Slučaj Dragane Čavke, koja se, iako je prethodno bila poznata kao Srpkinja, izjasnila da je Bošnjakinja kako bi dobila poziciju u Upravnom odboru Radio-televizije Republike Srpske, izazvao je veliku buru u javnosti, ali nije jedini.

U BiH postoje na stotine slučajeva kada su političari kao pripadnici jednog naroda, ponekad bukvalno na pauzama skupštinskih zasjedanja, “progledali” i shvatili da se osjećaju kao pripadnici nekog drugog naroda.

Poznat je primjer prije četiri godine u Skupštini Kantona Sarajevo, kada je nakon ekspozea premijera Marija Nenadića shvaćeno da nedostaje Srbin u Vladi, kako bi se popunila nacionalna kvota. Na pauzi zasjedanja je Draško Jeličić, koji se ranije izjašnjavao kao Hrvat, postao Srbin, da bi dobio funkciju ministra privrede. Prema pisanju lokalnih medija, kolege iz skupštinskih klupa su bili u čudu jer su Jeličiću proteklih godina čestitali sve katoličke praznike, pa im nije bilo jasno kako je odjednom otkrio da je Srbin.

Slično je bilo i sa Harisom Plehom i Nerminom Bjelakom, koji su u Skupštinu Kantona Sarajevo imenovani kao zastupnici iz reda ‘ostalih’, međutim, sada se obojica shvatili da su, zapravo, Srbi.

U javnosti je poznat slučaj i Nine Bukejlović, predsjednice omladine SDS-a, koja se izjasnila kao Bošnjakinja kako bi mogla dobiti mandat u Narodnoj skupštini RS. Na njenu nesreću, Ustavni sud je utvrdio da se u tekućem mandatu već izjasnila kao Srpkinja, pa su joj kolege savjetovale da za promjenu nacionalnosti sačeka naredni mandat. Naime, prema zakonima BiH, potpuno je legalno promijeniti nacionalnost, ali ako želite dobiti fotelju na osnovu promijenjene nacionalne pripadnosti, to možete tek nakon isteka tekućeg izbornog perioda.

Ovu zakonsku mogućnost iskoristio je Goran Opsenica, koji je u mandatu 2014-2018. godine bio Hrvat u Vladi Hrvatsko-neretvanskog kantona, a u narednom mandatu je odlučio da postane Srbin, kako bi mogao postati poslanik u Parlamentu FBiH.

U istom mandatu je u Dom naroda federalnog parlamenta poželio ući Zvonko Marić, ali je “problem” bilo što je nedostojalo Bošnjaka, a on se u prethodnom mandatu izjasnio kao Hrvat. Za njega, kao i za brojne druge kolege, nije bio problem da se izjasni kao Bošnjak i tako dobije funkciju.

Slično je bilo i sa ministarkom u Vladi FBiH u prošlom mandatu Zorom Dujmović, koja je mandat dobila kao pripadnica srpskog naroda, iako njene kolege tvrde da se ranije izjašnjavala kao Hrvatica, a čak su je i neke kolege iz HDZ-a branile da je kao političarka iz reda hrvatskog naroda na meti kolega bošnjačke nacionalnosti.

Promjena nacionalnosti nije samo “slaba strana” političarima, tome su ponekad sklone i diplomate. Tako je, na primjer, poznat slučaj Nerkeza Arifhodžića, koji je kao Bošnjak bio imenovan za ambasadora BiH u Turskoj, a nakon toga je bio ambasador u Rimu, i to u hrvatskoj kvoti, tako što se izjasnio Hrvatom. “Avaz” tvrdi da se za potrebe jednog suđenja izjasnio kao Bosanac.

Prilikom proteklog popisa stanovništva zabilježeno je više slučajeva da su instruktori za popisivače, kako bi ispunili nacionalne kriterijume, mijenjali nacionalnost. Tako je Elvedin Smajić iz Kiseljaka postao Srbin, ali, na njegovu nesreću, ni to mu nije pomoglo jer je ipak bio odbijen.

Na pretprošlim opštim izborima se Dragan Marković, rođen kao Srbin, a političku karijeru nastavio kao Crnogorac, izjasnio kao Bošnjak kako bi se mogao kandidovati za potpredsjednika RS iz reda bošnjačkog naroda. Lokalni mediji su pisali da se Marković, kako bi postao predsjednik Skupštine opštine Doboj, žalio Ustavnom sudu RS da je kao Bošnjak bio zakinut za ovu poziciju.

Kao što smo rekli, iako se može raditi o praksi koju bi građani ocijenili kao nemoralnom, riječ je o potpuno zakonitom ponašanju. Naime, član II Ustava BiH propisuje da sva lica na teritoriji BiH imaju pravo na slobodu misli, savjesti i vjere i nema formalnog “objektivnog” načina na koji se “utvrđuje” koje nacionalnosti je pojedina osoba.

Čim se lice izjasni da je promijenilo nacionalnost, što se zakona tiče, sve je čisto. Zakoni propisuju da roditelji svojoj djeci upisuju nacionalnu pripadnost, ili tu rubriku ostavljaju neispunjenom, ali osoba u pitanju ima pravo, na osnovu svojih uvjerenja nakon sticanja punoljetstva, da u svakom trenutku svoju nacionalnost promijeni i to koliko god želi puta. Jedino zakonsko ograničenje je da se kandidat koji se prilikom kandidovanja za neku funkciju za koju je važna nacionalna pripadnost nacionalno izjasnio, ne može izjašnjavati drugačije do isteka mandata.

Ispunjavanje ove obaveze prati Centralna izborna komisija BiH.