Sarajevski zdravstveni radnici danas su organizovali protestno okupljanje i šetnju do zgrade kantonalne Vlade tražeći jednako povećanje plata za sve zaposlene, ujednačavanje koeficijenata i hitno pokretanje pregovora o novom kolektivnom ugovoru.

“To ne možemo prihvatiti, jer zastupamo sve zaposlene u zdravstvu, ne samo pojedine grupe”, rekao je predsjednik Sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu Senad Sadiković.

Aktuelni kolektivni ugovor ističe početkom naredne godine, zbog čega sindikat zahtijeva da pregovori o novom ugovoru počnu što prije.

Budući da se nadležni ministar nije odazvao na predložene termine za sastanak, nezadovoljni zdravstveni radnici najavljuju mogućnost postavljanja šatora ispred Vlade Kantona Sarajevo ukoliko se njihovi zahtjevi brzo ne riješe, prenijeli su federalni mediji.

Kada je kao dječak s majkom i sestrom krenuo vozom iz Sarajeva prema Njemačkoj, Šekib Avdagić nije znao da se njegova porodica više neće vratiti u Jugoslaviju.

Životna priča Šekiba Avdagića (67), koji je početkom novembra ponovo izabran za predsjednika Istanbulske privredne komore, mnogo je više od priče o poslovnom uspjehu.

Njegovi roditelji prošli su kroz zatvore nekadašnje Jugoslavije, porodica je napustila zemlju, a on je od dječaka koji je pomagao u očevoj radionici stigao do jedne od najuticajnijih funkcija u turskoj privredi.

Kako piše BiznisInfo.ba, Avdagić je rođen 1959. godine u Zenici, a porodična istorija obilježena političkim progonom odredila je njegov životni put.

Majka provela 18, a otac 22 mjeseca u zatvoru

Njegov otac Ešref bio je porijeklom iz fočanskog kraja, dok je majka Suada poticala iz Hercegovine.

Oboje su u mladosti bili članovi organizacije Mladi muslimani, zbog čega su se našli na udaru tadašnjih komunističkih vlasti.

Avdagić je u ranijem razgovoru za turski list “Hürriyet” ispričao da su mu roditelji uhapšeni nakon završetka srednje škole.

Majka Suada provela je 18 mjeseci u zatvoru, a otac Ešref 22 mjeseca.

Prema njegovom svjedočenju, vlasti su njegovog oca smatrale protivnikom režima i onemogućile mu studiranje u BiH.

Ešref je zato otišao u Sloveniju, gdje je na Univerzitetu u Ljubljani završio mašinstvo.

Suada je u Sarajevu upisala medicinu, ali je pod političkim pritiskom prešla na pravo, jer su vlasti insistirale da bude “politički edukovana”.

Njenu zatvorsku prošlost i promjenu fakulteta spomenula je i Istanbulska privredna komora u objavi povodom njene smrti 2023. godine.

Iz kuće izašli s jednim koferom, kao da idu u posjetu

Ešref i Suada vjenčali su se 1955. godine i preselili u Zenicu.

Ešref je radio kao šef proizvodnje u zeničkoj željezari, dok je Suada bila zaposlena u pravnoj službi. U Zenici im se rodio sin Šekib, a početkom šezdesetih godina porodica se preselila u Sarajevo.

Krajem 1963. godine Ešref je službeno otputovao u Keln, u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

Odlučio je da se ne vrati u Jugoslaviju.

Gotovo godinu dana kasnije za njim su krenuli supruga i djeca.

Avdagić se prisjetio da su iz Sarajeva putovali vozom preko Zagreba, predstavljajući se kao turisti. Znali su da ne bi dobili dozvolu da otvoreno napuste zemlju s namjerom da se trajno isele.

Zato su ponijeli samo jedan kofer.

Na željezničkoj stanici ispratila ih je rodbina, a u Kelnu ih je čekao otac.

Bio je to početak potpuno novog života.

Od dječaka u očevoj radionici do uspješnog privrednika

Porodica je nekoliko godina živjela u Njemačkoj, gdje je Šekib započeo školovanje.

U jesen 1966. preselili su se u Tursku.

Njegov otac zaposlio se u fabrici u Gebzeu, a 1969. godine osnovao je vlastitu firmu.

Šekib je već kao dvanaestogodišnjak tokom školskih raspusta radio u očevoj radionici.

Nije samo posmatrao kako se vodi posao. Vario je, izrađivao dijelove od kompozitnih materijala, pakovao gotove proizvode i učestvovao u njihovoj isporuci kupcima.

Kasnije je, poput oca, odlučio da studira mašinstvo.

Diplomirao je 1982. godine na Istanbulskom tehničkom univerzitetu, a potom završio i specijalistički program poslovne administracije na Istanbulskom univerzitetu.

Kada se njegov otac razbolio, preuzeo je porodični posao.

