Nađa Diklić

Prazne ulice Banjaluke. Prazan Borik. Prazna igrališta… Gospodska. Sve prazno.

Groblje. Na groblju opisa nema. Sve mrtvo. Leševi samo.

Dva posljednja spota Jelene Trivić, kandidata opozicije za predsjednika Republike Srpske.

Drugi bi valjda trebao da bude podsjetnik na žrtve rata. Drugi, ono što nas čeka. Ako zaboravimo na „sabornost“ iz prvog. Ako zaboravimo „Jasenovačku građu“, koju je, gle čuda – kandidat vladajuće stranke Milorad Dodik, proslijedio u Hrvatsku, Jasenovac.

Strahota iza nas, strahota ispred. Niko ne spori da strahote i straha nema.

Takvo nam je društvo, takva nam je i prošlost. Sa prosječnim platama od nepunih 900 maraka, „ispeglanim“ u Zavodu za statistiku Republike Srpske, koju nam vlast servira, nije mnogo daleko od istine.

Onda, šta je problem? Problem je nedostatak vizije. Nedostatak ideje i još morbidnosti, kojima nas svakako u kampanji lupaju redom.

Ništa više osim obećanja čuli nismo. Da, vlast ne valja. Šta ćemo uraditi povodom toga? Ne možemo na groblju tražiti rješenje, jer tamo ga nema, kao što ga nema ni na banjalučkim praznim ulicama.

Prazna i kampanja. Već mjesec dana opozicija nije ponudila ništa konkretno. Milan Radović iz SDS-a, ponavlja da će nam plate biti minimum 1800 maraka. Divno za čuti, duplo veće! Čovjek koji je doktor ekonomskih nauka, osoba koja je godinama imala najveću platu u RS, poruči nam ovo s ljetovanja, negdje gdje sobu plaća više od desetak penzija. Za noć. Ništa sporno. Menadžerski ugovor, potom vlasnički udio u banci, koja je kupovala hartije od vrijednosti Republike Srpske. I imala procenat od kamate. Kamate koju je uzimala Vlada, a plaćali građani Republike Srpske.

Dok se Trivićkin spot prazne Banjaluke snimao, montirao, da li je ikome u izbornom štabu palo na pamet, da je to grad čiji je gradonačelnik njen stranački kolega Draško Stanivuković? Da tu poruku šalje iz grada koji odavno nije SNSD-ov. Grada koji je Dodiku već rekao „ne“. Grada njene stranke, ako je još uvijek tamo? Da je sve to rekao, drugačije, njen „kolega“ iz partije Miloš Stanišić, kandidat za Parlamentarnu skupštine BiH iz PDP-a?

Alternativu nije ponudila. Jedino što je Trivićeva konkretno ponudila građanima Republike Srpske je Antikorupcijski tim. Samo. Ako ne računamo grobnice, praznine, obećanja da je njena pobjeda – „pobjeda naroda“.

Imamo i poziva na ujedinjenje. Jedino konkretno obećanje jeste ono za koje nema nadležnost prema Ustavu Republici Srpske! Koje ne može ni ispuniti. Sve između je bilo brojanje mrtvih iz masovne grobnice u Mrkonjić Gradu, brojanje Srba koji su napustili Republiku Hrvatsku.

Sve je i tu u pravu. Nikada manje Srba u Hrvatskoj nije bilo. Opet, šta može predsjednik ili predsjednica Republike Srpske uraditi da vrati Srbe ili spriječi njihov odlazak iz druge države? Ništa. Ljudi masovno napuštaju RS. 30 hiljada godišnje. Nismo čuli kako ćemo naše zadržati, a tek kako ćemo zadržati hrvatske građane srpske nacionalnosti! Nemamo mi s tim ništa, nema niko iz Bosne i Hercegovine. Kada prijeđemo granice, tuđi smo državljani! Ni Trivićkini, ni Dodikovi. Alternative, konkretnog rješenja nema u kampanji. Barem ove „ujedinjene“ opozicije. Ni vlasti. Koja je bacila još po sto maraka mladima i po sto maraka penzionerima. I zadužila se rekordnih 200 miliona maraka da uplati pare i ispuni dio obećanja i 2022., izbornoj godini! Ministarka finansija Zora Vidović i krivičnu prijavu ima. Ne po tom osnovu, po drugom. Ali, ministri nam imaju krivične prijave u sistemu koji sami kontrolišu! Šta bi još da ga ne kontrolišu? Bili u zatvoru, možda?

I onda Banjalučanima doktor i humanista Vlado Đajić, graditelj klizišta od garaže vrijednog 35 miliona maraka, poruči da bismo mogli i bez djece ostati, ako ne glasamo za SNSD. Mrtvi nam umiru bez dostojanstva, reče prije mjesec doktor Đajić. Zaprijeti da će otići u Sloveniju da radi, ako ne bude izabran. Dostojanstva je ostalo toliko da sačekamo 2. oktobar. Sedam dana do izbora. Vrijeme do tada teče. Vrijeme koje je ostalo građanima Republike Srpske da biraju ili između „dva zla“, pa po principu odmazde glasaju protiv vlasti ili biraju manje zlo. Možda je došlo vrijeme da ne biramo između lošeg i goreg. Da biramo pojedinačno one kojima možemo vjerovati. One koji su nešto uradili. A pojedinaca ima. I sa vizijom i programom, samo ih treba naći na listama.