BANJALUKA – Istorijsko-ljubavni roman “Safikada” Milana Radulovića upravo je objavljen u izdanju Književne zajednice “Vaso Pelagić” iz Banjaluke, a recenzije za ovo djelo potpisuju Drago Vrućinić, Mihajlo Orlović i Ranko Preradović Deda.

Iako je svojevremeno studirao savremeni srpsko-hrvatski jezik sa istorijom naroda Jugoslavije u Zrenjaninu, Radulović je završio Višu ekonomsku školu u Bihaću i Banjaluci te radni vijek proveo u ekonomskoj struci. On se u književnosti oglasio daleke 1974. godine objavivši zbirku pjesama “Zapisi o nesanici”, a “Safikada” je njegovo prvo prozno i ukupno drugo književno djelo.

Od podataka iz biografije važno je još istaći da je Radulović rođen 1945. godine u selu Jelašinovci, u opštini Sanski Most, te da od 1995. godine živi u Banjaluci.

“U poznim godinama Milan Radulović oglasio se istorijsko-ljubavnim romanom ‘Safikada’. Radnja romana smještena je u 16. vijek, u vrijeme punog procvata Osmanlijskog carstva. Kao veliki poznavalac društvenih prilika toga vremena, autor nam nudi roman pažnje vrijedan. Satkan je od relevantnih činjenica koje tekstu daju posebnu draž, ljepotu i uzbuđenost”, kaže Drago Vrućinić.

On ističe da je autor knjige nastojao da osvijetli poodavno zaboravljenu legendu ljubavi mlade Banjalučanke Safikade, kćerke Hadži-Kejze Kahrimanovića, ljepotice iz ugledne porodice i unuke Ferhad-paše Sokolovića, po ženskoj liniji, i askera vojnika Omera, Turčina iz Anadolije, koji je službovao na kastelu u Banjaluci.

“Uz mnogo truda, želja mu se ostvarila. Godinama je prikupljao građu, provjeravao je, oblikovao i pretakao u tekst. U tome i jeste vrijednost ove knjige”, piše Vrućinić.

Mihajlo Orlović naglašava da Radulović roman počinje običnom pričom – jednostavnom i svakidašnjom.

“Već poslije prve rečenice on uranja u daleku prošlost koja nam je ostavila neke svoje tajne koje u nama bude maštu. Milan se bavi jednom legendom koja je još u začeću i koja to pokušava da bude. Legenda govori o sasvim običnoj temi iz života. Dvoje mladih se voljelo. Naišli su na prepreke i njihova ljubav se nije ostvarila. Šta je sad tu posebno, a da bi postalo legenda. To je, čini nam se, i bio Milanov cilj – da rasvijetli i oslika legendu onako kako je on zamišlja u jednom sasvim drugom ogledalu”, ističe Orlović.

Ranko Preradović otkriva da je Milan Radulović za osnovu romana uzeo jednu od brojnih legendi o Safikadi, podsjetivši da je publicista i novinar Aleksandar Ravlić u monografiji “Banjaluka”, objavljenoj daleke 1972. godine, ispričao čak šest verzija.

Radulović je, dakle, pisao po legendi kako je Safikadu, tužnu, odlaskom dragog joj vojnika u kojeg se zaljubila, raznio pucanj iz topa, koji je, služeći islamskom vjerskom obredu, tokom dana označavao vrijeme iftara.

“Radulović ostvaruje zaista izvanrednu ljubavnu dramu, pridodajući suvoparnoj legendi svoju maštovitost i književnu dosjetljivost. Tako se, bez sumnje, Radulović svrstava u red onih znanih i neznanih autora koji su pisali o Safikadi ili Safikaduni, a u novije vrijeme pomenuću hroniku Slavka Podgorelca i pjesničko-dramsko djelo Vida Vicka Vukelića. Za razliku od dosadašnjih tumača značenja i veličine groba Safikadune u Banjaluci, koji su se slijepo držali tih legendi o utemeljenju grobišta, Milan Radulović sa više ljepote i maštovitosti ostvaruje romaneskno tkivo, primamljivo i čitljivo, nadrastajući svoje prethodnike, a zadavši visok nivo za one buduće, koji će morati da se vinu do njegovih stvaralačkih visina”, kaže Preradović.