Politika se pita za sve i bez nje teško je.

Ovako u stihu moglo bi se pisati danima kada su na dnevnom redu imenovanja na direktorske, zamjeničke, savjetničke, upravne ili bilo kakve druge pozicije u javnim institucijama, preduzećima, ustanovama i organizacijama, jer je postalo jasno da stručnost kadra i nije neophodna, već je bitno da li si dobar stranački vojnik.

Samo u posljednjih nekoliko mjeseci mogli smo se uvjeriti da inženjer menadžmenta može biti prvi transfuziolog, da ginekolog može doći na čelo vodovoda, da iz zdravstva možeš u turizam, ali i da koliko god hoćeš puta možeš mijenjati i nacionalnost, kako bi stiglo određeno imenovanje.

Više se praktično ne traže najbolje kvalifikovani, već se čeka “politički amin” da li si podoban ili ne, odnosno da li si se svojim angažovanjem uspio dodvoriti stranci i pokazati da nisi neko ko planira i radi. Traži se neko ko sluša…

A kad kažemo sluša dodaćemo i to da svi koji pretenduju na neke pozicije posebno osluškuju kada se preduzeća, ustanove i drugo dijele poput plijena, jer odmah počinju kalkulacije za mjesto koje im najviše odgovara.

Ako stranka slučajno odluči da oni nisu ti koji su podobni za neku funkciju, rješenje se lako nalazi u promjeni stranačkog dresa i odlaska onima koji su obećali da će ti dati ono što tražiš ili ono što misliš da zaslužuješ.

Ovakvih primjera je na hiljade širom BiH, a sve zavisi od toga ko je gdje na vlasti. Rijetki su političari i organizacije koji se nisu bar jednom pokušali uhljebiti i doći do privilegija koje nudi politika, pa čak i po cijenu da društvo ode u ćorsokak.

Aktuelna situacija, prema mišljenju novinara Marka Šikuljka, bitno se ne razlikuje od one iz prethodnog sistema, kada su se, kako kaže za “Nezavisne novine”, za “prvoborce” morale pronaći neke funkcije koje odgovaraju ratnim zaslugama.

“Današnji stranački prvoborci funkcijama naplaćuju svoj stranački staž, a sve je primjetnije da mnogi imaju posebne potrebe – moraju da budu direktori nečega, savršeno je nebitno što nemaju nikakve veze sa oblašću koju institucija na čijem su čelu obavlja. Vjerovatno u tom slučaju stvarno vođenje institucije preuzimaju zamjenici i savjetnici koji su dugo na tim mjestima, dok se prolazni direktor zadovoljava nekim povlasticama koje ta pozicija nosi”, smatra Šikuljak.

Ističe da kao društvo moramo biti razočarani time što se stranke već godinama nisu profilisale tako da stručne ljude dovode na pozicije i tako jačaju svoju strukturu, te da na osnovu toga podižu popularnost i dobijaju glasove.

“Logično je da za neko imenovanje postoji političko aminovanje, ali bi bilo daleko manje tragično da stranka ima člana iz medicinske struke koga će kandidovati za poziciju u Institutu za javno zdravstvo, umjesto da okuplja ljude spremne da prihvate da budu direktori bilo čega”, poručuje on, te dodaje:

“Dominira sistem da se ljudi koji znaju kako ‘osvojiti glasove’ namiruju funkcijama. To je nekoliko koraka unazad, čak i u odnosu na obnovu višestranačja, kad su se stranke naglašeno trudile da se predstave kao ekspertske i da okupljaju ljude koji su stručni za neku oblast”.

Velizar Antić, politikolog, kaže za “Nezavisne novine” da je u BiH sasvim jasno da političke partije na vlasti ne biraju sredstva da na određene pozicije postave svoje podobne stranačke vojnike.

“Ovdje je zanimljiv još jedan detalj. Iz svih primjera je jasno da mi kao društvo uveliko imamo problem sa nedostatkom kvalitetnih kadrova. Naime, i ove partije koje zapošljavaju svoje stranačke vojnike bi na ove pozicije postavljali stručnije ljude da ih imaju u svojim redovima. Međutim, jasno je da ih one nemaju i da moraju da postavljaju i one koji ne zadovoljavaju potrebne uslove”, rekao je Antić.