Connect with us

Hronika

Speleolozi tvrde da su bili spriječeni da spasavaju u Jablanici: “JOŠ UVIJEK MI JE STARICA U GLAVI”

Među hiljadama građana i organizacija koje su proteklih dana pritekle u pomoć područjima u BiH koje su pogođene katastrofalnim bujičnim poplavama, bili su i pripadnici Speleološkog društva “Herceg” iz Mostara.

Speleolozi iz ovoga tima pozvani su da pomognu unesrećenima u Donjoj Jablanici odmah kada se saznalo sa veliku tragediju, a u objavi na svojoj Facebook stranici oni su opisali šta ih je sve dočekalo po zaprimljenom pozivu.

U objavi koju prenosimo u cjelosti, sa potpisom Ivana Marića, između ostalog piše i kako smatraju da se u ovoj tragediji moglo učiniti mnogo više po pitanju spašavanja mještana Donje Jablanice, a čak tvrde da su u jednom trenutku bili spriječeni da djeluju na terenu, i da im je iz Federalne uprave civilne zaštite (FUCZ) čak rečeno “da će oni (FUCZ) dalje nastaviti sami i da ostali timovi nisu potrebni”.

Slijedi objava Ivana Marića, koju prenosimo u cjelosti:

“Zbog suosjećanja prema svim žrtvama, kako u Donjoj Jablanici tako i u ostalim mjestima, nemilih događaja poplava i odrona, do sada se nismo oglašavali niti postali slike, iako smo bili sudionici timova za spašavanje. Nećemo ni sada objaviti slike jer su mediji svoje obavili. Sada nakon malo odmaka vremena i hladne glave, pokušat ćemo opisati kako je to izgledalo iz naše perspektive i što smo sve doživjeli.

U našoj priči nema „Superman-a“ niti „Batman-a“ koji sve spašava, dapače ima osjećaj tuge, boli i žala da se možda moglo uraditi malo više boljim menadžmentom.

Jedini superjunaci u ovoj objavi su mještani Donje Jablanice koji su uspjeli spasiti sebe ili svoje susjede u prvim kritičnim minutama. Svi mi koji smo kasnije pristizali smo samo pokušavali ugasiti požar koji je izmakao kontroli, a za kojeg su davno prije stečeni svi preduvjeti.

Kao mnogi od nas i mi smo toga kobnog jutra 4. listopada. dobili poziv u 5.08 sati ujutro iz Uprave za civilnu zaštitu i vatrogastvo HNŽ-a, da se desila katastrofa na području Jablanice. Na moj upit: Šta se točno desilo?“, odgovor je: „ima mrtvih, zatrpanih, ozlijeđenih, poplave, odroni, katastrofa“.

Oko 5:15 pozivam HGSS stanicu Mostar i govore mi da su dobili isti poziv i da su pred stanicom. Dva naša člana društva se sastaju u stanici sa pripadnicima HGSS-a Mostar, uzimamo svu potrebnu opremu i polazimo prema Jablanici. Pored standardne opreme sa sobom nosimo i opremu za proširivanje, koja će se pokazati jako ključna kasnije. Za sve koji ne znaju o čemu se radi, to je jedan čitav set posebne opreme koji se koristi u jamama/spiljama za širenje uskih prolaza.

Kada smo došli do Begića mosta uočavamo zaustavljene aute i kamione, te shvatimo da je to otprilike najdalje što ćemo stići sa autima. Zaustavljamo se malo prije restorana Vrelo i čekamo daljnje upute. Ispred nas se vide novonastali slapovi koji se nemilo sručavaju preko ceste u Neretvu, malo dalje od nas je nestala cesta, a čije je mjesto zauzela novonastala bujica. Poviše ceste se vide tračnice u zraku, a iza njih jedno nepregledno bjelilo koje ukazuje na količinu odrona koji se pokrenuo.

Malo prije nas su stigli iz ISS-a koji su sa sobom imali dva čamca, te ih spuštaju u vodu i samim time oni i njihovi ljudi postaju operativni, te odlaze do mjesta nesreće. Bitno je naglasiti da je komunikacija bila jako jako otežana iz više razloga i prema timovima koji su na terenu i prema timovima koji tek trebaju krenuti iz svojih stanica. Nakon meni osobno vječnog čekanja čamca da dođe „odnekud“ kako bi nas prebacio do mjesta nesreće, uspijevamo se ugurati u drugoj turi prebacivana ljudi, jer u ovakvim nesrećama svi znamo da je vrijeme najpresudnije.