Tokom narednih decenija gradio je karijeru u industriji, posebno u proizvodnji automobilskih dijelova, a istovremeno se sve više uključivao u rad privrednih udruženja.

Dobio 251 od 270 glasova i novi mandat do 2030. godine

Avdagić je 4. novembra 2026. godine treći put uzastopno izabran za predsjednika Upravnog odbora Istanbulske privredne komore.

Na glasanju je dobio 251 od ukupno 270 glasova članova skupštine.

Riječ je o organizaciji koja predstavlja oko 800.000 kompanija iz 80 različitih privrednih djelatnosti.

Na njenom čelu nalazi se od aprila 2018. godine, a novi četvorogodišnji mandat trajaće do 2030.

Prije nego što je postao predsjednik Upravnog odbora, obavljao je više funkcija unutar komore, uključujući dužnosti potpredsjednika Upravnog odbora i predsjednika Skupštine.

Nakon posljednjeg izbora među glavnim prioritetima izdvojio je poboljšanje pristupa finansiranju, posebno za mikro, mala i srednja preduzeća.

Govorio je i o problemima velikih kompanija, izvoznika i uticaju kretanja kursa turske lire na domaću proizvodnju.

Tokom rata pomagao ljudima iz BiH

Iako je najveći dio života proveo u Turskoj, Avdagić nije prekinuo veze sa zemljom u kojoj je rođen.

Tokom rata u BiH njegova porodica primila je u Turskoj brojne rođake i pomagala u smještaju žena i djece koji su napustili svoje domove.

Avdagić je svojevremeno bio i prevodilac Muhamedu Čengiću, tadašnjem potpredsjedniku Vlade BiH, prilikom njegove posjete turskom parlamentu.

Veze s rodnim krajem posebno su došle do izražaja 29. avgusta 2025. godine.

Tog dana, na svoj 66. rođendan, u Zenici je primio Povelju Zeničko-dobojskog kantona i priznanje počasnog građanina.

Na svečanosti je istakao koliko mu znači priznanje koje dobija u gradu u kojem je rođen.

Govorio je i o važnosti očuvanja identiteta i veza s BiH među ljudima koji decenijama žive u inostranstvu.

Minimalna plata u Republici Srpskoj u idućoj godini može realno da raste između 4,5 i 5 odsto, izjavio je potpredsjednik Unije poslodavaca Republike Srpske Saša Trivić gostujući u emisiji „Bez uvijanja“ BN televizije, u trenucima dok traju pregovori socijalnih partnera o najnižoj plati za 2027. godinu.

Trivić je naglasio da poslodavci imaju najveću želju za rastom plata zbog situacije na tržištu radne snage, ali je istakao da „poslodavci radnicima ne daju platu, nego je radnici zarađuju“. Prema njegovim riječima, osnova za utvrđivanje najniže plate mora biti jasna formula bazirana na rastu inflacije, BDP-a i drugih ekonomskih parametara.

Govoreći o mehanizmima rasta zarada, upozorio je da je izvor veće plate ili podizanje cijena ili veća produktivnost. „Pošto nije baš tako lako dići produktivnost, većina pribjegava dizanju cijena, i onda se te cijene opet preliju na troškove građana i veće plate daju građani“, pojasnio je Trivić, upozorivši da povećanje minimalca izaziva lančani rast i drugih plata, što već nanosi udarac prerađivačkoj industriji.

„Već zadnje tri-četiri godine imamo smanjen izvoz i sedam do deset odsto radnika manje u granama prerađivačke industrije. Mislim da će se taj trend nastaviti, ne samo zbog najniže plate nego zbog ukupne ekonomske situacije u Evropi“, naveo je on.

Komentarišući fiskalnu politiku, Trivić smatra da poreze i doprinose ne treba mijenjati i da „Vlada ne treba da finansira plate“, te je poručio da se ne smiju donositi političke odluke koje bi preko tereta budućeg razvoja povećavale plate i dugoročno usporile ekonomski rast.

Osvrnuvši se na najavljeno poskupljenje električne energije za privredu, Trivić je ocijenio da je stanje u Elektroprivredi Republike Srpske (ERS) „katastrofalno“.

„Zbog katastrofalnog stanja u ERS-u dobro je da uopšte imamo struju, a uskoro je od ERS-a nećemo kupovati“, otkrio je Trivić, dodajući da postoji dogovor sa Vladom da se krene u izgradnju solarnih elektrana za privredu kako bi se smanjila zavisnost industrije.

Zaključujući osvrt na stanje na tržištu rada, Trivić je naveo da domaćih radnika je sve manje, dok radnici sve više stižu iz inostranstva, naglasivši da dobar poslodavac mora biti svjestan da je kvalitetan kadar neprocjenjiv jer oko 20 odsto takvih radnika nosi čitavu kompaniju.