Razumijevanje emocija kao što su stid i krivica je prvi korak ka svjesnijem odrastanju naše djece, a stručni tim “Plavog telefona” i Udruženja “Nova generacija” je tu da vam pomogne u tom procesu.

Sjećanja iz djetinjstva: Kako nas oblikuju sitnice

Kada sam išla u prvi razred, učiteljica mi je na kraju polugodišta u knjižicu napisala kako mi sabiranje i oduzimanje ide dobro, ali je naglasila da sam “neuredna” u radu. Šta mislite kako je to obojilo moj tok školovanja? Savršeno uredne sveske, sa jednakim razmacima, iskidane stranice ako nije onako kako bih ja željela. Bila je to samo jedna sitnica čiji eho i odjek tek danas čujem.

Sjećate li se i onih situacija kada smo se kao mali igrali, pa dolazili kući prljavi, sa poluizvučenim majicama, iliti “skalavi”, kako se to kaže kod nas? Eh, mene taj izraz “skalavost” progoni i danas. Primijetim i da redovno djeci u svom okruženju popravljam odjeću kako neko ne bi pomislio da su neuredni.

Rekli bismo, sasvim obične situacije iz odrastanja gotovo svakog djeteta. Nije to daleko od istine – jesu obične, samo zato što smo navikli da ih čujemo, ali ne znači da su dobre i ispravne. Ne želim da sada svako od vas na sebe stavi teret kako nije dobar roditelj, brat, sestra ili prijatelj. Svi mi radimo jedino i najbolje što znamo, a sada nismo ovdje da se stidimo ili krivimo, ovdje smo da pokušamo da sagledamo jednu drugu perspektivu i da prekinemo jedan lanac poruka koje su nam ostavljene u miraz od davnina.

Ključna razlika: Šta su zapravo stid i krivica?

Kada posmatramo razvojno emocije stida i krivice, stid je onaj koji se javlja prvi jer djeca zbog svojih razvojnih intelektualnih kapaciteta u ranoj dobi ne mogu da razdvoje svoju ličnost od svog ponašanja. Zašto nam je to u ovom kontekstu važno? – daje nam odgovor na ključnu razliku između ove dvije emocije: kada govorimo o stidu, mi govorimo o osjećaju nedovoljnosti ili neadekvatnosti našeg bića, dok je krivica usmjerena na pogrešno ili neadekvatno ponašanje.

Krivica i stid jesu jedne od najneprijatnijih emocija koje osjećamo, ali su izuzetno važne i imaju svoju funkciju. Hajde da vidimo šta svaka od ovih emocija radi.

Razumijevanje uloge stida u razvoju djeteta

Stid je, kao što smo rekli, usmjeren na doživljaj sopstvene ličnosti i uvijek je povezan sa drugim osobama. Milivojević to opisuje kao postojanje svjedoka, koji može biti prisutan i samo psihički. To zapravo znači da mi odrasli i te kako mislimo o tome kako će nas drugi ljudi ocijeniti i na koji način će nas vidjeti. Njegova osnovna uloga je da nas zaštiti u odnosima s drugima i pomogne nam da ostanemo prihvaćeni unutar zajednice. Iako često kažemo “boli me briga šta će neko misliti za mene”, suštinski to ipak nije tako.

To nas dovodi do dva načina na koji možemo da osjećamo stid u kontekstu naše vrijednosti. Djeca nemaju mogućnost da razdvoje svoju ličnu vrijednost od prihvatanja drugih ljudi – što dovodi do toga da djeca u osjećaju stida zapravo osjećaju da ne vrijede.

Nasuprot tome, odrasle osobe imaju kapacitete da razluče da neprihvatanje ne definiše njihovu vrijednost. Ovo ne znači da se ne javlja osjećanje stida, ovo upućuje na to kako posmatramo sebe. Međutim, svjedoci smo da i mnogi odrasli doživljavaju goreopisani osjećaj stida koji doživljavaju djeca, do čega, najčešće, dovode poruke koje smo dobijali tokom odrastanja i koje su bile upućene na račun neadekvatnosti i nedovoljnosti cijelog našeg bića. Zato zapamtite, vrijedite iako su vam govorili drugačije!

