Connect with us

Društvo

82 GODINE SANJA SESTRU JOVANKU! Ispovjest bivšeg logoraša Gojka Mirjanića, o GOLGOTI DJECE SA KOZARE

“Već osamdeset i drugu godinu sanjam svoju sestru Jovanku, uplakanu, pocrvenjelih očiju punih suza koje se slijevaju niz obraze, kao bistri potočići niz potkozarske plećine. Ja sam imao pet, a ona godinu manje, kada nas je okupatorska čelična metla, u Drugom svjetskom ratu, pomela iz naših sela, Turjaka, Grbavaca, Dragelja, Cimirota, Kozare, i otjerala u smrt.

Sanjam je kako u prašnjavoj slami logorske daščare u Jablancu, gdje su nas ustaše u jesen 1942. godine dopremile štalskim vagonima, jeca, guši se u suzama i neprestano doziva majku Gospovu, od koje smo odvojeni u logoru Stara Gradiška. Ona je tamo ostala sa našim mlađim bratom Đurđem. Nismo ih više vidjeli, nestali su zauvijek.”

Ovo je bolno sjećanje Gojka Mirjanića (87) iz Gradiške, inženjera poljoprivrede u penziji, na ratno stradanje djece potkozarskog kraja. Njegovog brata Đurđa ubile su ustaše u Staroj Gradišci.

“Moj brat Đurađ, tada trogodišnjak, stalno je tražio vode, bio žedan, plakao, kačio se o majčina ramena i grudi. Govorio je, ‘mama, mama, vode, ‘oću vode’… Uporno je od majke tražio vode, a vode nije bilo. Ustaša je kundakom udario majku, revoltiran zbog plača mog malog brata, zgrabio ga od nje, istrgnuo iz naručja. Ona se borila koliko je mogla. Više nije imala snage. I pala. Vrištala je, a suzu više nije mogla pustiti, sve ih je isplakala. Rastanak od majke, kada su mene i Jovanku poveli dalje, iz Stare Gradiške, iz tih zidina koje me i sada podsjećaju na ranjeno djetinjstvo, bio je težak i bolan, i za Jovanku i za mene, i za našu majku Gospovu. Ništa nije uspjela reći, izustiti, samo nas je tužnim pogledom ispratila, mršavim rukama stežući usahle grudi”, priča Gojko, kao da čita davno zapretenu knjigu koja je decenijama bila negdje zaturena, odložena, zaboravljena. Zastajkuje, uzdiše, pa zaćutkuje. I opet nastavlja monolog. Ne jedan, nego više. U svakom, njegova sestrica Jovanka. Čuva je u snovima i davnim sjećanjima.

“Na koje ime se odaziva moja sestra Jovanka, ako je živa, da li pamti bilo šta, bilo koga, majku, mene, naše selo, đeda Nikolu kojem je često sjedila u krilu ispod jabuke đedovače, gdje je on pleo sepete, i mazio je po kosi. ‘Ti si moja mala curica, đedova sreća’, govorio je. A ona je veselo trčkarala tjerajući prasad i jaganjce ispod te jabuke. Bila je okruglastog lica, smeđa, živahna, ličila na oca Spasoju. Nije ga upamtila. Poginuo je 1939. godine u sudaru vozova u Ivanjskoj. Vodio je konje na vizitu, zajedno sa jednim mještaninom Kijevaca. To je bila ustaška sabotaža, otkačeni su vagoni. Poginuo je.

Sasvim slučajno, brat od strica Ilija Mirjanić, na Laušu, na Paprikovcu u Banjaluci, nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, ugledao je kamen u žbunju. Na njemu je pisalo ime Spasoje Mirjanića i natpis da je stradao u sudaru vozova. To je bio grob moga oca, za kojeg nismo znali gdje je. U to vrijeme bio sam srednjoškolac. Spasoju smo ekshumirali i prenijeli u turjačko groblje. Njemu bar za grob znamo, imamo gdje svijeću upaliti, i Bogu se pomolimo. Grob moga brata Đurđa, i majke Gospove je rijeka Sava. Tu su ih, prema pričanju preživjelih logoraša, bacile ustaše.”

