Connect with us

Društvo

KO JE BILA STVARNA „JELENA ŽENE KOJE NEMA“ i zašto je Ivo Andrić čekao do 66. godine da se oženi?

Svi znamo Ivu Andrića kao hladnog, uzdržanog diplomatu i jedinog našeg nobelovca. Ali iza te maske odmjerenog intelektualca krila se jedna od najuzbudljivijih, najstrpljivijih i najdramatičnijih ljubavnih priča na ovim prostorima.

Priča o čovjeku koji je trideset godina volio ženu svog prijatelja, čekajući je u tišini.

​Često čujemo priče o ljubavima na prvi pogled, ali priča o Ivi Andriću i Milici Babić je priča o ljubavi za cijeli život — i na beskrajno čekanje.

Naš veliki pisac prvi put je stao pred oltar tek kada je napunio 66 godina. Razlog?

Čitave tri decenije njegovo srce pripadalo je ženi sa kojom je zakonski mogao da provede tek deset godina.

​Fatalni susret i „grešna“ tajna beogradskih salona

​Sve je počelo tridesetih godina prošlog vijeka kada je Andrić, tada već uspješni diplomata, upoznao Nenada Jovanovića, takođe diplomatu, i njegovu prelijepu, mladu suprugu Milicu Babić.

Milica nije bila obična žena tog doba — bila je prva školovana kostimografkinja u našoj kulturi, žena nevjerovatnog stila, obrazovanja i harizme.

​Između pisca i Milice odmah se rodila duboka, intelektualna i emotivna veza. Međutim, postojala je nepremostiva prepreka: Milica je bila udata, a Nenad je bio Andrićev dobar prijatelj.

​Umjesto skandala, Andrić je izabrao — patnju u tišini.

Postao je najbliži porodični prijatelj Jovanovića. Putovao je sa njima, večerao za njihovim stolom i gledao ženu koju voli pored drugog muškarca.

​Pisma „Dragoj lijepoj gospođi“ i tajni nadimak

​Koliko je ta veza bila duboka, svjedoče pisma koja joj je slao kad god bi bili razdvojeni.

Dok je zvanični ton bio strogo poslovan i prijateljski, Andrić je unutra ostavljao tragove koji su samo njih dvoje razumjeli.

Pisma je počinjao sa „Draga lijepa gospođo“, a potpisivao ih sa „Tvoj Mandarin“ ili „Guber“, što je bio njihov privatni, tajni jezik.

​„Znam da je u tebi svjetlost koja me drži u životu“, pisao joj je u trenucima kada je čežnja postajala nepodnošljiva.

Lik koji je progonio našu književnost

​Upravo iz te tridesetogodišnje agonije, čekanja i nemogućnosti da je zagrli pred svijetom, nastalo je jedno od najljepših djela naše književnosti — pripovijetka „Jelena, žena koje nema“.

​Danas književni istoričari nemaju dilemu: mistična Jelena, vizija koja se piscu priviđa u sunčevim zracima, koja dolazi i odlazi kao duh i koju on uzalud doziva, zapravo je prepisana Milica Babić.

Andrić je kroz ovo djelo opisao kako izgleda voljeti ženu koja je tu, nadohvat ruke, a zapravo potpuno nedostižna.

​Nobelova nagrada i plava haljina sa crnim cvijetom

​Sudbina je umiješala prste 1957. godine kada je Nenad Jovanović preminuo. Nakon što je prošao period žalosti, Ivo i Milica više nisu željeli da gube ni sekundu. Vjenčali su se 1958. godine. Andrić je konačno, u svojoj 66. godini, uselio svoju „Jelenu“ u svoj dom.

​Samo tri godine kasnije, 1961, Andrić dobija Nobelovu nagradu. Cijeli svijet je tada gledao u Stokholm i u prelijepu ženu u raskošnoj plavoj haljini sa velikim crnim cvijetom koja je hodala ruku pod ruku sa našim nobelovcem.

Bila je to njegova Milica. Svijet je vidio pisca na vrhuncu slave, ali on je vidio samo nju — ženu koju je dočekao.

​Kratka sreća i vječni smiraj

​Nažalost, sudbina im nije dala mnogo vremena. Milica se teško razboljela od teškog oblika artritisa i srčanih problema. Andrić je podredio cijeli svoj život njenom liječenju, ali spasa nije bilo. Preminula je 1968. godine u Herceg Novom.

​Sa njenim odlaskom, ugasio se i Ivo Andrić. Potpuno se povukao iz javnosti, zapisavši u svom dnevniku da su sa njom nestale sve njegove radosti. Preživio ju je sedam godina, gotovo ne pišući više ništa vrijedno pomena.

​Kada je umro 1975. godine, njegova posljednja želja je ispunjena: njegova urna položena je u Aleji zaslužnih građana u Beogradu, odmah pored groba Milice Babić. Čekao ju je trideset godina na zemlji, a danas su zajedno u vječnosti.

