Pozdravljam svaku inicijativu da se u Republici Srpskoj stvore nova radna mjesta, da se napuni budžet i da se otvore nove prilike, ali u slučaju da se nikako ne našteti našem najvrednijem resursu, a to je naše stanovništvo. Litijum jeste bijelo zlato, ali je i ekološka bomba. Za koga će biti bijelo zlato, za koga ekološka bomba, mislim da je i više nego očigledno.

Rekla je ovo Tanja Vukomanović, poslanik PDP u Narodnoj skupštini Republike Srpske tokom današnje skupštinske diskusije i dodala da, bez obzira na istraživanja koja se i ne poklapaju sa izjavama, apsolitno nemamo dokaz da ovaj projekat neće biti štetan po okolinu, odnosno
zdravlje stanovnika.

Istakla je da ima mnogo argumenata za to da se ovaj projekat zaustavi, te navela neke:

– Ovakvog rudnika nema u okruženju, nemamo garanciju da neće biti posljedica. Takođe, imamo lokalni otpor. Dalje, kopanje bi vršila privatna firma, dakle, građani kao ni Republika Srpska od toga neće imati ništa, jer su koncesione naknade mizerne. Rudnici litijuma u
svijetu ostavili su velike ekološke posljedice, čak su vođeni i građanski ratovi. Rudnici postoje i Australiji, Čileu, Kini ali se često obrada vrši u pustinjama, što dalje od stanovništva. Dalje, Evropa ima nekoliko mjesta za iskopavanje litijuma, ali još se nisu upustili u to, još provjeravaju sve – rekla je Vukomanovićeva.

Kaže da sumnju izaziva i to što su dosadašnje dozvole potpisane u tajnosti, a javnost i lokalna vlast dovedeni pred svršen čin.

– Imamo i nepoklapanje u pričama predstavnika firme Ar Kor, predstavnika vlasti i izvještaja resornog ministrstava oko toga šta je tamo i u kojim količinama pronađeno. Ovim kršimo i svoja pravila i propise, jer je Majevica prostornim planom Republike Srpske koji važi do
2025. planirana kao park prirode, a zakonom je zabranjeno da se na prostorima koji su proglašeni zaštićenim vrše istraživanja – istakla je Vukomanovićeva.

Stavite na papir za i protiv i vidjećete da je mnogo više protiv, nego za, poručuje ona i kaže da nakon svih ovih razloga, nameće se i nekoliko pitanja, za koja se nadam da će resorni ministar jednom odgovoriti.

– Zašto je ministarstvo bez dokaza da neće biti štete po okoliko dalo dozvolu za jedan ovakav poduhvat? Stručnjaci koji su radili istraživanje kažu „ako se ispoštuju svi standardi i procedure neće biti štete“. S obzrim da smo mi poznati po tome kako poštujemo procedure, ne gine nam ekološka katastrofa. Kome se i zašto daju koncesije? Ko je Andrej Rautner, čije se ime često spominje kada su koncesije u pitanju, da Srpska daje koncesije za smiješne cifre, a onda otkupljuje od njega po masnim ciframa? – pita Vukomanovićeva.

Vukomanovićeva postavlja i pitanje koliko se građani mogu osloniti na inspekciju i organe koji bi trebalo da budu na njihovoj strani ako nešto krene po zlu?

– Da li je istina da su čak kod pojedinih ljudi u blizini tih lokacija na kojima je vršeno istraživanje došlo do presušivanja bunara? Šteta je nastala čak i pri istraživanju, šta bi tek bilo kasnije – kaže Vukomanovićeva.

Ističe da Austrija, Njemačka, Švajcarska od svakog svog sela naprave turističku atrakciju, sa maksimalno očuvanom prirodom, a mi želimo da našu prirodu trujemo i napravimo mogućnost da postanemo rudnik Evrope.

– Ne želimo Republiku Srpsku sa narandžastim rijekama, otrovom u podzemnim vodama, bolesnom stokom, nezadovoljnim narodom i porodicama koje odlaze jer ne žele da rizikuju. Nemojte stavljati kapital ispred zdravlja ljudi i vi živite u ovoj zemlji. Ako dođe do zagađenja
podzemnih voda, zatim i Drine i Save, svi ćemo osjetiti posljedice – poručila je Vukomanovićeva.

Na panel-diskusiji u sjedištu UN u Njujorku Dušanka Stanić iz Sanskog Mosta svjedočila je o strahotama koje je preživjela njena porodica tokom rata u BiH, navodeći da su ona i njena sestra Svetlana bile zatvorene u logoru.

