Skadarsko jezero krije tajne svojih potopljenih vrtača, poznatih kao oči, koje utiču na ribolov i ekologiju ovog jedinstvenog područja.

Kad se čamcem plovi preko Skadarskog jezera, voda djeluje mirno i plitko. Lokvanji, trska i ribarske mreže govore isto: na mnogim mjestima visok čovjek bi skoro mogao dotaći dno. Prosječna dubina je oko pet metara, pa je najveće jezero Balkana po zapremini zapravo velika plitka površina između Crne Gore i Albanije.

Ali to nije cijela priča. U stenovitim zalivima ispod Rumije, gde krečnjak pada direktno u vodu, postoje mjesta na kojima se mijenja boja jezera, voda je hladnija, a površina se ponekad blago komeša. Mještani ih zovu oči.

Rupe ispod nivoa mora

Oko je potopljena kraška vrtača, lijevak u krečnjaku koji se na dnu jezera otvara naniže. Iz njegovog dna izbija podzemna voda. Kiša koja padne po okolnim planinama ponire u kraš, putuje kroz pukotine i nikad se ne pojavi kao rijeka na površini. Umjesto toga, izlazi pravo u jezero, odozdo.

Površina jezera je samo nekoliko metara iznad mora, a dno je u jugozapadnom dijelu već oko dva metra ispod nivoa mora. Zato geografi Skadarsko jezero nazivaju kriptodepresijom. Dna svih oka su ispod nivoa mora, a najdublje, Raduš, spušta se do šezdesetak metara.

Voda iz oka dolazi iz dubine kraša i ima skoro istu temperaturu cijele godine. Jezero oko nje se ljeti zagrije, a zimi ohladi. Zato oka djeluju kao prirodni termostat: ljeti hlade okolnu vodu, a zimi je griju.

Hidrogeolozi tu razliku koriste u istraživanju. Na toplotnim snimcima površine jezera oka se vide kao mrlje drugačije temperature, pa se tako traže i izvori čiji položaj ribari nisu poznavali.

Ribari i oka

Za ribare oka nikad nisu bila samo geografska zanimljivost. Kad jezero zimi zahladi, riba se skuplja oko toplijih izvora. Najvažnija je ukleva, sitna srebrna riba koja živi samo uslivovima Skadarskog i Ohridskog jezera. Lov ukleve na okama je stara tradicija, a godinama je ukleva činila veći dio ukupnog ulova na jezeru.

Baš zato su neka oka danas zaštićena. Pančeva oka su poseban rezervat unutar Nacionalnog parka, a crnogorski propisi zimi zabranjuju noćni ribolov na nekim okama, poput Karuča i Pančevih oka.

Raduš, Karuč i desetine drugih

Najpoznatije je oko Raduš, u istoimenom zalivu. Zbog čiste vode razmatrano je kao moguće izvorište vode za piće za crnogorsko primorje, ali količina vode koju daje nikad nije pouzdano izmjerena.

Uz stenovitu obalu nižu se i Karuč, Modro oko, Volač i desetine drugih. U jezeru je registrovano oko četrdeset podvodnih izvora, a neki se i danas otkrivaju tek na toplotnim snimcima.

Voda koju niko ne vidi

Najveći dio vode u jezero donosi Morača, oko 62 odsto. Ostatak dolazi iz više od dvjesta stalnih i povremenih kraških izvora, a mnogi od njih su ispod površine jezera. Skadarsko jezero, dakle, velikim dijelom puni rijeka koja nema korito: voda planina koja se spušta kroz krečnjak i ulazi u jezero kroz njegove oči.

Naučnici koji decenijama proučavaju jezero priznaju da taj proces još nije do kraja poznat. Ne zna se tačno odakle dolazi sva voda, koliko je ima i kojim putevima teče. Ispod mirne, plitke površine najvećeg jezera na Balkanu i dalje postoji mapa koju niko nije nacrtao.

Mišel Menar je važio za usamljenika u selu na jugu Francuske, u kojem je živio. Zvanično je bio nezaposlen, a najveći dio vremena provodio je u oronulom zamku, okruženom vinogradima.

Njegova komšinica viđala ga je samo kada bi prolazila pored imanja. Tada bi ga primjetila kako nepomično gleda kroz prozor.

Niko nije alarmirao nadležne

I njegova smrt 2012. bila je jednako neobična. Tada 58-godišnji Francuz, pronađen je u toaletu svog zamka, a njegovo tijelo već je bilo djelimično u stanju raspadanja.

Vjerovalo se da je bio mrtav nedjeljama, a da to niko nije primjetio. Nakon toga o njemu se više ništa nije čulo – sve do sada, prenosi HLN.

Naime, njegovi posmrtni ostaci su pronađeni tokom pregleda mrtvačnice Univerzitetskog medicinskog centra u Tuluzu. Ispostavilo se da je tijelo čak 14 godina ležalo u rashladnoj komori!

Za to vrijeme, nijedan član porodice nije se javio kako bi preuzeo brigu o pokojniku. U mrtvačnici, po svemu sudeći, niko nije alarmirao nadležne zbog višegodišnjeg prisustva tijela Mišela Menara.

Gradonačelnica mjesta u kojem je živio, Virdžini Bispeli-Bejri, ispričala je francuskim medijima da ju je bolnica kontaktirala još 2012. godine. Tada su pitali da li opština možda poznaje nekog njegovog rođaka koji bi mogao da organizuje sahranu.

