Od četvrtka do 5. avgusta u BiH je na snazi narandžasti meteoalarm, zbog visokih temperatura koje u najtoplijem dijelu dana, od 12 do 17 sati, dostižu i 39 do 43 stepena Celzijusa. U još jednom smo dijelu godine u kojem toplotni val prijeti zdravlju djeci, starijima i hroničnim bolesnicima, a posebno radnicima na otvorenom.

Pad s objekta
– Čovjek ne može biti zdrav pri temperaturama višim od 36 stepeni. Ljudima koji su aktivni vani ili u prostorijama na poslu koje nisu rashlađene prijete veliki zdravstveni rizici, ovisno o njihovoj dobi, prethodnom zdravstvenom stanju i poslu koji rade. Temperature preko 35 su štetne za centralni nervni i kardiovaskularni sistem. Ako su to radnici koji rade vane, najčešće su to građevinski radnici, pristupa se smanjenoj svijesti, konfuziji i postoji rizik od nesreća, pa se mogu povrijediti, pasti s objekta. Profesionalni vozač također ima rizik od izazivanja nesreće – kaže za “Avaz” profesorica Medicinskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, svjetska ekspertica u oblasti medicine rada Nurka Pranjić.

Iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike poslodavci su ponovo upozoreni na primjenu mjera zaštite radnika na ekstremno visokim temperaturama. Profesorica Pranjić potvrđuje da je potrebno napraviti reorganizaciju posla, u najtoplijem dijelu dana prekinuti radove na otvorenom i izvoditi ih do 11 i poslije 17 sati. Saglasan je s ocjenom da upozorenja i preporuke nisu dovoljni.

Zakonske obaveze
– Inspekcije bi trebale djelovati, jer u pitanju su zakonske obaveze. Mi smo članica Međunarodne organizacije rada, kandidat smo za EU i moramo poštivati evropske direktive, kao i preporuke Svjetske zdravstvene organizacije. To se mora slijediti. Na poslu se mora raditi procjena rizika, jer su zdravlje i životi u pitanju – ističe prof. dr. Nurka Pranjić.

U Republici Srpskoj sutra će biti Dan žalosti povodom obilježavanja 31 godine od stradanja Srba u hrvatskoj vojno-policijskoj akciji “Oluja” tokom koje je ubijeno više od 1.904 lica sprske nacionalnosti, a protjerano više od 220.000 sa područja Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije.

Dan žalosti obilježava se na način propisan Zakonom o obilježavanju dana žalosti, saopšteno je iz Biroa za odnose sa javnošću Vlade Srpske.

Vlada Republike Srpske ovu odluku donijela je 21. jula na telefonskoj sjednici.

Dan sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u hrvatsko-muslimanskom pogromu nad Srbima iz Republike Srpske Krajine i Republike Srpske 1995. godine biće obilježen sutra u Banjaluci i Mrkonjić Gradu.

Zločinačka akcija “Oluja” počela je 4. avgusta 1995. godine ofanzivom hrvatske vojske i policije, te jedinica HVO-a na području Banije, Like, Korduna i sjeverne Dalmacije, tokom koje je sa vjekovnih ognjišta protjerano više od 220.000 krajiških Srba.

Na ažuriranoj evidenciji “Veritasa” nalaze se imena 1.904 poginula i nestala Srbina u toku i poslije ove akcije, među njima je 1.250 civila od kojih su oko tri četvrtine bile starije od 60 godina.

Među žrtvama je i desetoro djece mlađe od 14 godina i 566 žena, od kojih su oko četiri petine bile starije od 60 godina – što predstavlja poseban “crni rekord” građanskog rata devedesetih na prostoru bivše Јugoslavije, ukazuju u “Veritasu”.

Međunarodni sud pravde je u presudi iz februara 2015. godine “Oluju” okvalifikovao kao etničko čišćenje, ali ne i kao genocid iako svjetski eksperti za tu oblast tvrde da je ta operacija imala sve karakteristike genocida.

(Agencije) foto: akcija “Oluja” arhiva

Nevenka Dobrić u akciji “Oluja” izgubila sina i svekra Siniša Dobrić (12) iz sela Crkveni Bok kod Siska, ubijen je 4. avgusta 1995. godine. Sjedio je pored djeda, u kabini traktora, kojim su, sa porodicom i komšijama, bježali od rata. Obojica su poginula. Bio je dječak, nije nosio oružje. Sinišina majka Nevenka Dobrić još se sjeća posljednjeg razgovora sa sinom.
– Sjela sam u prikolicu, a Siniša je htio sa mnom. Rekla sam mu da sjedne u kabinu s djedom, činilo se sigurnije, jer kabina ipak malo štiti – svjedočila je majka Nevenka za Memorijalni centar Republike Srpske.
Nevenka je do rata živjela mirno sa mužem Miletom i sinovima Sašom i Sinišom. Porodica se bavila poljoprivredom.
– Djeca su išla normalno u školu, sve je bilo u redu do devedeset prve, do rata. U ratu je bilo svašta. Sve je bilo skupo, gorivo naročito. Ali se preživljavalo. Radili smo, svi smo se slagali i sve je išlo kako treba – priča Nevneka.
A onda je došla “Oluja”. Granatiranje sela je počelo 4. avgusta 1995. godine u rano jutro. Nevenka je odlučila da se zajedno sa mlađim sinom Sinišom povuče traktorom i prikolicom prema Bosni. Njen muž i stariji sin Saša ostali su da čuvaju položaj i brane selo.

– Saša nije smio u Bosnu, jer nismo znali hoće li ga mobilisati u vojsku, a nije bio u vojsci. On je otišao sa ocem na položaj, kao i svi ostali, da čuva svoje selo. Muž je morao na položaj, a Saša je otišao s njim – svjedoči Nevenka Dobrić.

Kad je granatiranje malo utihnulo, ljudi su se skupili u selu.

– Došli su komšije i rođaci i pitali: „Šta ćemo sad? Hoćemo li bježati?“ Na kraju smo odlučili da bježimo. Ja i mlađi sin Siniša, koji je imao 12 godina, pošli smo traktorom i prikolicom da odvezemo šta možemo – priča Nevenka.

Kolona je krenula, svi su se nadali da će se spasiti. Ali, nije bilo tako. – Odjednom je pored nas prošao auto. U njemu je bila žena koja je radila u prodavnici, s njenim sestrama i sinom. Odmah nakon što su prošli, počela je pucnjava. Metci prolijeću sa svih strana, a ja ne znam šta se dešava. Samo sam spustila glavu da ne dobijem metak u glavu. Ne znam ni ko puca, ni odakle – prisjeća se Nevenka Dobrić.

Kad je pucnjava prestala, podigla je glavu i vidjela jeziv prizor. – Auto je stao s desne strane, a žena puzi po asfaltu, ide četveronoške. Ništa mi nije bilo jasno. Moj svekar i sin su već bili mrtvi, a ja to još nisam znala. Traktor je silazio niz cestu, prikolica se prevrnula. Udarila sam glavom o zemlju, prikolica me pritisla preko stomaka, i dalje se ničega ne sjećam – svjedoči Nevenka Dobrić.