Kakav je bio rastanak od sestre Jovanke, čega se sjeća, ko je nju odveo, pod kojim okolnostima, upitasmo Gojka. I opet, poteče priča, tužna, i teška.

“Jednog jutra, toga se dobro sjećam, Jovanka je pala. Zaplakala je. Saplela se i pala. Nije više imala snage. Pamtim njene mršave ručice i nožice, utonule oči, zamršenu kosicu. Pokušao sam je podići. Nisam uspio. I ja sam bio slab. Zaplakao sam. Plakali smo oboje. Potrajalo je to, ne znam koliko, ali poduže. Tako, oslonjeni jedno od drugo, dva mala kostura, bez igdje ikoga svoga, bez majke, tješili smo jedno drugo. A utjehe nije bilo.

Prišla nam je, tada, nepoznata žena, nisam siguran da li je časna sestra, pozornica ili neka druga žena. Pamtim sve kao da je juče bilo. Baš tako. Kazala mi je, ‘braco, daj mi ovu seku, njoj će kod mene biti dobro, ona neće plakati. Nahraniću je’. I ja sam pristao na to, ne razmišljajući da li ću je uopšte više vidjeti. To je bilo posljednje naše viđenje. Moja Jovanka, koju i sada sanjam, nestala je u toj gužvi, u metežu iznemogle, bolesne, uplakane djece. Privila se na rame nepoznate žene, vjerujući da je majčino i otišla.”

U poratnim traganjima za malim Kozarčanima koji su dospjeli u druge porodice, dobili tuđa imena, drugi identitet, potajno se i Gojko Mirjanić nadao da će ponovo zagrliti sestru Jovanku.

Nije o tome govorio, ili je to činio sasvim rijetko i šturo. Svojom tugom, ratnom pričom, zebnjom i traumom iz djetinjstva, kaže, nije htio nikoga opterećivati. Čak ni porodicu, svoje najbliže. Ipak, malena Jovanka, rođena 1938. godine, živjela je u njegovim snovima. Živi i sada.

“Nisam izgubio nadu da ćemo se sresti, da će ona banuti odnekud. Vjerujem da je živa, mi smo porodično dugovječni i jaki, otporni na nevolje. Ja sam bio najamnik kod imućnijih seljana, potom u Domu ratne siročadi ‘Lepa Radić’ u Gradišci, i drugim domovima. Školovala me država Jugoslavija, prošao sam teške nevolje, ali opet pobijedio. Radio sam odgovorne poslove, obavljao važne društvene funkcije i dužnosti, bio i učitelj u svome kraju, stekao porodicu, dvojicu vrijednih i sposobnih sinova”, iskreno, sa snažnom emocijom, prelistava životne slike ovaj vitalni Gradiščanin.

Lik sestre Jovanke ne blijedi, kaže, zato što ona živi u njegovim snovima, u njegovom srcu.

Zahvalnost za izlazak iz logora i povratak u rodno selo, gdje su još trajale borbe, duguje Milanu Rakasu iz Bistrice, koji je izbavio njega, ali i mnogo drugih gladnih, bolesnih, iznemoglih dječaka i djevojčica iz ustaških logora.

Odlazak iz sela

Gojkova porodica bila je patrijarhalna, imala je trinaest članova. Živjeli su zajedno, u slozi, poštovanju starijih, u ljubavi i zajedništvu. U istom domaćinstvu. Njegovi roditelji, Spasoja i Gospova, imali su troje djece. Gojko je najstariji, rođen je 25. decembra 1937. godine, Jovanka 1938. i brat Đurađ, rođen 1939. godine. Stric Mićo i njegova žena Simeuna imali su četvoro djece, Iliju, Stoju, Milutina i Stevku. Sa njima su živjeli još djed Nikola i baba Jeka.