Kako plovimo prema mjestu nesreće prolazimo kroz stotine metara smeća na površini Neretve. Između drveća odjednom oko nas plutaju lopte, dječje lutke, igračke, papuče, i u tom trenutku shvatite gdje idete i pokušavate sebe pripremiti psihički za prizor koji slijedi. Koliko se god osobno pripremao nisam se mogao pripremiti za prvi prizor razmjere razaranje „jednog odrona“.

Iskačemo iz čamca i odmah se zaustavljamo nama najbližoj „oštećenoj“ kući pokraj koje su mještani. Zašto oštećenoj, jer usporedbi sa ostalima koje se nestale sa lica zemlje ove postoji još dio, iako je kroz nju prošla voda, blato i kamenje. Pitamo mještane što rade, oni nam odgovaraju da je u tom dijelu kuće uvijek spava starica (baba/nena).

U toj kući u fizički neoštećenom dijelu je spavala starica, gdje je mulj bio sada skoro do stropa donjeg dijela kuće. U trenutku našeg dolaska sa krampama su mještani pokušali izbiti bočni zid kako bi došli do starice. Mi vadimo našu opremu za proširivanje, u međuvremenu molimo mještane da se sklone, koji bez pogovora slušaju i puštaju nas da radimo.

U roku od 15 minuta pravimo dvije rupe na bočnom zidu i spuštamo nivo mulja za cca 20 cm. Zatim uzimamo opet opremu da napravimo novu rupu kako bi nastavili sa ispuštanjem mulja. U tom trenutku netko me kucka po leđima, okrećem se jer ne čujem zbog čepova u ušima i pokazuje mi da prekinem sa radom. Zbunjen, vadim čepiće i pitam šta se događa, govora mi da FUCZ daje naredbu kako se svi trebamo sklonimo. Ništa ne razumijem, jer nisam čuo početak razgovora, pitam u čemu je problem, odgovara mi da će puštati novonastalo jezero iznad, i da smo u opasnosti da se moramo skloniti. Postavljam pitanje da li mogu dobiti još 20 minuta vremena da dođemo do starice, odgovara mi odgovara: „Rekao da se svi moramo skloniti“.

More pitanje mi se vrti u glavi: „Ako znamo da je tu osoba, zar ne bi to trebao biti prioritet, a ne ispuštanje jezera koje će trajati satima (kasnije se ispostavilo da je trajalo skoro 24h). Ne samo to, što ako je kojim slučajem neka osoba preživjela ispod silnih ruševina nizvodno od jezera, ti ih ideš potopiti još jednom? Između ostalih i ova starica, sada možemo doći do nje, a poslije toga?

Kad smo počeli prikupljati našu opremu jedan momak kraj nas drhtavim glasom izgovara: „Ljudi, hvala vam“. Zbog silnih emocija koje su vladale kod svih, i napetog stanja zbog same situacije, odlučujemo se povući u nadi da će nas angažirati kasnije.

To čekanje kasnije se odvilo tako da FUCZ, koji je valjda predvodio čitavu akciju, rekao da će se oni dalje nastaviti sami i da ostali timovi nisu potrebni.

I poslije nekoliko dana još uvijek mi je starica u glavi, i ne samo ona neko i drugi do kojih smo možda mogli doći našom tehnikom proširivanja, ali jednostavno nismo dobili ni vremena ni prostora. Jednom davno sam čuo izreku koja kaže: „Čovjek i magarac su pametniji, nego sam čovjek“.

