Da građani BiH sve teže podnose troškove života, pokazuje podatak da je iznos sindikalne potrošačke korpe za protekli mjesec bio 3.168,90 KM.

Radi se o minimalnim troškovima četveročlane porodice, čije kućne budžete najviše “guta“ hrana. Ta stavka u potrošačkoj korpi je iznosila 1.421,10 KM.

Međutim, koliko su cijene dramatično porasle u posljednjih pet godina pokazuje činjenica da je potrošačka korpa u aprilu 2020. godine iznosila 1.987,72 KM.

Tako su troškovi života za pet godina nabujali za gotovo 1.200 KM. Prije pet godina minimalni troškovi koje je četveročlana porodica izdvajala za hranu iznosili su 917,70 KM ili 503,40 KM manje u odnosu na trenutnu situaciju.

O kakvom skoku cijena hrane je riječ, pokazuju podaci dostupni na stranicama Federalnog ministarstva trgovine prema kojima je, naprimjer, prosječna cijena riže po kilogramu u Sarajevu, trenutno, 5,21 KM, a u Mostaru 6,81 KM.

U istom periodu 2020. godine kilogram riže u Sarajevu je u prosjeku koštao 3,79 KM, a u Mostaru 4,30 KM.

Kilogram hljeba u Mostaru je prije pet godina koštao 2,58 KM, a sada 3,59 KM, a u Sarajevu je ta cijena sada 4,52 KM, što je u odnosu na pet godina prije skuplje za 2,06 KM.

Drastično su porasle cijene mesa pa se tako kilogram junetine bez kosti prije pet godina kretao u rasponu od 11 do 13,50 KM, a sada je ta cijena oko 23 KM!

Kilogram piletine se kreće od 6,50 do 7,50 KM, dok je prije pet godina taj raspon bio između 4,40 i 5,13 KM.

Voće je luksuz

Cijena jaja po komadu je u parilu 2020. godine iznosila 0,25 KM, a sada oko 0,45 KM.

Kilogram maslaca sada je, uglavnom, oko 40 KM, a prije pet godina ta se cijena kretala oko 22 KM.

Litar mlijeka trenutno se kreće po cijeni od oko 2,40 KM, što je za marku više nego pet godina ranije.

Kada je riječ o voću, kako smo pisali, kilogram trešanja na sarajevskim, ali i pijacama širom Bosne je dostigao cijenu od 20 KM.

Istina, na hercegovačkim pijacama to voće ima prilično nižu cijenu, i to od trenutnih šest do sedam KM. Međutim, prije pet godina trešnje su prodavane po cijeni od tri do četiri KM po kilogramu.

Šišanje i feniranje

Poskupljenja su se, jasno, prelila i na brojne usluge. Tako je muško šišanje prije pet godina u prosjeku koštalo 6,50 KM, a sada je približno 12 KM.

Pranje kose srednje dužine s feniranjem prije pet godina je koštalo 10 KM, a sada od 12,50 do 20 KM.

Grupa od devet odbornika Skupštine opštine Bileća poklonila je svoju mjesečnu odborničku naknadu u ukupnoj vrijednosti od 2.700 KM za pomoć djeci i mladima sa poteškoćama u razvoju sa Kosova i Metohije.

Skupština opštine Bileća ima 17 odbornika, a njih devet Dražen Dunđer, Slobodan Čomić, Rajko Vuković, Milan Dučić, Miodrag Šešlija, Anastasija Aleksić, Danilo Ilić, Željko Samardžić i Srđan Samardžić za humanost se odreklo odborničke mjesečne naknade od 300 KM, saopšteno je iz Odbora za pomoć Kosovu i Metohiji.

Moramo naglasiti da je Dražen Dunđer još prije nekoliko godina pokazao humanost i koliko mu znači Kosovo i Metohija i donirao 1.000 KM ličnih sredstava za izgradnju Dnevnog centra „Podrži me – 9. januar“ u Kosovskoj Mitrovici, koji je namijenjen djeci i mladima sa poteškoćama u razvoju – naveli su iz Odbora.