“Mislili smo da ima porodicu i prenijeli smo im tu informaciju. Poslije toga više ništa nismo čuli. Zato smo pretpostavili da su posmrtni ostaci predati porodici“, rekla je.

Međutim, to se nije dogodilo. Niko se nije pobrinuo za tijelo čovjeka koje je usamljeno ležalo u mrtvačnici.

Slučaj je otkriven ranije ove godine, kada je francusko pravosuđe pokrenulo istragu zbog sumnje na nepravilnosti u radu mrtvačnice. Tamo su, navodno, u jednoj kesi za smeće pronađeni ostaci dva fetusa i dve bebe.

Istražitelji su došli u ustanovu kako bi provjerili šta se tamo događa. Tada su naišli na tijelo Mišela Menara, kojeg francuski mediji nazivaju “zaboravljenim pokojnikom“.

Pre dvije nedjelje, gradonačelnica je primila telefonski poziv i od policije saznala da je njegovo tijelo nađeno u rashladnoj komori.

“Zanijemela sam od šoka. Negdje je došlo do ozbiljnog propusta, ali gde? Ko je napravio grešku?”, ispričala je.

Francusko pravosuđe istražuje bizaran slučaj. Univerzitetski medicinski centar u Tuluzu, u čijem se sastavu nalazi mrtvačnica, saopštava da će sačekati rezultate istrage i da do tada neće komentarisati slučaj.

(Telegraf.rs)

Za ukusan sendvič nisu neophodni skupi sastojci, već pažljivo usklađeni ukusi, malo hrskavosti i dobar raspored namirnica. Kuvar Mejson Hereford, poznat po kreativnim sendvičima u restoranu “Turkey and the Wolf” u Nju Orleansu, izdvaja tri savjeta koja se lako mogu primijeniti u kućnoj kuhinji.

Njegove kombinacije daleko su od uobičajenih: među omiljenim sendvičima gostiju nalaze se onaj s prženom kobasicom bolonja i čipsom te topli sendvič po uzoru na Ruben, u kojem je usoljenu govedinu zamijenilo raštansko zelje, navodi FaW.

Deceniju nakon otvaranja restoran i dalje privlači redove gostiju, a Hereford smatra da je tajna u kreativnosti i pažnji posvećenoj svakom sastojku.

“Svaki potez je prilika”, poručuje kuvar.

Kako postići ravnotežu ukusa?

Iako se sendvič često priprema kao brz obrok, Hereford savjetuje da mu se pristupi s jednakom pažnjom kao bilo kojem drugom jelu.

“Mnogi ljudi razmišljaju o sendvičima gotovo kao o zamjeni za tanjir hrane, ali ne zaboravite da i dalje pripremate kompletno jelo. So, kiselost, svježina, masnoća, ljutina – sve je to podjednako važno kada pravite sendvič”, objašnjava.

Posebno izdvaja kiselost, koju ljudi često zaboravljaju. Nekoliko kapi limunovog soka može osvježiti punjenje, dok se zelena salata prije dodavanja može začiniti malom količinom sirćeta.

Najjednostavnije rješenje može biti i kiseli krastavac poslužen uz sendvič. Kiselkasti dodatak naglašava ostale ukuse i pomaže da cijeli obrok djeluje uravnoteženije.

Kako dodati hrskavost?

Različite teksture jedan su od najlakših načina da običan sendvič postane zanimljiviji.

“To što je nešto između dvije kriške hljeba ne znači da ne možete dodati tostadu ili krupnije sjeckane orašaste plodove ili sjemenke kako biste dobili teksturu”, kaže Hereford.

Tostada, odnosno hrskava prepečena ili pržena tortilja, samo je jedna od mogućnosti. Ako pri ruci nemate poseban hrskavi dodatak, dovoljno je promijeniti način pripreme sastojaka koje već koristite.

Hljeb možete tostirati malo duže ili u sendvič staviti čvrste, hrskave dijelove listova ajsberg salate, umjesto da ih bacite.

Važno je i gdje odlažete tostirani hljeb.

“Tostirani hljeb stavite na žičanu rešetku, umjesto na radnu površinu ili dasku za sječenje. Tako ćete dobiti hljeb koji je hrskav sa svih strana, a ne krišku koja se ovlažila od sopstvene pare i izgubila čvrstinu”, savjetuje kuvar.

Kojim redoslijedom slagati sastojke?

Raspored namirnica uglavnom zavisi od ličnog ukusa, ali nekoliko promjena može uticati na konačan rezultat.

Hereford sastojke koji se dobro dopunjuju stavlja neposredno jedne uz druge.

“Na primjer, volimo da nam zelena salata dodiruje prelive”, objašnjava.

S druge strane, preporučuje razdvajanje sastojaka koji su previše slični. Ako sendvič sadrži kremastu salatu od kupusa i kremasti preliv, između njih se može staviti drugi sastojak kako se njihovi ukusi ne bi potpuno stopili.

“Pažljivo raspoređenim sastojcima razdvajamo ukuse za koje želimo da dođu do izražaja sami za sebe”, kaže Hereford.

Njegovi savjeti pokazuju da dobar sendvič može nastati i od onoga što već imate u kuhinji. Malo kiselosti, hrskavi dodatak i promišljeno slaganje dovoljni su da poznata kombinacija dobije drugačiji ukus i teksturu.