Da se neko ne bi uvrijedio, ja sam u ovoj priči magarac. Još jednom ponavljam, jasne su mi bile emocije, revolti, osjećaj nemoći i tako dalje, sve je to ljudski, i ljudski je griješiti, samo se nadam da će nam ovo svima biti lekcija za bolje i uspješne uspostavljanje nekog kriznog menadžmenta, koji bi u svakom trenutku znao s kim, sa čim i gdje raspolaže kao i sa resursima koju nude i sve ostale ne vladine organizacije. Ovim tekstom ukazujemo na hitnost postojanja nekog kriznog menadžmenta koji će upravljati u ovakvim ili sličnim situacijama. Na terenu je to izgledalo kaotično, puno različitih timova, nitko ne zna tko je sve točno na terenu, tko sa kim upravlja, tko kome naređuje itd. Nadalje potrebno je znati sa kojima resursima i ljudstvom se raspolaže, a ne stihijski ili na „ho-ruk“ se ljudi dignu, pa tko šta uradi, valjda ispadne dobro. Nažalost ovo nam je svima jedna loša škola, ali pametan iz grešaka uči. Valjda ćemo biti dovoljno pametni da težimo istom rješenju jer imamo zajednički cilj”, napisao je Marić.

Hronika

“TO JE BUDUĆI SILOVATELJ” Učiteljica prijavila policiji učenika prvog razreda ZBOG PIPKANJA

Učiteljica Natalija Kacifi u školi u Lutrakiju prijavila je đaka prvaka za seksualno uznemiravanje, a nakon što ju je šestogodišnjak dodirnuo dok joj je pokazivao svoj crtež! Roditelji mališana ostali su u šoku kada ih je policija pozvala da ih obavijesti o prijavi učiteljice. Skandal potresa čitav grad danima, a dok su kolege i roditelji uglavnom šokirani tvrdnjama učiteljice, Natalija priča za medije “da joj se ovakav incident prvi put dogodio u 25 godina koliko radi kao učiteljica”, te je zatražila da se dijete ispita, napominjući da “roditelji moraju postavljati granice”.

– Učiteljica sam 25 godina, ovo mi se prvi put dogodilo i zato sam prijavila. Ne želim da stigmatizujem dijete, već da svi pazimo”, rekla je Natalija i dodala da “ovom djetetu treba se pomogne”.

– Treba da se ispita ovo dijete. Nadam se da će ga pregledati i da će biti dobro, to želimo svim srcem -rekla je, između ostalog, učiteljica Natalija za medije.

I dok se zbog njene prijave diže velika bura, Natalija poziva da se “pomogne i roditeljima dječaka”. – Mi učitelji volimo svu djecu, ali dijete moraju da zaštite roditelji, da postave granice. Ako sve signale ignorišemo i kažemo ‘nema veze’… Ako ne postave granice detetu, kada odraste, razumijete šta može da se desi – rekla je Natalija i dodala da danas mnogo djece pati.

– Roditelji ih ponekad nesvjesno ostave pred televizorom, internetom, u bioskopu i gledaju neprikladne sadržaje – istakla je. “Ja sam to učinila radi zaštite”
Natalija činjenicu da nije prvo kontaktirala roditelje pravdala riječima da je “očekivala da će škola reagovati na incident”. Tvrdila je da je nakon što je podnijela prijavu policiji “došla majka, koja je, kada je shvatila o čemu se radi, govorila loše deset minuta”. – Kada roditelji ne mogu da nam vjeruju i da sami zaštite svoju djecu… Mi moramo da zaštitimo dete i naš posao. Ja sam to učinila radi zaštite, za sebe, za ostalu djecu, da se ne ponovi – rekla je. Dodala je da roditelji ponekad ne shvataju da djeca ne djeluju na zdrav način.

Na pitanje zašto je otišla u policiju, rekla je da je očekivala “da će škola riješiti problem, što nije učinila”.

– Važno je da se deca, učitelji, nastavnici, direktori pomognu. Smatrala sam da je događaj vrlo ozbiljan, a otišla sam pošto sam primetila da škola nije posvetila posebnu pažnju… Kada sam školi prijavila, nisu mi ništa rekli – rekla je Natalija optužujući rukovodstvo škole da “incidentu nisu posvetili pažnju”.

– Htjela sam da se pazi na ovo dete, prvenstveno roditelji. Roditelji sami da paze na svoju decu, oni kontrolišu decu. Roditelji tokom dana vide šta njihova deca rade. Htela sam da problem reši školska uprava, ne ja – rekla je Natalija.

Ona je rekla da roditelji moraju da paze na svoju decu da se ovakvi incidenti ne događaju. – Roditelji nas prijavljuju, a mi nemamo pravo? Nikada učitelj nije išao da prijavi dete koje ima problem. Dete je malo, zato sam podnela prijavu. Ako ga ostavimo i ne reagujemo, može da nastavi i da dođe do 12, 15, 18 godina i ko zna šta može da se desi. Zašto ne bismo spriječili zlo od početka?”, rekla je učiteljica Natalija.