“Kao dijete, sjećam se izbjegličke kolone koja je prolazila kroz Donji Turjak pa se razvukla sve do Grbavaca. To su dva sela, u susjedstvu. Kolona koja odlazi u logor stalno mi je u podsvijesti. U toj nepreglednoj koloni ljudi, djece, starijeg svijeta, koji se gura uskim puteljkom, goneći stoku, sa sirotinjskim tovarima na leđima i zavežljajima pod rukom, išli smo i mi. Moja majka sa nas troje, strina sa četvoro djece, i baba. Stric i djed su se zadesili u Srbiji, oni tada nisu bili sa nama. Stričeva porodica se negdje izgubila, odvojila putem, ne znamo gdje i kako, ali to je bio veliki metež. Ne sjećam se gdje su oni nestali, neko je rekao, idemo ovamo, i oni su otišli na drugu stranu. Ipak, preživjeli su golgotu i vratili se kući poslije rata.
Nezavisne

Related Topics:

Društvo

PROCURILI PLANOVI IZ NJEMAČKE: Loše vijesti za Srbe

Penzije u Njemačkoj su kontroverzno pitanje. Njemački mediji pišu da bi vlada mogla da podigne starosnu granicu za odlazak u penziju na 70 godina.

U Njemačkoj su žene, samohrani roditelji i osobe sa niskim primanjima posebno pogođene niskim penzijama.

Mnogi penzioneri već moraju dodatno da rade kako bi sastavili kraj s krajem.

U penziji ne bi trebalo da brinete o poslu, ali ponekad u tom periodu nema drugog izbora.

Oni koji ne planiraju unaprijed ili se ne obezbijede na vrijeme mogli bi imati poteškoća kada dostignu starosnu granicu za penziju.

Takođe se stalno raspravlja o povećanju starosne granice za odlazak u penziju. Neki pretpostavljaju da određene generacije možda neće moći da se penzionišu prije nego što napune sedamdeset godina.

Trenutna starosna granica za penziju već je 67 godina. Mnogi smatraju da je to dovoljno. Kako starimo, manje želimo da radimo; mnogi to zbog zdravstvenih problema više i ne mogu.

U isto vrijeme, Njemačka doživljava demografske promjene – sve je više penzionera. Stručnjaci vjeruju da bi starosna granica za penziju mogla biti podignuta na 70 godina. I u politici postoje oni koji se slažu sa stručnjacima. Pojedini političari takođe pozivaju na povećanje starosne granice za odlazak u penziju.

Trenutni penzioni sistem smatra se nestabilnim. Razlog za to je što se zasniva na međugeneracijskom ugovoru. Demografske promjene predstavljaju ključni problem jer dovode do neravnoteže.

Penzije trenutno finansira radno aktivno stanovništvo. Da bi se riješio ovaj problem, pokušava se održati ravnoteža između onih koji uplaćuju i onih koji primaju penzije. To se postiže postepenim povećanjem starosne granice za penziju.

Neki ekonomisti žele da se starosna granica za penziju podigne na 70 godina. Cilj je stabilizacija cjelokupnog sistema. Prema procjenama, to bi moglo pogoditi one rođene od 2003. godine nadalje. Međutim, još uvijek nema konkretnih političkih planova za ovaj potez, prenosi “24Sedam”.

Nastavi čitati

Društvo

ŠPANIJA VEĆ ODOBRILA! Da li je rješenje da se u BiH uvede kraća radna sedmica?

Španija je prije nekoliko dana odobrila zakon kojim se skraćuje radna nedjelja sa 40 na 37,5 radnih sati.

Jolanda Dijaz, ministrica rada Španije, rekla je da se ovim modernizuje svijet rada i pomaže se ljudima da budu malo srećniji.
Kako su naveli tamošnji mediji, 12,5 miliona radnika u privatnom sektoru sa punim i djelimičnim radnim vremenom imaće koristi od smanjenja, za koje se očekuje da će poboljšati produktivnost i smanjiti izostajanje s posla.
Dijazova je navela da se ova mjera već primjenjuje na državne službenike i neke sektore, te će uglavnom uticati na maloprodaju, proizvodnju, ugostiteljstvo i građevinsku industriju.

Španija nije jedina zemlja koja je pokrenula ovo pitanje ili ga planira pokrenuti.

Od zemalja u regionu, Crna Gora razmatra uvođenje sedmočasovnog radnog vremena.

