Švedska studija ispitivala je uzorke krvi stogodišnjaka.

Čini se da su naučnici sve bliže otkrivanju tajni dugovječnosti. Švedska studija ispitivala je uzorke krvi stogodišnjaka i ljudi koji su umrli prije starosti. Otkriveno je koji se parametri razlikuju između ove dvije grupe i to je omogućilo preliminarni pažljiv odabir onih koji značajno utiču na dug i zdrav život. Ispostavilo se da je ključ, između ostalog, nivo glukoze u krvi.

Dugovječnost je predmet istraživanja naučnika
U svijetu trenutno živi oko 455.000 stogodišnjaka, međutim, procjenjuje se da bi ih prije 2050. moglo da bude i preko milion. To znači da su oni najbrže rastuća demografija, a od 1970. godine njihov broj se udvostručava svake decenije. Nekada je doživjeti tako poodmaklo doba bila prava rijetkost, sada se to dešava mnogo češće, a prema zapažanjima naučnika, sljedeće generacije žive sve duže.

Švedski istraživači, želeći da ukažu koji faktori mogu da budu odgovorni za dugovječnost, uzeli su u obzir nekoliko parametara, uključujući nivo glukoze u krvi i holesterola. Istraživanje, čije su rezultate analizirali, obuhvatalo je 44.000 ljudi. Ispitanici su imali između 64 i 99 godina kada su testovi počeli. Provjereno je njihovo zdravstveno stanje i uzorci krvi. Posmatranja su trajala 35 godina, a za to vrijeme je 1.224 ispitanika ili 2,7 odsto doživjelo 100. rođendan.

Prva stvar koja upada u oči je veza između dugovječnosti i pola. Ispada da su 85 odsto stogodišnjaka iz grupe činile žene. Međutim, kako se pokazalo, važni su i drugi faktori. Prilikom testiranja uzoraka krvi, uzeto je u obzir 12 biomarkera, uključujući: nivoe glukoze, holesterola, keratinina, mokraćne kiseline i markera koji se odnose na funkciju jetre.

Rezultati istraživanja su potvrdili da su stogodišnjaci imali niže nivoe glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline od ljudi koji su živjeli do 60. godine. Zanimljivo, kod dugovječnih ljudi, parametri testirani u prošlosti su vrlo rijetko bili ispod i iznad norme, obično su to bile prosječne vrijednosti. Situacija je bila drugačija u testovima na kraju životnog vijeka, ali treba pojasniti da su standardi razvijeni za mnogo mlađu populaciju.

Razlike za neke biomarkere otkrivene između stogodišnjaka i onih koji su umrli u mlađoj dobi, bile su primjetne, ali male. Na primjer, u slučaju mokraćne kiseline, razlika je bila samo 2,5 odsto. Dakle, ljudi sa najnižim nivoom ovog jedinjenja u krvi imali su 4 odsto šanse da dožive 100. godinu, a ostatak 1,5 odsto.

Međutim, opšti trendovi ukazuju na to da što je niži nivo mokraćne kiseline, kreatinina i glukoze u krvi, veća je šansa za dugovječnost. Nasuprot tome, nizak nivo ukupnog holesterola i gvožđa smanjuju ovu šansu. Međutim, naučnici nisu mogli da identifikuju specifične gene ili aspekte životnog stila koji bi uticali na vrijednosti pojedinačnih biomarkera. Otuda zaključak da treba slijediti zdrav način života, uzimajući u obzir uravnoteženu ishranu i aktivan način života.