Pokret Sigurna Srpska, na čijem je čelu Draško Stanivuković, prema utvrđenim rezultatima Centralne izborne komisije BiH osvojio je 12 mandata u Narodnoj skupštini Republike Srpske, čime se pozicionirao kao najveća opoziciona parlamentarna snaga.

PSS će tako u novom sazivu biti druga stranka po broju poslanika, iza SNSD, dok je SDS osvojio deset mandata.

Podsjećamo, PDP je nakon prethodnih izbora imao osam poslanika. U odnosu na taj rezultat, Stanivukovićev PSS sada ulazi u parlament sa četiri mandata više i snažnijom pozicijom za djelovanje u novom sazivu. Sa 12 poslaničkih mjesta, PSS će imati i najveći klub među opozicionim strankama.

Srpskainfo

Nakon objave rezultata za Narodnu skupštinu Republike Srpske, politički analitičari i statističari ostali su zatečeni jednim nesvakidašnjim podatkom. Dok je SNSD suvereno osvojio blizu 39 odsto glasova, sva četiri njegova ključna koaliciona partnera ostvarila su gotovo identičan rezultat – zbijen u uski pojas oko famoznih pet procenata.

Brojevi djeluju kao nacrtani lenjirom:

• DNS – NPS: ~5,5% (5 mandata)

• SP – DEMOS – NDP: ~5,4% (5 mandata)

• Ujedinjena Srpska: ~5,3% (5 mandata)

• SPS: ~4,6% (4 mandata)

Razlika između prvog i posljednjeg u ovom nizu manja je od jednog procentnog poena. Postavlja se pitanje koje muči javnost: kolika je vjerovatnoća da se ovakav raspored glasova dogodi prirodnim putem, bez dirigenata iz sjenke ili manipulacije sistemom?

Matematika koja prkosi zakonima vjerovatnoće

U političkoj teoriji i statistici, slobodni izbori funkcionišu kao sistem sa stotinama nezavisnih varijabli. Biračko tijelo je raznoliko, regionalne baze moći su potpuno različite, a snaga infrastrukture stranaka varira od regije do regije:

• Nenad Nešić i Darko Banjac (DNS–NPS) uporišta imaju na suprotnim krajevima – u Sarajevsko-romanijskoj regiji i Kozarskoj Dubici.

• Nenad Stevandić (Ujedinjena Srpska) dominantno vuče glasove iz banjalučke regije.

• Petar Đokić (SP) tradicionalno zavisi od Posavine, Semberije i Hercegovine.

• Goran Selak (SPS) oslanja se na specifične gradske džepove i mlađi kadar.

Kada četiri stranke sa potpuno različitim liderima, različitim regionalnim bazama, nejednakom finansijskom moći i različitim brojem kandidata na terenu na nivou cijele republike završe unutar margine od svega 0,9 odsto, statistička vjerovatnoća za takav spontani scenario mjeri se promilima.

To je matematički ekvivalent situaciji u kojoj četiri različita strijelca gađaju metu iz različitih uglova i sa različitim oružjem, a sve četiri strijele pogode tačno u ivicu istog kruga od jednog centimetra. Prirodna distribucija glasova u izbornim procesima uvijek proizvodi disperziju – neko podbaci na 2,5%, neko iznenadi i skoči na 8% ili 9%. Ovakva uniformnost, gdje su svi „pacifikovani“ na tačno pet odsto, u teoriji vjerovatnoće gotovo bez izuzetka ukazuje na postojanje spoljnog regulatornog faktora.

Politički inženjering: Kome je trebala „kvota 5%“?

Ako se odbaci teorija o nevjerovatnoj kosmičkoj slučajnosti, matematički i strateški motivi ovakvog rezultata postaju kristalno jasni:

1. Recept protiv ucjena:

Da je bilo koja od ovih stranaka prešla 8 ili 10 odsto i osvojila osam do devet poslanika, postala bi „faktor ucenjivanja“ koji može rušiti vladu ili tražiti funkciju premijera. Sa po pet mandata, nijedan partner pojedinačno ne može ugroziti većinu Milorada Dodika. Ako se jedan pobuni, ostala tri ga bez problema nadomještaju.

2. Otimanje kompenzacionih mandata opoziciji:

Da su dvije od ove četiri liste pale ispod cenzusa od 3%, njihovi glasovi bi propali, a kompenzacioni mandati bi se prelili najvećim listama, uključujući opozicione SDS i PSS. Kalibriranjem partnera na bezbjednih 5%, osiguran je prelazak cenzusa za sve, maksimalno su „isisani“ kompenzacioni mandati i zacementirana dvotrećinska kontrola u parlamentu.

3. Svi namireni, niko opasan:

Lideri manjih partija dobili su tačno onoliko koliko im je potrebno da prežive – poslanički klub (minimum 4 mandata) i legitimitet za učešće u raspodjeli ministarstava i direktorskih fotelja, ali bez stvarne političke težine da odlučuju o kursu Republike Srpske.

