Istoričar Momčilo Diklić izjavio je Srni da su srpska djeca koja su spasena iz ustaških logora upućivana širom svijeta i Evrope, kao i u Vatikan.

Diklić odavno prati situaciju o pokatoličavanju Srba u Hrvatskoj. On je ispričao da mu je njegov sada pokojni prijatelj Milan Divjak Lički, koji je istraživao Vatikanski arhiv prema nalogu Izvršnog veća Vojvodine, rekao da mu je jedan čovjek u tom arhivu, koji ga je opsluživao, rekao da nije Italijan, već da je iz Potkozarja, ali nije znao iz kojeg sela.

Na pitanje Divjaka kako je to saznao, taj čovjek mu je odgovorio da je bio zadužen da pazi nekog starog monsinjora, katoličkog velikodostojnika, koji mu je pred smrt rekao: “Pošto ste bili dobri prema meni, ja ću Vam reći – Vi niste taj i taj, imenom i prezimenom Italijan, nego ste Vi porijeklom otuda, jer ste distribuirani po čitavom svijetu”.

Diklić je naveo da je u vezi s tim interesantan i podatak da je 12. januara 1944. godine u Otočcu osnovan Srpski klub vijećnika u Zemaljskom antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske /ZAVNOH/, koji je donio odluku o poništavanju svih pokatoličenja, odnosno da se svi pokatoličeni Srbi i ta srpska djeca vrate, ali da je jedan od tadašnjih glavnih hrvatskih komunističkih funkcionera Vladimir Bakarić rekao da taj klub “nije potreban”.

Prema Diklićevim riječima, pojavili su se podaci za djecu koja su bila u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske /NDH/ u “Zavodu za gluhonijeme”, gdje su jedno vrijeme bili smješteni srpski mališani koje je spasila Diana Budisavljević iz ustaških logora, a riječ je o više od 5.000 imena, sa podacima gdje su primljeni, gdje pokatoličeni, kuda su otišli.

“Djeca su završila ne samo u hrvatskim porodicama, nego i širom svijeta, Evrope i u Vatikanu. Ko to zna gdje još. Slučajnost je da je taj čovjek Milanu Divjaku rekao – ovo sam ja. On je dobio italijansko ime, nekad je dolazio sa Divjakom, bio je tri puta. Vozio ga je Divjak po Bosanskoj Krajini, ali nisu našli ništa jer su nestajale čitave porodice”, ispričao je Diklić.

Diklić je naveo da postoji mnogo takvih slučajeva, srpske djece koja su bila u hrvatskim porodicama, pa i po cijelom svijetu.

“Nastojali su, gdje je bilo iz jedne familije dvoje ili troje djece, da ih rasture na različite strane, tako da izgube svaku vezu o sebi”, ukazao je Diklić.

On je dodao da se zna da se to dešavalo, kao i da je znao i one koji nisu skrivali da su prešli nasilno u katoličanstvo prije rata, ali da je sada malo ko živ od njih.

POKATOLIČAVANjE U HRVATSKOJ U NOVIJE VRIJEME JE – IZ STRAHA

Diklić je istakao da je pratio i kako se sprovodi pokatoličavanje u Hrvatskoj u novije vrijeme, te dodao da su mnogi zbog straha prelazili na “drugu stranu” i navodi primjer kako su srpska djeca prevođena u katoličanstvo.

“Odrede da vjeronauka bude treći sat, a dio srpske djece ili mješanaca ne ide na vjeronauku. Onda su tu postojale grupe koje su ih tukle i šikanirale. I onda na kraju roditelji pišu zahtjev, mole da im djecu prime na vjeronauku. Neki su čak i pisali dva puta. A to će danas ili sutra za nekoga biti činjenica da kaže – evo, mi smo ih spasavali. Kao što je /ustaški nadbiskup Alojzije/ Stepinac spasavao”, naveo je Diklić.

“ŽIVIM DA DOČEKAM MEMORIJALNI CENTAR U DONjOJ GRADINI”

Diklić je istakao kao izuzetno značajnu izgradnju memorijalnih centara u Donjoj Gradini i Beogradu posvećenih srpskim jasenovačkim žrtvama.

On je napomenuo da na memorijalnom centru Donja Gradina, prije svega, treba da piše “Logor Gradina – dio koncentracionog logora Jasenovac” kako sa hrvatske strane, ali i sa nivoa BiH ili iz međunarodne zajednice ne bi to osporavali jer već postoji jedan centar Jasenovac u Hrvatskoj.

“Mora stajati uvijek natpis da je to dio logora Jasenovca, posebno ako sa druge strane /iz Hrvatske/ budu osporavali, kao i sa nivoa BiH, koji mogu reći – nama ne treba novi memorijalni centar, jer već postoji taj centar Jasenovac u Hrvatskoj, a Evropa će reći – šta hoćete?”, rekao je Diklić.

Tako bi, dodao je Diklić, centar u Gradini bio “dio Jasenovca”, ali njime bi upravljali ljudi iz Republike Srpske i kontrolisali bi ga Srbi, te bi posjetioci dobili sve informacije o tome šta se događalo u Jasenovcu.