Tih 2.700 KM biće usmjereno na djecu i mlade sa poteškoćama iz Dnevnog centra u Kosovskoj Mitrovici koja nemaju sredstva za odlazak na rehabilitaciju u narednim mjesecima ove godine.

Iz Odbora su zahvalili humanim ljudima iz Bileće što podržavaju svoj narod i srpsku djecu na Kosmetu.

– Ovo je prva grupa humanih ljudi, koji poslije poslaničkog kluba SNSD u Narodnoj skupštini Republike Srpske, posredstvom našeg odbora pomažu na ovaj način srpski narod i opstanak na svetom Kosovu i Metohiji – , naveli su iz Odbora.

Inflacija ne popušta, a potrošačka korpa u Republici Srpskoj sve je praznija.

Navike se mijenjaju, ne iz komfora, već zbog golog preživljavanja. Čak i osnovne namirnice mnogima postaju luksuz.

Kampanja „Društveno odgovorni“ zvučala je obećavajuće. No, kao i mnogo toga do sada, ostala je prazno slovo na papiru. Proizvodi s liste popusta često nisu ono što građanima zaista treba.

A Vlada RS još ništa konkretno nije uradila da olakša svakodnevni život, kaže Snežana Šešlija iz dobojskog udruženja potrošača.

Lično mislim da se sama politika cijena u RS, pa i u cijeloj BiH uopšte ne vodi da bi građani, tj potrošači imali korist od toga.

Jer kako smo donjeli politiku cijena i kako smo donjeli odluke o tome da trgovci određuju marže, tako isto možemo donjeti podzakonska akta ili pravilnike da se te marže ograniče, kaže Snežana Šešlija,predsjednica Udruženja potrošača “ToPeer” iz Doboja.

Takvi pravilnici bi mogli biti prva konkretna mjera, ali njih još nema.

Ako nemate maržu, dva posto, na proizvode te, te i te, bićete kažnjeni. Mislim da je krajnje vrijeme da Vlada krene sa kreiranjem novih politika.

Građani ovdje nisu stavljeni u prioritet. Mi smo u debeloj ekonomskoj krizi. Da državne institucije nisu u mogućnosti da određenim preventivnim mjerama zaštite standard potrošača, u smislu, ili poboljšanja naših primanja. Jer i ova mjera Vlade o najnižoj plati nije doprinijela ničemu već da se ljudi otpuštaju, kaže Šešlija.

Vladajući se godinama prave da ne vide tešku svakodnevnicu. Glasovi onih koji bi trebalo da štite građane, bivaju ignorisani. Kao rješenje godinama se spominje i socijalna karta. No, ona i dalje postoji samo u teoriji.

Jer onda vi znate da imate kategorije stanovnika kojima je potrebna zaštita. Mi sad ovako trošimo tu zaštitu, pomoć, svi podjednako jer ako smanjite proizvod, koji je dvije marke, meni, vi ste ga smanjili i onome ko nije u socijalnoj potrebi, objašnjava Šešlija.

U državi bez zaštite potrošača, kredit postaje sredstvo preživljavanja. Građani se sve više zadužuju iz čiste muke.

Po pet kredita se diže. Prvi se podigne da bismo kupili zimnicu. To je bilo u decembru. Danas se dižu krediti gdje se otplaćuje onaj prvi, jer su očekivanja bila da će penzije ili plate bar nešto porasti pa ću moći da iznosem taj kredit. Međutim ne, kaže Šešlija.

Inflacija jede i plate i strpljenje. Političke mjere i kad ih ima, stižu kasno i često više odmognu nego što pomognu.

Građani prinuđeni da prave izbore između hrane i lijekova, kredita i grijanja- pitaju, ako se prioriteti institucija ne promjene – koliko će običan čovjek još moći izdržati?