Related Topics:

Društvo

VRAĆANJE PDV-a NA PRVU NEKRETNINU: Podnošenje zahtjeva do polovine naredne godine

Građani koji su prvu nekretninu evidentirali tokom ove godine, zahtjev za vraćanje PDV-a mogu podnijeti do 30. juna 2027, saopšteno je iz Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH.

Iz Uprave su naveli da su pojedini medijski napisi o navodnom isteku roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje PDV-a na prvu kupljenu nekretninu 8. januara 2027. godine nepotpuni i mogu dovesti građane u zabludu.

“Radi tačnog i potpunog informisanja javnosti, UIO ističe da građani koji su svoju prvu nekretninu evidentirali kod nadležnog organa za imovinskopravne odnose tokom 2026. godine zahtjev za povrat plaćenog PDV-a mogu podnijeti najkasnije do 30. juna 2027. godine“, istakli su iz UIO BiH.

Građani koji svoju prvu nekretninu evidentiraju tokom 2027. godine zahtjev za vraćanje PDV-a moći će podnijeti do 30. juna 2028. godine, dok će se za svaku narednu godinu primjenjivati isti princip utvrđivanja roka za podnošenje zahtjeva.

To znači da građani koji su tokom 2026. godine evidentirali svoju prvu nekretninu nemaju razloga za žurbu niti potrebu da zbog nepotpunih informacija hitno podnose zahtjeve za povrat PDV-a, s obzirom na to da je rok za podnošenje zahtjeva Upravi za indirektno oporezivanje 30. juni 2027. godine, ističe se u saopštenju.

Kada je riječ o 8. januaru 2027. godine, ovaj rok se odnosi isključivo na posebnu prelaznu kategoriju kupaca, odnosno na građane koji su svoju prvu nekretninu kupili i evidentirali u periodu od stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost, odnosno od 12. aprila 2025. godine, do stupanja na snagu Pravilnika o dopuni Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u 8. jula ove godine, naveli su iz UIO.

Za ovu kategoriju kupaca propisan je poseban rok za podnošenje zahtjeva, a to je šest mjeseci od dana stupanja na snagu pravilnika.

Nastavi čitati

Društvo

ZDRAVSTVENI RADNICI NA ULICAMA SARAJEVA: Traže veće plate, najavljuju šatore ispred Vlade

Sarajevski zdravstveni radnici danas su organizovali protestno okupljanje i šetnju do zgrade kantonalne Vlade tražeći jednako povećanje plata za sve zaposlene, ujednačavanje koeficijenata i hitno pokretanje pregovora o novom kolektivnom ugovoru.

Okupljeni su posebno nezadovoljni neravnopravnim tretmanom i različitim vrednovanjem rada zaposlenih u zdravstvenom sistemu Kantona Sarajevo, kako to predlažu vlasti.

“To ne možemo prihvatiti, jer zastupamo sve zaposlene u zdravstvu, ne samo pojedine grupe”, rekao je predsjednik Sindikata radnika zaposlenih u zdravstvu Senad Sadiković.

Aktuelni kolektivni ugovor ističe početkom naredne godine, zbog čega sindikat zahtijeva da pregovori o novom ugovoru počnu što prije.

Budući da se nadležni ministar nije odazvao na predložene termine za sastanak, nezadovoljni zdravstveni radnici najavljuju mogućnost postavljanja šatora ispred Vlade Kantona Sarajevo ukoliko se njihovi zahtjevi brzo ne riješe, prenijeli su federalni mediji.

Nastavi čitati

Društvo

RODITELJI BILI U ZATVORI, IZ BIH OTIŠAO SA KOFEROM: Danas vodi komoru s 800.000 firmi

Kada je kao dječak s majkom i sestrom krenuo vozom iz Sarajeva prema Njemačkoj, Šekib Avdagić nije znao da se njegova porodica više neće vratiti u Jugoslaviju.

Iz kuće su izašli s jednim koferom, pretvarajući se da odlaze u posjetu. Više od šest decenija kasnije, dječak rođen u Zenici nalazi se na čelu Istanbulske privredne komore, organizacije koja okuplja oko 800.000 kompanija.

Životna priča Šekiba Avdagića (67), koji je početkom novembra ponovo izabran za predsjednika Istanbulske privredne komore, mnogo je više od priče o poslovnom uspjehu.

Njegovi roditelji prošli su kroz zatvore nekadašnje Jugoslavije, porodica je napustila zemlju, a on je od dječaka koji je pomagao u očevoj radionici stigao do jedne od najuticajnijih funkcija u turskoj privredi.

Kako piše BiznisInfo.ba, Avdagić je rođen 1959. godine u Zenici, a porodična istorija obilježena političkim progonom odredila je njegov životni put.

Majka provela 18, a otac 22 mjeseca u zatvoru

Njegov otac Ešref bio je porijeklom iz fočanskog kraja, dok je majka Suada poticala iz Hercegovine.

Oboje su u mladosti bili članovi organizacije Mladi muslimani, zbog čega su se našli na udaru tadašnjih komunističkih vlasti.

