Istoričarka i profesor na Ludwig-Maximilian Univerzitetu u Minhenu, Marie-Janine Calic, u najnovijem tekstu za istorijski magazin Zeit Geschichte osvrnula se na višeslojnu, nekada prepoznatljivo multireligijsku i multietničku tradiciju Sarajeva, prenosi Deutsche Welle. U opširnoj analizi ona prati razvoj vjerskih zajednica na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, ali i njihove odnose, ulogu u društvu i odnos prema državi.
Calic naglašava da je Sarajevo, po kojem je nekada prepoznata posebna kultura zajedničkog života, sve dalje od te tradicije, koja danas ostaje vidljiva gotovo isključivo kroz historijske spomenike i sjećanja.
„U Jugoslaviji se žene nisu smjele pokrivati”
U tekstu pod naslovom „Jugoslovensko slomljeno srce”, Calic se osvrće i na položaj islama u nekadašnjoj Jugoslaviji. Ona podsjeća da je u državi postojala vjerska sloboda, ali je prekrivanje žena – kao i u tadašnjoj Turskoj – bilo zabranjeno.
Navodi da je islamska zajednica imala slobodu djelovanja sve dok je ostajala lojalna državi, što je važilo i za druge vjerske zajednice. Međutim, rat devedesetih godina donio je duboke promjene, a autorica podsjeća da su naglašene proislamske političke tendencije postojale i ranije.
Posebno se ističe Alija Izetbegović, koji je 1970. napisao tajnu Islamsku deklaraciju, u kojoj je zagovarao politički objedinjenu panislamsku zajednicu od Maroka do Indonezije. Jugoslovenski sud ga je 1983. godine osudio na višegodišnju zatvorsku kaznu, ocjenjujući njegove stavove – poput traženja šerijatskog poretka, zabrane „mješovitih brakova” i zahtjeva da se žene pokrivaju – kao direktan napad na ideju „bratstva i jedinstva“. Calic navodi i njegove tadašnje kontakte sa iranskim režimom ajatolaha Homeinija.
Uloga SDA
Početkom devedesetih, Izetbegović osniva Stranku demokratske akcije, koja pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima i, prema Calic, snažno doprinosi jačanju uloge islama u društvu. Ona ističe tesnu vezu između SDA i Islamske zajednice, koje su zajednički radile na „reislamizaciji“ bošnjačkog naroda.
Navodi da su vjerski službenici sve češće pozivali na strogo poštovanje vjerskih propisa, zabrane alkohola, pokrivanje žena, kao i izbjegavanje mješovitih brakova. Kao simbol promjene ističe se posvećenje Ajvatovice 1990. godine, gdje su bile prisutne zelene zastave s arapskim natpisima i potpuno pokrivene žene. Danas je Ajvatovica najveće muslimansko svetište u Evropi.
Sarajevo gubi svoju raznolikost
Calic zaključuje da je Sarajevo tokom rata izgubilo značajan dio svoje etničke i vjerske raznolikosti. Većina Srba i Hrvata napustila je grad tokom sukoba, a on se, piše, postepeno „nacionalizuje“ u bošnjačko-muslimanskom pravcu. U takvom okruženju ljudi se sve češće kreću isključivo unutar vlastite etničke zajednice, dok se nekadašnji običaj međusobnog obilaska za vjerske praznike zadržao tek u manjim sredinama.
Autorica naglašava i porast javnog isticanja islamskog identiteta, činjenicu da je Islamska deklaracija ponovo objavljena uz podršku javnih sredstava, ali i nezadovoljstvo sekularno nastrojenih Bošnjaka zbog takvih procesa. U isto vrijeme, jačanje vjerskog identiteta privlači investitore iz muslimanskih zemalja, koji u takvom ambijentu vide prostor za nove poslovne modele, poput sajma Halal Expo Sarajevo.
Završna ocjena
Calic zaključuje da je Sarajevo na putu da postane pretežno bošnjačko-muslimanski grad s izraženim panislamskim uticajem. Nekadašnji multireligijski karakter, po kojem je bio poznat širom svijeta, uskoro će se, prema njenim riječima, moći prepoznati tek na bogatoj kulturnoj baštini i preostalim spomenicima grada.
Buka