Dosadašnja iskustva govore da je prvih 48 sati nakon zemljotresa presudno, jer su tada najveće šanse za preživljavanje zatrpanih pod ruševinama, ali kako su neki ljudi preživjeli čak 10?

Više od deset dana nakon što je zemljotres jačine 7,8 stepeni Rihterove skale pogodio Tursku i Siriju, spasilačke ekipe i dalje izvlače žive ljude iz ruševina. “Naravno da smo mislili da je to nemoguće, izvući nekoga živog poslije deset dana bilo je zaista veliko iznenađenje”, rekao je za CNN Ozer Ajdinli, jedan od učesnika operacije spasavanja 13-godišnjeg Mustafe. Dječak je spašen iz ruševina 228 sati nakon zemljotresa koji je 6. februara razorio dijelove Turske i Sirije.

“Kada smo čuli da su rekli da su našli nekog živog, pomislili smo da halucinira. Nismo mogli da vjerujemo. To je čudo, veliko čudo”, kaže Ozer Ajdinli. Američki CBS izvještava o još spasavanja dvanaestog dana od zemljotresa: spasioci su iz ruševina zgrada u Turskoj izvukli živo dijete, ženu i dva muškarca.

Ali zvanično, spasilački timovi obustavili su operaciju traženja preživjelih u nedjelju uveče, prenio je Rojters. Spasilačke ekipe su tokom noći izvukle Neslihan Kilic, 29-godišnju majku, iz ruševina u razorenom gradu Kahramanmarašu. Ona je bila pod ruševinama 258 sati, prenosi CBS. Nakon toga je u Antakiji u ruševinama, pronađen živ 12-godišnji dječak.”Taman kada su naše nade presušile, u 260. satu stigli smo do našeg brata Osmana”, rekao je za agenciju DHA vođa policijskog spasilačkog tima Okan Tosun. Samo sat kasnije, spasilačke ekipe uspjele su da dođu do dvojice muškaraca ispod ostataka srušene bolnice u Antakiji, prenosi AP.

Rojters prenosi jedan od posljednjih pokušaja izvlačenja ljudi iz ruševina od subote uveče u oblasti Antakije, 12 dana nakon zemljotresa. Psi tragači i termalne kamere otkrile su znake života kod dvije osobe, ali je nešto poslije ponoći, osam sati kasnije, akcija spasavanja prekinuta. Niko nije živ, rekao je Mujdat Erdogan, član spasilačkog tima. U drugom slučaju iz Antakije, radnici iz Kirgistana pokušali su da spasu sirijsku petočlanu porodicu iz ruševina zgrade. Žive su izvukli majku, oca i jedno dijete, ali je to dijete kasnije umrlo od dehidracije. Starija sestra i brat blizanac iskopani su mrtvi. Ataj Osmanov je rekao Rojtersu da su čuli povike dok su kopali. Potom su od svih tražili potpunu tišinu, kako bi preko elektronskog detektora pokušali da pronađu preživjele.

Dosadašnja iskustva govore da je prvih 48 sati nakon zemljotresa presudno, jer su tada najveće šanse za preživljavanje zatrpanih pod ruševinama. Neke studije pokazuju da se većina ljudi spasava u prvih pet ili čak šest dana. Mustafa Avci, jedan od spašenih poslije 261 sat pod ruševinama, zatražio je od svojih spasilaca mobilni telefon i odmah pozvao brata da pita da li su svi živi. Samo nekoliko sati prije zemljotresa, njegova supruga je rodila bebu. I ona i beba uspjele su da izađu iz bolnice nepovrijeđene, prenosi CBS.

Nemam pojma kako je preživio 228 sati, kaže spasilac Ugur Sevgin o 13-godišnjem Mustafi u intervjuu za CNN. Dok je bager iskopao ruševine, komadi ruševina su padali svuda unaokolo, ispunjavajući prostor iznad i ispod zarobljenog dječaka. Nije bilo netaknutog dijela zgrade, sve je bilo u ruševinama, izvijestio je Ugur Sevgin. U jednom trenutku se pojavio još jedan par očiju, a onda poziv: “Brate!” Ručno su ga iskopali i izvukli iz ruševina.

“Kada smo to vidjeli, kada smo to čuli, bilo nas je 70-80 u timu, kada smo rekli da je neko živ, svi naši prijatelji su se okupili. Niko se nije pomjerio i svi smo plakali”, rekao je Ozer Ajdinli. Kaže da i sada svako malo plače. U više od 46.000 mrtvih u zemljotresu, svaki novi spaseni život je čudo.

Spasilac Ajdinli smatra da je 13-godišnji Mustafa možda bio zarobljen u “trouglu života”: prema ovoj teoriji, moguće je da osoba koja se našla na zaštićenom mjestu duže preživi nakon što je plafon pao na veći komad namještaja. On je svjestan da je to, realno gledano, nemoguće, jer je protiv naučnog saznanja. Prošlo je deset dana od zemljotresa. Ali ako je Mustafa već bio čudo, zašto ne bi bilo više takvih čuda?

Američki ljekar dr Džeron Li smatra da je i dalje moguće pronaći žive pod ruševinama u Turskoj i Siriji. “Mislim da će oni koji će i dalje biti pronađeni biti mlađi, vjerovatno djeca i drugi koji su robusniji”, rekao je Li za CNN. Djeca imaju najveću šansu, jer su manja. A sve veća obuka spasilačkih timova i napredak u tehnikama spasavanja takođe doprinose tome da se preživjeli pronađu duže vrijeme nakon nesreće. U potrazi se koriste psi i bespilotne letjelice, poboljšane su i metode spasavanja, čim se osoba pronađe, na licu mjesta počinje spasilačka medicinska pomoć intravenskom rehidracijom. Spasilački timovi uglavnom se pridržavaju “pravila četiri”, prema kojem ljudi zarobljeni u ruševinama mogu da prežive četiri minuta bez vazduha, četiri dana bez vode i četiri nedjelje bez hrane. Međutim, u nekim uslovima je moguće preživjeti i duže: ako su, na primjer, imali pristup hrani ili vodi u srušenim zgradama.

“Zaista vam je potrebno samo malo vazduha, vode i minimalne količine hrane da biste preživjeli, tek toliko da vas održe živog da vas spasioci pronađu”, objašnjava dr Džeron Li, specijalista hitne medicine u Opštoj bolnici u Masačusetsu. Ovo, naravno, zavisi i od toga kakve povrede osoba ima. Opšte zdravstveno stanje osobe je ključno. Oni koji već imaju zdravstvene probleme i nemaju pristup svojim lijekovima ili čiji lijekovi izazivaju dehidraciju imaju manje šanse da prežive.

Stručnjaci kažu da niske temperature mogu da spriječe dehidraciju i toplotnu iscrpljenost, ali temperature ispod nule u Turskoj i Siriji su i dalje štetnije za povrijeđene. Oni koji su izvučeni iz ruševina odvedeni su u bolnice, ali mnogi nisu uspjeli da prežive.

Dr Sulejman Cetinkunar, načelnik bolnice u Adani, kaže da je većina povreda spašenih iz ruševina gubitak udova, kontuzija tkiva i trauma mozga. Pored traumatskih povreda, pacijenti mogu razviti “sindrom zgnječenja”, kada se komprimovano mišićno tkivo konačno oslobodi i razbije, oslobađajući toksine. Ovi toksini mogu oštetiti bubrege i dovesti do otkazivanja bubrega, uzrokujući naglo pogoršanje stanja kod prethodno naizgled stabilnog pacijenta.

(MONDO)