“To je budući silovatelj!”
Izvor upoznat sa slučajem rekao je ranije za medije da je Natalija kolegama prijavila da ju je dječak iz odeljenja prvog razreda dodirnuo po grudima.

– Odmah su svi učitelji ostali zapanjeni, nisu verovali šta čuju. Kolege su pokušale da je smire i objasne da se nešto drugo dešava, da to nije moguće zbog male starosti djeteta – rekao je izvor.

Ipak, prema svjedočenju, “učiteljica je insistirala na svojoj optužbi i tvrdila ‘ne, ovo ne prihvatam, ovo je seksualno uznemiravanje mene’”. Prema svjedoku, učiteljica je takođe tvrdila da je dijete “budući silovatelj”.

Stanovnici Lutrakija pričaju da su “čuli da je učiteljica malo ekscentrična, religiozna…”

Prema istim izvorima, njeno ponašanje se smatra prilično strogo i često nesrazmerno za malu djecu.

Drugi stanovnici rekli su da nikada nisu čuli ništa ozbiljno o učiteljici ranije, ali smatraju njenu reakciju pretjeranom, prenosi Telegraf.

Nastavi čitati

Hronika

UHAPŠENI NASILNICI Horor u Tuzli, dva muškarca silovala dječaka (14)

Opštinski sud Tuzla je  na prijedlog Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona, odredio mjeru pritvora za dva muškarca, jednog četrdesettrogodišnjaka i jednog četrdestjednogodišnjaka iz Tuzle, zbog postojanja osnovane sumnje da su na štetu trinaestogodišnjeg dječaka iz Tuzle počinili krivično djelo polni odnos s djetetom. Uskladu sa odredbama Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku FBiH, i u interesu zaštite oštećenog djeteta, nismo u mogućnosti objavljivati bilo kakve detalje vezane za ovaj predmet, navode iz Tužilaštva, prenosi Avaz.

Nastavi čitati

Hronika

JOŠ JEDAN IZGUBLJENI ŽIVOT KOJI SE MOGAO SPASITI: Novi FEMICID potresao BiH i ponovo otvorio pitanje koliko su žene danas ZAŠTIĆENE

Još jedno ubistvo žene. Još jedan izgubljeni život koji se mogao sačuvati. Ubistvo Aldine Jahić (32) iz Kalesije ponovo je potreslo BiH, ali i region.

Sve se dogodilo 16. novembra oko 18 časova kada je, kako je saopšteno iz Tužilaštva HNK, Kalajdžić nakon što je na ilegalan način nabavio pištolj, sačekao nesrećnu ženu ispred fitness centra u kojem je trenirala. Osumnjičeni joj je, kako je navedeno, prišao i više puta je udario u predjelu glave i grudi, dok se ona pokušavala odbraniti.

Kalajdžić je u jednom trenutku izvadio pištolj, a nesrećna žena počela je da bježi u pravcu obližnjeg hotela, dozivajući prolaznike i moleći ih da pozovu policiju, jer je muškarac prati i prijeti joj oružjem. Uspjela je ući u restoran i pokušati pozvati policiju, ali ju je osumnjičeni ubrzo pronašao u toaletu. Tamo joj je, prema navodima Tužilaštva, prišao i ispalio hitac u predjelu glave, nanijevši joj smrtonosne povrede od kojih je preminula na licu mjesta.

Femicid u Mostaru, u kojem je brutalno ubijena Aldina Jahić, samo je najnoviji podsjetnik na to koliko je opasno biti žena u društvu koje još uvijek ne shvata ozbiljnost nasilja nad ženama.

Samo nekoliko dana prije toga, u Stanarima je ubijena Vinka Đ. (76), koju je suprug Nenad Đ. (82) sjekirom ubio dok je spavala.

Ovi tragični događaji koji i dalje potresaju javnost jasno pokazuju koliko je problem femicida duboko ukorijenjen.

“Kao građani bježimo od odgovornosti”
Gordana Vidović, predsjednica Udruženja “Budućnost” u Modriči kaže za Srpskainfo da društvo ne shvata ozbiljno situaciju u kojoj se nalaze žrtve nasilja u porodici.