Razumijevanje uloge stida u razvoju djeteta

Stid je, kao što smo rekli, usmjeren na doživljaj sopstvene ličnosti i uvijek je povezan sa drugim osobama. Milivojević to opisuje kao postojanje svjedoka, koji može biti prisutan i samo psihički. To zapravo znači da mi odrasli i te kako mislimo o tome kako će nas drugi ljudi ocijeniti i na koji način će nas vidjeti. Njegova osnovna uloga je da nas zaštiti u odnosima s drugima i pomogne nam da ostanemo prihvaćeni unutar zajednice. Iako često kažemo “boli me briga šta će neko misliti za mene”, suštinski to ipak nije tako.

To nas dovodi do dva načina na koji možemo da osjećamo stid u kontekstu naše vrijednosti. Djeca nemaju mogućnost da razdvoje svoju ličnu vrijednost od prihvatanja drugih ljudi – što dovodi do toga da djeca u osjećaju stida zapravo osjećaju da ne vrijede.

Nasuprot tome, odrasle osobe imaju kapacitete da razluče da neprihvatanje ne definiše njihovu vrijednost. Ovo ne znači da se ne javlja osjećanje stida, ovo upućuje na to kako posmatramo sebe. Međutim, svjedoci smo da i mnogi odrasli doživljavaju goreopisani osjećaj stida koji doživljavaju djeca, do čega, najčešće, dovode poruke koje smo dobijali tokom odrastanja i koje su bile upućene na račun neadekvatnosti i nedovoljnosti cijelog našeg bića. Zato zapamtite, vrijedite iako su vam govorili drugačije!

Funkcija zdrave krivice i socijalne norme

Dok je kod stida potrebno postojanje “svjedoka”, krivica kreće iz našeg doživljaja našeg ponašanja ili postupka, te je jako povezana sa socijalnim normama i vrijednosnim sistemom koji nosimo u sebi. Krivica će se javiti ukoliko procijenimo da smo uradili nešto što nije u skladu sa našim vrijednostima ili što nije po socijalnim normama, a što je izazvalo neku vrstu štete drugoj strani. Kod krivice najčešće govorimo o šteti u psihičkom smislu, odnosno o patnji. Važno je da razumijemo da krivica ima više funkcija u ovakvim situacijama:

* u budućnosti izbjegavamo slična ponašanja,

* preuzimamo odgovornost za učinjeno,

* trudimo se da ispravimo nastalu štetu.

S obzirom na to da smo naveli da se krivica javlja u skladu sa socijalnim normama i sistemom vrijednosti, to nam govori o tome da zapravo tokom odrastanja i u interakciji sa drugima i kulturom, učimo šta je u redu, a šta nije. Naravno, ovdje postoje razlike jer svako od nas odrasta u različitom porodičnom sistemu koji sa sobom nosi drugačija pravila i norme. Upravo to objašnjava zašto različiti ljudi neće osjećati krivicu ili jednak intenzitet iste, u istoj situaciji.

Recimo da je neko naučen da postavlja granice od djetinjstva i da mu je to potpuno prirodno, a da sa druge strane imamo osobu koja je dobila zabranu ili osudu za svako iskazivanje svojih potreba. Kod koga će se javiti krivica nakon postavljanja granice?

Maladaptivna krivica i toksični stid

Jeste li nekada doživjeli da hodate ulicom i da vas neko pogleda nekako čudno, ili ljutito? Kakav je bio vaš misaoni tok u tom trenutku? Moj obično izgleda ovako: “Šta se dogodilo, odnosno jesam li ja uradila nešto da se ta osoba osjeća loše?” Zatim se taj misaoni tok prenese i na nivo osjećanja, gdje dolazi do osjećaja krivice za nešto što nisam uradila i za nešto što ne mogu da kontrolišem – osjećanja druge osobe.

