade, pa je zbir na kraju dobre sezone daleko viši.

Prodajni agent za izlete u Hrvatskoj može u startu da zaradi 1.500 KM i to samo raste, dok roštilj majstor u prosjeku dobija od 3.000-4.000 KM. Plate konobara se razlikuju od lokacije, složenosti posla i veličine objekta u kojem rade, pa oni mogu da zarade od 2.800 KM do 4.500 KM. Slično je i sa sobaricama, recepcionerima i drugim poslovima.

Pored ugostiteljskih radnika u susjedne zemlje odlazi i dosta radnika u oblasti građevinarstva.

Predsjednica Sindikata radnika građevinarstva i stambeno-komunalnih djelatnosti RS Dragana Vrabičić kaže da je od tih poslodavaca ipak pošteno to što osiguravaju da radnici  tokom zime i mjeseci zarade kakvu takvu platu.

“To je svakako mnogo više nego što mogu da zarade kod nas. Ti ljudi su onda prijavljeni, pa makar i na najnižu platu, imaju osigurnje, a poslodavac ih čuva. Puno je to bolje nego kada rade osam do deset sati na minimalcu cijele godine, zar ne? Ipak, to znači da mi ostajemo bez tih radnika trajno, ne samo za sezonu. Ako su tamo prijavljeni, kod nas mogu samo da rade na crno u mjesecima van sezone. Za to vrijeme naši poslodavci ne rade ništa da bi zadržali radnike“, kaže Vrabičić.

Napominje da nema sumnje da inostrani poslodavci ovo rade isključivo iz sopstvenog interesa da zadrže dobre radnike, to je za nas kao društvo daleko opasnije, jer nam odvlači najzdraviju radnu snagu.

Inače, Hrvatska je ove godine izdala preko 94.000 dozvola za rad stranim radnicima, a najveći broj odnosio se na državljane BiH i to u oblasti ugostiteljstva, turizma i građevinarstva.

Capital

Sindikalni odbor Rudnika i Termoelektrane (RiTE) “Ugljevik” najavio je da će radnici ovog preduzeća u petak, 31. jula, održati jednočasovni štrajk upozorenja sa obustavom rada, upozoravajući na katastrofalno stanje u firmi i opasnost od stečaja.

Iz Sindikalnog odbora navode da je odluka o štrajku iznuđena i predstavlja “posljednji vapaj da se spasi preduzeće” koje, prema njihovim tvrdnjama, aktuelna Uprava svojim potezima vodi u propast.

U saopštenju za javnost Sindikat upozorava da se dug za poreze i doprinose radnika za samo nekoliko mjeseci udvostručio – sa 3,8 na 7,8 miliona KM, te da je Uprava, radi dobijanja nove odgode plaćanja od Vlade Republike Srpske, potpisala “Ugovor o zalogu” i stavila pod hipoteku pokretnu imovinu preduzeća.

Takođe, sindikalci ukazuju na to da je proizvodnja u preduzeću praktično stala, da mašine ne rade, te da rukovodstvo nema plan za eksproprijaciju i nabavku neophodne mehanizacije. Tvrde i da se na sastancima u Banjaluci, iza zatvorenih vrata, kao jedno od rješenja već pominje i odlazak u stečaj.

Iz Sindikata optužuju Upravu za ignorisanje radničkih prava, odbijanje dijaloga o primjeni Kolektivnog ugovora i izbjegavanje hitnih sastanaka, dok se, kako navode, “novac izvlači preko sumnjivih tendera”.

“Nećemo dozvoliti da se naša radna mjesta ugase i da se naše porodice ostave na ulici. Ovaj štrajk od sat vremena je naše prvo i posljednje upozorenje. Ukoliko se nadležni hitno ne uključe i ne zaustave uništavanje RiTE ‘Ugljevik’, radnici će biti primorani na radikalnije korake”, poručili su iz Sindikalnog odbora preduzeća

U zgradi u banjalučkoj Ulici Rajka Bosnića malo je nedostajalo da se ispiše jedna od onih crnih hronika koje počinju riječima „moglo se izbjeći“.

Vatra je buknula iznenada, dim se širio stanom i hodnicima, a sekunde su postajale presudne.

U čarapama potrčao prema požaru

U trenucima kada većina zastane i pokuša da shvati šta se dešava, jedan čovjek nije razmišljao ni trenutak.

Goran Cvijić je, bukvalno u čarapama, istrčao iz svog stana i potrčao prema spratu na kojem je izbio požar. Bez zaštite i kalkulisanja, vođen samo instinktom da pomogne. Dim je već bio gust, situacija neizvjesna, ali on nije stao.

Najvažniji trenutak tek je slijedio.

U stanu iz kojeg se širio dim nalazile su se baka i unuka, nesvjesne koliko im je opasnost blizu.

Lupao sve dok nisu otvorile vrata

Upravo je Cvijićevo uporno lupanje na vrata probilo tišinu i upozorilo ih da nešto nije u redu. Nije odustajao. Lupao je sve dok nisu otvorile.

Taj trenutak mogao je napraviti razliku između života i tragedije.

Poznato je da u ovakvim situacijama dim često ubija prije vatre. Nekoliko minuta nepažnje ili zakašnjenja može biti kobno. Da nije bilo njegove brze reakcije, pitanje je kako bi se sve završilo.

Stanari zajednički obuzdali vatru

Osim Cvijića, i drugi stanari imali su hvale vrijedne poduhvate – od ulijetanja u stan sa aparatom za gašenje požara i puzanja ispod dima do gašenja vatre sa drugih spratova.

Zajedničkim snagama uspjeli su spriječiti teže posljedice i obuzdati vatru do dolaska banjalučkih vatrogasaca, koji su u rekordnom roku stigli pred zgradu.

Stanari danas prepričavaju događaj sa istim zaključkom – mala nepažnja izazvala je veliku opasnost, ali su brze i hrabre reakcije spriječile najgore.

„Sekunde su bile kao minute“

Cvijić o svemu govori skromno, gotovo nezainteresovano za pažnju. Kao da nije uradio ništa posebno, iako je učinio ono što mnogi ne bi – krenuo je pravo prema opasnosti.

Heroji ne moraju nositi uniforme

U vremenu kada se često govori o lošim vijestima, ovaj događaj podsjeća da heroji ne moraju nositi uniforme niti se najavljivati unaprijed. Ponekad su to komšije koje u ključnom trenutku jednostavno ne okrenu glavu.