– Imala sam osam godina kada je počeo rat u Jugoslaviji i sve naše komšije su zajedno radile, zajedno slavile. Nažalost, jednog hladnog aprilskog jutra majka mi je rekla da je škola otkazana. Rekla mi je da moram da ostanem kod kuće i da se igram sa sestrama. Nisam shvatala da smo mi bili nacionalna manjina. Bili smo zatočeni u kući i jeli smo samo hranu koju smo imali u kući.

Jednog dana grupa vojnika je došala u našu kuću u crnom kombiju sa zamračenim staklima, koje se koristilo da se njime prevoze kriminalci. Grupa vojnika došla je pred našu kući u crnim uniformama, a jedan od njih je uperio pušku u mene. On je nišanio u mene i natjerao nas da uđemo u kombi. Nismo znali gdje idemo. Odvedeni smo u školu gdje je već bilo na stotine Srba. Naredna tri dana nismo ništa jeli, nismo dobijali nikakvu hranu – ispričala je Dušanka.
Iz škole su, kaže ona, odvedeni u logor i odvojeni od muškog dijela porodice.

– Čula sam kako govore da će da nas bace u jamu, kao što je to bilo u Drugom svjetskom ratu. Kada smo stigli u logor nismo imali predstave šta će se desiti. Vojnici su došli da nas muče. Poredali bi nas žensku djecu uz zid za streljanje i pitali majke da li žele da one ili djeca budu prve ubijene. Kasnije sam saznala da su nekima od logoraša urezivali krstove po tijelu – rekla je Dušanka.

Ona je navela da je po izlasku iz logora mislila da može da počne novi život. Čak iako je to bila teritorija koju su držali Srbi, kaže ona, granate su bile njena uspavanka.
– Bošnjaci su išli u školu sa nama. Jedan od Bošnjaka kada sam išla u školu rekao je mlađem – ‘hajde da je silujemo’. Bila sam brza a on je hramao pa sam uspjela da pobjegnem. Živjela sam u strahu svakog dana – rekla je ona.

Prema njenim riječima, u oktobru 1995. njen grad je ponovo bio napadnut. Uspjeli su da pobjegnu sa kočijama – žene, djeca i stariji.

– Bio je oktobar, živjeli smo napolju. Ja sam bila beskućnik i ponovo uplašena. Tek kasnije sam shvatila šta sam prošla u djetinjstvu. Kada sam napunila 11 godina, nas djecu primile su grčke porodice. Tada sam vidjela kako bi djetinjstvo trebalo da izgleda. A shvatila sam da, ipak, ima dobrih ljudi i ima nade – rekla je ona.

Njena sestra Svetlana ispričala je da ratovi za sobom ostavljaju žrtve na svim stranama, te da su i one svjedoci toga.

– Porodice su one koje plaćaju tu kranju cijenu. Imamo traume koje nas prate. Srećni smo zato što smo preživjeli, a ima onih koji to nisu uspjeli. Kao majka troje djece ne mogu da im objasnim šta su sve moji roditeljlji preživjeli da bi nas sačuvali – istakla je Svetlana.

U sjedištu UN u Njujorku u toku je panel-diskusija na kojoj srpske žrtve svjedoče o strahotama koje su preživjele tokom rata u BiH.

Panel “Mi govorimo, jer oni ne mogu – glasovi koje treba čuti”, organizovala je Stalna misija Srbije pri UN.

Na panelu govore i Ranko Ristić, Dijana Ivanović, Miroslav Jović i stručnjak za pravo Gregori Rodi.

Skupu prisustvuje i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ministar spoljnih poslova Marko Đurić.

Partija Demokratskog Progresa danas je izašla u medije sa saopštenjem koje prenosimo u cjelini.
“Stranka za vrijeme čijeg mandata nije izgrađen nijedan park, ali su zato zabetonirana dva, da bi nikle kumovske zgrade, nema pravo da priča o gradnji u Banjaluci.
Na priču o izgradnji zgrade na Kupistištu, stavljena je tačka. Gradonačelnik je na vrijeme povukao regulacioni plan, koji je skupštinska većina na sjednici Skupštine Grada usvojila, ali SNSD ne interesuje istina, niti parkovi.
Njih interesuje samo kako da zloupotrijebe bilo koju temu da bi vodili svoju kampanju protiv gradonačelnika Banjaluke, jer oni plan i program nemaju.
U Banjaluci se trenutno gradi pet parkova. Primjer kako se gradska administracija odnosi prema zelenilu i gradnji u centru najbolje pokazije nekadašnje kino Kozara, gd‌je u centru Banjaluke umjesto nebodera niče park”.