Ako često preispitujete, odnosno pretpostavljate da ste odgovorni za osjećanja drugih ljudi – možda se suočavate sa krivicom koja gubi svoju svrhu i funkciju i postaje štetna za vas. Zašto je to tako – dobijali smo poruke da preuzmemo odgovornosti koje nisu bile naše, a kako bismo ih mogli preuzeti, morali smo se poistovjećivati sa tim da smo mi za iste i odgovorni.

Kroz odrastanje sam dobila nekoliko nagrada i priznanja – meni značajnih, ali sam svaki put mislila kako je to bilo slučajno, kako sam ja na tom mjestu jer nisu imali koga drugog da stave, da sam ih sve “prevarila” ili da sam se “nametnula”. Kroz sve to u podlozi stoji stid i moj doživljaj da ne vrijedim i ne valjam uprkos svim objektivnim razlozima da nije tako. To je ono što se događa kod toksičnog stida, gdje mislimo da smo previše čak iako samo postojimo i dišemo. Ili smo sa druge strane istog kontinuuma – nikada nismo dovoljni i uvijek može bolje.

Kako tijelo i ponašanje prepoznaju stid i krivicu?

Tjelesna manifestacija osjećanja

Krivica se često osjeti kao težina u grudima ili stomaku, praćena nemirom i potrebom da nešto “popravimo”. Stid se, s druge strane, može manifestovati kao osjećaj skupljanja, spuštanja pogleda, crvenilo u licu ili želja da nestanemo iz situacije. Tijelo tada šalje poruku povlačenja i skrivanja, kao da pokušava da nas zaštiti od potencijalnog odbacivanja.

Ponašajne manifestacije u odraslom dobu

U odraslom dobu, stid i krivica se rijetko pojavljuju u svom “čistom” obliku. Često ih prepoznajemo kroz obrasce ponašanja. Najčešće osobe nisu ni svjesne šta je u podlozi takvih obrazaca, npr. osoba koja stalno teži savršenstvu možda zapravo pokušava izbjeći osjećaj da nije dovoljno dobra. Neko ko teško kaže “ne” i stalno stavlja druge ispred sebe može biti vođen krivicom. Pretjerana samokritičnost, strah od greške, izbjegavanje novih izazova ili potreba za stalnim odobravanjem drugih – sve to mogu biti prikriveni izrazi stida i krivice.

Upravo iz ovog razloga je važno razumjeti osjećanja koja nam se javljaju. Kada ih razumijemo, kada naučimo da ih prepoznamo, to nam daje mogućnost da ih obradimo i da oni ne prerastu u maladaptivne obrasce, već emocije koje služe svojoj svrsi.

Vaspitanje, stid i roditeljska odgovornost

Vjerujem da ćemo se složiti da su poruke koje izazivaju stid i krivicu vrlo česta pojava naše kulture. Posebno kada je vaspitanje i učenje “pravih vrijednosti” u pitanju. Dobra, stara: “Šta će selo reći?”, ili prostim jezikom rečeno “ne radi to, sramotiš mene”. Ili kada dijete padne, a mi kažemo: “Bravo, genije”. Suštinski mi nismo rekli ništa ružno, ali smo poslali poruke koje djetetu govore da nije sposobno ili da nije adekvatno.

Nekad je dovoljno da samo malo zamijenimo princip – da umjesto kritike na cijelo biće, usmjerimo kritiku na određeno ponašanje koje nam ne odgovara. Kada nekome kažemo da nije u redu nešto što je uradio – ta osoba ima mogućnost da to ponašanje promijeni, ali kada osobi kažemo da ona cjelokupna nije u redu zbog nečega što je uradila – ona ne može promijeniti svoju ličnost.

Nerijetko se u radu Udruženja “Nova generacija” susrećemo sa djecom koja su dobijala poruke od roditelja koje su glasile:

“Bolje da se nisi rodio/la.”