-Posljednjih godina imamo izuzetan porast femicida i to uz nesvakidašnje situacije kao što je bilo u Mostaru, Gradačcu, Stanarima, gdje je čovjek prije nekoliko na spavanju ubio ženu. To su neke stvari na koje moramo reagovati, moramo biti senzibilniji i osjetljiviji i multisektorskim pristupom to moramo zajednički raditi – kaže Vidovićeva.

Kada je riječ o slučaju iz Mostara, Vidovićeva kaže za taj slučaj postoje dvije vrste odgovornosti.

-Prva je da je neka druga žena prijavila tog istog počinioca i da taj slučaj još uvijek nije procesuiran. Policija i tužilaštvo snose odgovornost što nije došlo do epiloga tog slučaja. U tom slučaju, on bi već bio presuđeni počinilac nasilja. U drugom slučaju, odgovornost nose i građani. Mi kao građani bježimo od odgovornosti i ne želimo da prijavimo. Ne želimo da vidimo da se nešto dešava u našem neposrednom okruženju – smatra Vidovićeva.

Vidovićeva ističe da se žene odvaže da prijave nasilje, ali ako ne naiđu na pozitivan odgovor institucija, onda drugi-treći put se zaustavljaju, jer nisu dobile onaj odgovor koji je trebalo da dobiju već prvi put.

Na pitanje da li bi BiH trebala dobiti javni registar nasilnika, Vidovićeva odgovara da bi to bilo dobro.

-Mi imamo registar pedofila, ali on nije dostupan svima koji bi to trebalo da imamo. Bilo bi dobro da dobijemo i registar javnih nasilnika na nivou Bosne i Hercegovine – zaključuje Vidovićeva.

“Femicid je poraz društva”
Gorica Ivić, direktorka Fondacije “Udružene žene” iz Banjaluke, kaže za Srpskainfo da je femicid poraz cijelog društva, jer najčešće nije iznenadan čin, već posljedica dugotrajnog nasilja.

– Država ima odgovornost da uradi sve da do nasilja ne dođe, a ukoliko dođe, da ga spriječi i zaustavi. Važno je da znamo da krivična djela nasilja u porodici i nasilja nad ženama su krivična ela koja se gone po službenoj dužnosti. Znači, za pokretanje istrage nije uvijek nužna prijava žrtve. Nadležni organi mogu da djeluju po službenoj dužnosti. To nisu djela koja se gone po tužbi žrtve. Žrtva može samo da prijavi , ali nekad je strah toliki da one ustvari ne smiju da prijave, jer se plaše da će ta prijava dovesti do još većeg nasilja, a žrtvi neće donijeti nikakvu zaštitu koju ona prilikom prijave najviše traži i zahtijeva – kaže ona.

Ivićeva naglašava da je u ovim slučajevima hitnost vrla važna.

-Kada procedure traju šest mjeseci ili godinu dana, a u međuvremenu se ništa ne dešava, to je ozbiljan propust na koji treba obratiti posebnu pažnju -upozorava ona.

Ističe da svakodnevno svjedoče da su žene osnaženije da potraže pomoć.

– Po statistikama, broj evidentiranih prijava krivičnih djela za nasilje u porodici je oko 1.000 u Republici Srpskoj. Prema časovniku kriminaliteta koji je izračunat u 2023. godini u Republici Srpskoj svakih šest i po sati se evidentira jedno krivično djelo nasilja u porodici. Žene jesu definitivno osnaženije da ranije prijavljuju. Svjesnije su da prepoznaju ranije nasilje, znaju da mogu prijaviti bez obzira da li se radi o supružniku ili nekome drugom, ali nismo sigurni koliko je sistem spreman da odgovori na sve te njihove prijave i na traženje pomoći i podrške – pojašnjava Ivićeva.

Naglašava da je od presudne važnosti da počinioci nasilja budu adekvatno sankcionisani i da se primijene sve zakonom propisane mjere. Kako kaže, žrtve moraju biti zaštićene, kazne moraju biti srazmjerne počinjenom djelu i imati jasnu preventivnu funkciju, kako bi se spriječili budući slučajevi nasilja i kako bi se preventivno djelovalo na druge počinioce nasilja.

Nastavi čitati

Aktuelno