Birački instinkt ili precizno programiranje?

Priča o „slučajnosti“ u politici rijetko pije vodu, posebno u izbornom sistemu u kojem su uvedene nove tehnologije i skeneri, a sumnje u nepravilnosti nikada nisu bile glasnije.

Da li su birači u Trebinju, Prijedoru, Bijeljini i Banjaluci kolektivno, telepatski odlučili da svakoj od četiri vladajuće frakcije daju tačno po dvadesetak hiljada glasova, ili je izborni inženjering odradio posao sa hirurškom preciznošću – pitanje je na koje matematika već ima prilično jasan odgovor.

Banjaluka24

Dok se Elektroprivreda Republike Srpske suočava sa nikad većim problemima u proizvodnji, a upitan je i sam opstanak najvažnijih dijelova ovog javnog preduzeća, vlast i rukovodstvo Elektroprivrede već danima uvjeravaju kako su maksimalno angažovani na pronalasku rješenja i da će stanje biti sređeno. Odgovornost za potonuće nekadašnjeg giganta vide u svemu, osim u sebi – iako je riječ o funkcionerima koji godinama upravljaju Elektroprivredom.

U decenijama vlasti predvođene SNSD-om, od nekadašnjeg ponosa Republike Srpske Elektroprivreda je dovedena u nikad gore stanje: zatrpana dugovima, sudskim presudama, izgubljenim arbitražama. Termoelektrane takođe: Gacko u sve većim problemima, Ugljevik van pogona.

Zvaničnici koji godinama upravljaju ovim sistemom međutim o sopstvenoj odgovornosti ni riječi. Petar Đokić je ministar energetike i rudarstva od 2014. godine i od 2000-ih predsjednik Socijalističke partije koja je sa SNSD-om decenijama u vlasti. On međutim tvrdi da je sistem u ozbiljnu krizu dovela nepovoljna količina padavina i troškovi rada termoelektrana.

“A mi upravo onim što sada radimo idemo ka tome da potpuno konsolidujemo naše 2 termoelektrane, a u nadi smo da će i hidrološke prilike biti povoljnije u nastavku godine.I dalje ćemo držati nižu cijenu u odnosu na druge, ali moramo spasavati Elektroprivredu. Ne možemo sjediti skrštenih ruku i čekati da ona propadne”, rekao je nedavno Đokić.

U prebacivanju odgovornosti na nekoga drugog, direktor Elektroprivrede ide korak dalje, pa nas Luka Petrović vraća 3 decenije unazad i tu vidi problem kada su u pitanju arbitraže, prije svega ona sa Slovencima.

“Gdje ćemo morati platiti obeštećenje zato što neko 1996. ili 2002. godine nije se bavio ovim problemom, zapustio ga i ostavio da ide na sudske instance i onda smo došli da moramo platiti finansijski dio obešćtećenja Slovenaca – 300 miliona maraka u 7 godina”, rekao je Petrović.

Kada pratimo pres konferencije zvaničnika o Elektroprivredi, kaže novinar Centra za istraživačko novinarstvo Renata Radić – Dragić, neupućeni bi mogli steći utisak da se oni stvarno trude da isprave probleme koje je napravio neko drugi.

“Ja želim da podsjetim da je zapravo Vlada Republike Srpske na čijem su čelu i u čijem su sastavu bili predstavnici SNSD-a zapravo dala taj ugalj to ležište na koje je računala RiTE Ugljevik dali su Serdarovu iako su iz RiTE Ugljevika upozoravali da njima taj ugalj treba za domaću proizvodnju”, kaže Radić – Dragić za BN.

Zato se od onih koji su odgovorni za aferu Vijadukt i koji su u Republiku Srpsku doveli Serdarova ne može očekivati da će srediti stanje za koje su sami odgovorni, kategoričan je ekonomista Igor Gavran.

“Projekat poklanjanja jednom stranom hohštapleru koji se predstavljao kao ulagačem pod koncesijom, enormni gubici javnog novca po tom osnovu, nemogućnost RiTE Ugljevik da uopšte proizvodi da ima dovoljno uglja. Tehnološko zaostajanje i zagađenje.. Jednostavno sve to se godinama pa i decenijama dešava i urušava i ne vidim da oni koji su doveli do svih tih problema imaju za to rješenje”, kaže Gavran.

U potonuću Elektroprivrede značajan faktor je i izvlačenje novca u privatne džepove, kroz milionske ugovore za oglašavanje, promotivne usluge i razna sponzorstva gdje se novac dijelio bez ikakve kontrole. Tu je i stranačko zapošljavanje kadrova upravo iz stranaka koje sada navodno brinu o Elektroprivredi.

(BN)