“Taj centar je trebao već postojati, da desetine i stotine hiljada ljudi prođu i vide filmove, materijale i dokumentaciju. Živim za to da dočekam taj memorijalni centar u Donjoj Gradini”, naveo je Diklić, koji smatra da će i prilikom izgradnje tog memorijalnog centra pronalaziti kosti stradalih logoraša.

Diklić, koji je bio viši saradnik na Institutu za evropske studije u Beogradu, istakao je da je logor u Gradini bio užasno mjesto, te da mu je žao što je zaustavljeno prekopavanje nakon Drugog svjetskog rata, posebno što su i do 1955. godine Savom plutali leševi.

“Kada se raspala Jugoslavija, trebalo je organizovati radne akcije, par hiljada ljudi dobrovoljaca, ja bih bio prvi, da svu Gradinu prekopamo, 15 ili 20 kilometara. Pa onda bi dokazivali na način – desna butna kost, lijeva butna kost. Ne bi podatak bio sigurno precizan, ali bi bio uvjerljiv da pobija ove sada hrvatske priče”, rekao je Diklić.

On je ukazao na reviziju istorije u Hrvatskoj, gdje na Fakultetu hrvatskih studija Vlatka Vukelić, koja predaje istoriju NDH, tvrdi da je, kada logoraši idu u proboj Jasenovca, to “skup zombija”, te dodao da se ide ka negaciji svega što se dogodilo.

“A to ne bi moglo da smo mi blagovremeno upoznali svijet /o tom stradanju/. Mi smo doživjeli apsurd da nas neko proglašava genocidnom nacijom, i to naciju koja je najviše na ovim prostorima stradala od genocida, možda i u svijetu, s obzirom na broj stanovnika”, istakao je Diklić.

SKRIVANjE PODATAKA O JASENOVCU

Diklić je naveo da je poznato da je poslije Drugog svjetskog rata “Bakarićev sistem” sakrio sve podatke o broju stradalih u Jasenovcu, da su nestale tovarne liste i podaci u vezi sa koncentracionim logorom Gospić i njegovim filijalama.

“Nije koncentracioni logor Jadovno nego je koncentracioni logor Gospić, a Jadovno je jedan od najstrašnijih logora koji je tu bio. Ta dokumentacija je sklonjena 1966. godine. Jasenovačka je sklonjena ranije”, napomenuo je Diklić.

On i zbog toga smatra izgradnju memorijalnog centra u Donjoj Gradini velikim iskorakom, jer bi to bilo najznačajnije mjesto gdje bi se mogle dobiti informacije o stradanju Srba u Jasenovcu, i to ne samo u Jasenovcu, nego i u NDH, koja je cijela bila stratište Srba.

“Kao što su sve sklonjene tovarne liste vezane za Jasenovac, tako su zabranjeni i podaci i oduzeta dokumentacija austrijske humanitarke Diane Budisavljević, koja je spasila između 11.000 i 12.000 srpske djece da ih ne ubiju, mada se ne zna precizno tačan broj”, naveo je Diklić.

On je dodao da hrvatska strana pokušava raznim metodama da negira, prije svega, da se to uopšte dogodilo, da govore da je to bio smještajni prostor, pa “preodgojni” prostor i slično, kao i da je jedan od “spasitelja” bio Stepinac.

“To da je Stepinac bio jedan od spasitelja su apsurdne stvari. On se uključio 1943. godine, kada je shvatio da se mora uključiti, ali da /djeca/ pređu u katoličku vjeru. I oni su prešli”, rekao je Diklić.

Diklić se podsjetio da je 1974. godine, kada je bio student u Rijeci, na italijanskom televizijskom kanalu “RAI uno” gledao emisiju na čijim je snimcima bio natpis “Koncentracioni logor Gospić”, te dodao da sve filmove i dokumentaciju o tome šta se radilo sa Srbima imaju Italijani, ali da nije postojao interes jugoslovenskog lidera Josipa Broza Tita i vlasti da se to otkupi.

“Vjerujem da i Nijemci imaju filmova o Jasenovcu”, rekao je Diklić.

Momčilo Diklić je više od decenije radio u Institutu za evropske studije u Beogradu u zvanju višeg naučnog saradnika, sve do penzionisanja 2019. godine.

On je rođen 1954. godine u ličkom Otočcu u Hrvatskoj, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, Pedagošku akademiju u Rijeci, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je odbranio i magistarsku tezu “Položaj Srba u Hrvatskoj” kao prvi Srbin u avnojevskoj Hrvatskoj.

Diklić je u Novom Sadu 2003. godine odbranio doktorsku disertaciju “Srpsko pitanje u Hrvatskoj 1941-1950”, što je prva doktorska disertacija sa takvom tematikom odbranjena u Srbiji.

On je objavio 15 monografija i više desetina naučnih radova, kao i više publicističkih tekstova o srpsko-hrvatskim odnosima.