Ovo je jedno od predizbornih obećanja Milojka Spajića, premijera Crne Gore, u okviru njegovog ekonomskog programa koji predviđa i rast plata i penzija.

Island je prije pet godina radnu nedjelju skratio sa 40 na 36 sati.

O ovom razmišljaju i zemlje poput Njemačke, Portugala i Ujedinjenog Kraljevstva, koje su pokrenule ili će pokrenuti pilot-projekte.

Belgija je postala prva zemlja članica Evropske unije koja je donijela Zakon o četvorodnevnoj radnoj nedjelji za sve koji to žele.
Ipak, svi oni koji rade u Belgiji, a žele da rade četiri dana sedmično, moraju da zbiju isti ukupni broj radnih sati u manje dana.

Pitali smo ekonomiste da li je ovako nešto moguće u Bosni i Hercegovini te da li bi to dovelo do veće produktivnosti radnika.

Admir Čavalić, ekonomista i predsjednik Odbora za ekonomsku i finansijsku politiku Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, kazao je za “Nezavisne novine” da istraživanja pokazuju da sve više radnika želi nematerijalne kompenzacije, odnosno da žele što više slobodnog vremena.

“Ovo ne mora značiti da bi došlo do pada produktivnosti. Idealno bi bilo da se eksperimentiše na nivou privrede. Tako je radila i Španija, i niz zemalja. Ukoliko se oni pokažu kao dobri u smislu produktivnosti, to je dobro i za radnike i za poslodavce, i za samu privredu. Ipak, ovim bi se trebala dati sloboda radniku da, ako želi, radi prekovremeno, da to može sam odlučiti, te da za to bude plaćen”, istakao je Čavalić.

Na pitanje da li je moguće da se u narednom periodu ovo implementira u BiH ili jednom od entiteta, Čavalić odgovara da je trenutno najbliže tome da se pauza integriše u radno vrijeme u FBiH izmjenom Zakona o radu.

“To je ipak samo ideja i nije to, ali indirektno je slično ovome”, dodaje Čavalić.

Predrag Mlinarević, profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu, rekao je da već duže vrijeme postoje inicijative za skraćenje radne nedjelje, kako u zemljama EU, tako i u zemljama regiona.

“Ideja koja stoji iza ovog prijedloga je pokušaj pronalaska balansa između privatnog i poslovnog života, što bi se pozitivno odrazilo na motivaciju i produktivnost. Interesantno je iskustvo Islanda, koji je sproveo projekat smanjenja radne nedjelje na 35-36 sati bez smanjenja zarada. Na osnovu naknadnih istraživanja, pokazalo se da je produktivnost ostala ista ili je čak poboljšana. Island je imao iznadprosječan privredni rast. To se pripisuje smanjenju stresa na poslu i rastu dobrobiti za samoga radnika. Poučeni ovim iskustvom, možemo zaključiti da bi i u drugim zemljama, uključujući i našu, smanjenje radne nedjelje moglo imati slične efekte”, naglasio je Mlinarević.

Iz Udruženja poslodavaca FBiH su se oglasili povodom inicijative da se u radno vrijeme radnika uračuna i pauza, rekavši da bi usvajanje ove inicijative predstavljalo novo, dodatno opterećenje za poslodavce.

“Takva inicijativa, usvojena bez prethodnog konsultovanja sa socijalnim partnerima, predstavljala bi ozbiljan presedan u socijalnom dijalogu i direktan novi udar na poslovno okruženje”, naveli su poslodavci.
BL PORTAL

Nastavi čitati

Društvo

SVI ZAPOSLENI ĆE ZNATI KOLIKO ZARAĐUJU NJIHOVE KOLEGE: Uvodi se novi zakon, transparentnost zarada biće obavezna

Šta biste rekli šefu kad biste znali kolika je plata vašeg kolege – ili koleginice?

Od juna 2026. godine, pitanja o visini plata zvanično više neće biti tabu, barem u Evropskoj uniji. Na snagu stupa Direktiva o transparentnosti plata, kojom se uvode jasna pravila: oglasi za posao moraće da sadrže podatke o visini zarade, zabranjuje se ispitivanje kandidata o prethodnoj plati, a zaposleni dobijaju pravo da traže informacije o zaradama po polu i poziciji.