Avdagić je u ranijem razgovoru za turski list “Hürriyet” ispričao da su mu roditelji uhapšeni nakon završetka srednje škole.

Majka Suada provela je 18 mjeseci u zatvoru, a otac Ešref 22 mjeseca.

Prema njegovom svjedočenju, vlasti su njegovog oca smatrale protivnikom režima i onemogućile mu studiranje u BiH.

Ešref je zato otišao u Sloveniju, gdje je na Univerzitetu u Ljubljani završio mašinstvo.

Suada je u Sarajevu upisala medicinu, ali je pod političkim pritiskom prešla na pravo, jer su vlasti insistirale da bude “politički edukovana”.

Njenu zatvorsku prošlost i promjenu fakulteta spomenula je i Istanbulska privredna komora u objavi povodom njene smrti 2023. godine.

Iz kuće izašli s jednim koferom, kao da idu u posjetu

Ešref i Suada vjenčali su se 1955. godine i preselili u Zenicu.

Ešref je radio kao šef proizvodnje u zeničkoj željezari, dok je Suada bila zaposlena u pravnoj službi. U Zenici im se rodio sin Šekib, a početkom šezdesetih godina porodica se preselila u Sarajevo.

Krajem 1963. godine Ešref je službeno otputovao u Keln, u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj.

Odlučio je da se ne vrati u Jugoslaviju.

Gotovo godinu dana kasnije za njim su krenuli supruga i djeca.

Avdagić se prisjetio da su iz Sarajeva putovali vozom preko Zagreba, predstavljajući se kao turisti. Znali su da ne bi dobili dozvolu da otvoreno napuste zemlju s namjerom da se trajno isele.

Zato su ponijeli samo jedan kofer.

Na željezničkoj stanici ispratila ih je rodbina, a u Kelnu ih je čekao otac.

Bio je to početak potpuno novog života.

Od dječaka u očevoj radionici do uspješnog privrednika

Porodica je nekoliko godina živjela u Njemačkoj, gdje je Šekib započeo školovanje.

U jesen 1966. preselili su se u Tursku.

Njegov otac zaposlio se u fabrici u Gebzeu, a 1969. godine osnovao je vlastitu firmu.

Šekib je već kao dvanaestogodišnjak tokom školskih raspusta radio u očevoj radionici.

Nije samo posmatrao kako se vodi posao. Vario je, izrađivao dijelove od kompozitnih materijala, pakovao gotove proizvode i učestvovao u njihovoj isporuci kupcima.

Kasnije je, poput oca, odlučio da studira mašinstvo.

Diplomirao je 1982. godine na Istanbulskom tehničkom univerzitetu, a potom završio i specijalistički program poslovne administracije na Istanbulskom univerzitetu.

Kada se njegov otac razbolio, preuzeo je porodični posao.

Tokom narednih decenija gradio je karijeru u industriji, posebno u proizvodnji automobilskih dijelova, a istovremeno se sve više uključivao u rad privrednih udruženja.

Dobio 251 od 270 glasova i novi mandat do 2030. godine

Avdagić je 4. novembra 2026. godine treći put uzastopno izabran za predsjednika Upravnog odbora Istanbulske privredne komore.

Na glasanju je dobio 251 od ukupno 270 glasova članova skupštine.

Riječ je o organizaciji koja predstavlja oko 800.000 kompanija iz 80 različitih privrednih djelatnosti.

Na njenom čelu nalazi se od aprila 2018. godine, a novi četvorogodišnji mandat trajaće do 2030.

Prije nego što je postao predsjednik Upravnog odbora, obavljao je više funkcija unutar komore, uključujući dužnosti potpredsjednika Upravnog odbora i predsjednika Skupštine.

Nakon posljednjeg izbora među glavnim prioritetima izdvojio je poboljšanje pristupa finansiranju, posebno za mikro, mala i srednja preduzeća.

Govorio je i o problemima velikih kompanija, izvoznika i uticaju kretanja kursa turske lire na domaću proizvodnju.

Tokom rata pomagao ljudima iz BiH

Iako je najveći dio života proveo u Turskoj, Avdagić nije prekinuo veze sa zemljom u kojoj je rođen.

Tokom rata u BiH njegova porodica primila je u Turskoj brojne rođake i pomagala u smještaju žena i djece koji su napustili svoje domove.

Avdagić je svojevremeno bio i prevodilac Muhamedu Čengiću, tadašnjem potpredsjedniku Vlade BiH, prilikom njegove posjete turskom parlamentu.

Veze s rodnim krajem posebno su došle do izražaja 29. avgusta 2025. godine.

Tog dana, na svoj 66. rođendan, u Zenici je primio Povelju Zeničko-dobojskog kantona i priznanje počasnog građanina.

Na svečanosti je istakao koliko mu znači priznanje koje dobija u gradu u kojem je rođen.

Govorio je i o važnosti očuvanja identiteta i veza s BiH među ljudima koji decenijama žive u inostranstvu.

Nastavi čitati

Aktuelno