“Da tebe nije bilo, ja bih bio/la uspješan/na.”

“Zbog tebe radim ovaj posao koji ne volim.”

“Zbog tebe sam ljut/a i zbog tebe se osjećam ovako.”

“Zbog tebe mi je skočio pritisak.”

Rečenice koje smo gore naveli su rečenice zbog kojih djeca:

* osjećaju da ne vrijede,

* osjećaju se kao teret,

* smatraju da ih ne volimo,

* osjećaju se krivima i odgovornima za to kako se vi osjećate, ili zbog onoga što nismo postigli,

* osjećaju se krivima za zdravstvene probleme koje imamo.

Ono što je naše, djeca preuzmu kao svoje. Zato je važno da se sjetimo da su naša leđa mnogo jača i da mogu da iznesu mnogo više nego njihova. Na kraju, mi smo izabrali da ih dovedemo na ovaj svijet i dužnost nam je da mi brinemo o njima, ne bi trebalo da bude obrnuto ili da oni snose odgovornost naših odluka.

Put ka promjeni: Kako popraviti greške?

Vjerujemo da je roditeljstvo jako teško i da ima trenutaka kada zaista ne znamo kako da se izborimo sa određenim situacijama. Vrlo često nemamo ni vremena da zastanemo i razmislimo o riječima koje izgovorimo. Najčešće nemamo nikakvu lošu namjeru – prosto izražavamo naše nezadovoljstvo i nemoć u datom trenutku. To je sastavni dio roditeljstva, a vjerovatno i svakog njegovog dana, ali je važno da pokušamo da zastanemo, da razmislimo nekoliko trenutaka kako bi naše riječi mogle uticati na našu djecu.

Niko od nas ne kreće iz želje da povrijedi svoje dijete. Ni mi ne znamo drugačije, odrasli smo na istim takvim porukama i one su nam poznate. Mi smo učili iz našeg okruženja, prenijeli to na nas same, ali važno je da znamo da može drugačije. Sigurno je da ta promjena nije “savršena”, niti to može biti. Greške će uvijek postojati, ali zdrava krivica kaže da se greška može i popraviti. Možemo se izviniti djetetu, prijatelju, partneru. Možemo razgovarati o tome i zapamtiti da mi nismo loša osoba/roditelj/prijatelj/partner zbog toga što smo nešto rekli ili uradili, već da je to samo jedan segment našeg ponašanja koji nije bio u redu. Kontinuitet, prisutnost, dosljednost u pokazivanju ljubavi, podrške i razumijevanja su mnogo veći i značajniji od greške.

Poruka za kraj: Razumijevanje umjesto osuđivanja

Važno je da na kraju kažemo i ovo – ako u sebi prepoznajete stid ili krivicu, to ne znači da s vama nešto nije u redu. Naprotiv, to znači da ste učili, prilagođavali se i pokušavali da budete dio svijeta koji vas je oblikovao. Mnogi odrasli ljudi nose ove emocije mnogo duže nego što su svjesni, često ih skrivajući iza odgovornosti, brige za druge ili potrebe da budu “dovoljno dobri”. Stid i krivica nisu znak slabosti, to su osjećanja koja su imala smisla u kontekstu onoga što smo prošli.

Ono što danas možemo jeste da ih prepoznamo, razumijemo i polako učimo drugačiji odnos prema sebi. Ne kroz osuđivanje, već kroz razumijevanje i empatiju, jer način na koji razgovaramo sa sobom često postaje način na koji ćemo razgovarati i sa drugima, posebno sa djecom.

Možda ne možemo promijeniti sve ono što smo naučili i ponijeli iz djetinjstva, ali možemo odlučiti šta ćemo dalje nositi, a šta ćemo tu zaustaviti. Svaki put kada u stidu izaberemo razumijevanje, a u krivici koja nas opterećuje – odgovornost koja nas pokreće, pravimo mali, ali značajan pomak. Kako za sebe, tako i za one koji dolaze poslije nas.