Velike kompanije moraće da izvještavaju o rodnim razlikama u zaradama i, ukoliko postoje neosnovane razlike, preduzmu korektivne mjere. Oglasi za posao moraće da koriste rodno-neutralne izraze.

Iako se ova regulativa odnosi na zemlje članice EU, uticaj će se vrlo brzo osjetiti i u regionu, smatra stručnjak za ponašanje potrošača i psihologiju rada Danilo Đukanović, izvršni direktor Recrewty doo, podgoričkog startapa koji optimizuje odabir kandidata i MSc Psihologije i MSc Bihejvioralnih nauka, piše Kurir.

“Naš region neće ostati pošteđen, posebno jer su mnoge firme dio međunarodnih grupacija koje će morati da primjene iste standarde i u svojim lokalnim kancelarijama”, kaže Đukanović. On smatra da ova direktiva predstavlja istovremeno korak ka većoj formalizaciji, ali i pozitivan pokušaj demokratizacije tržišta rada, jer transparentnost postaje očekivani standard.

Transparentnost kao adut u borbi za talente
Direktiva, kako Đukanović ističe, neće odmah promijeniti zakone u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori, ali će promijeniti očekivanja kandidata.

“Mladi, posebno oni koji rade ili konkurišu za remote pozicije u IT i digitalnim industrijama, traže otvorenost i jasne informacije o platama i uslovima rada. Transparentnost postaje nova norma, a ne samo usklađenost s propisima”, objašnjava on.

U tom kontekstu, kompanije koje u oglasima i intervjuima i dalje koriste nejasne izraze poput “zarada po dogovoru” rizikuju da izgube relevantnost na tržištu rada. One koje se prve prilagode, biće percipirane kao ozbiljni i profesionalni poslodavci – što direktno utiče na kvalitet talenata koje mogu privući.

Interna komunikacija pred novim izazovima
Jedan od većih izazova za poslodavce biće upravljanje internom komunikacijom kada zaposleni dobiju pravo uvida u raspodjelu plata po polu i poziciji. Đukanović upozorava da problem neće biti samo u brojkama, već i u njihovom tumačenju.

“Kompanije će morati da objasne razlike koje su godinama bile rezultat neformalnih dogovora, ad hoc bonusa ili razlika u pregovaračkoj snazi kandidata – a koje nisu sistemski evidentirane”.

Takve situacije mogu izazvati osećaj nepravde među zaposlenima, pa će HR i menadžment morati da unaprede ne samo platne politike, već i komunikacijske vještine – jasno, empatično i uz spremnost na dijalog o temama koje su do sada bile tabu.

Zabrana pitanja o prethodnoj plati mijenja paradigmu
Zabrana postavljanja pitanja o prethodnoj plati, koja je do sada često bila osnova za kreiranje ponuda, takođe će promijeniti pristup zapošljavanju. Poslodavci će morati unapred da definišu vrijednost radnog mjesta i plate okvirno, nezavisno od prethodnih primanja kandidata.

“Za HR to znači prelazak iz uloge kontrolora ka ulozi partnera koji gradi povjerenje kroz fer i otvorenu komunikaciju”, navodi Đukanović.

Međunarodne kompanije diktiraće tempo promjene
Prema njegovim riječima, velike međunarodne kompanije će vrlo vjerovatno početi da primjenjuju ove standarde i u svojim regionalnim kancelarijama, i prije nego što oni postanu zakonska obaveza. Ne samo zbog usklađivanja sa regulativama EU, već i zbog reputacijskog rizika – “kompanije ne mogu biti progresivne u Berlinu, a neprozirne u Beogradu”.

Kako se te firme budu izdvajale po transparentnijim praksama, podizaće se i očekivanja kandidata, što će izvršiti pritisak na lokalne firme da prate taj tempo.

“U suštini, regulativa će možda doći sporo, ali tržišna korekcija će se desiti brzo. Kandidati će početi da biraju prema povjerenju, a ne samo prema zaradi”, zaključuje Đukanović.

Nastavi čitati

Aktuelno