Kusturica je na nekim sastancima, kojima su prisustvovali i ljudi iz vrha Republike Srpske, potencirao da je on najveći srpski intelektualac i da je idealan kandidat i idealan predsednik države.

Režiser Emir Kusturica vodi u tajnosti intenzivne razgovore sa blokaderima o svojoj mogućoj kandidaturi za predsednika Srbije.

Kako Republika saznaje upravo iz blokaderskih redova, do sada je održan veći broj sastanaka, a iako nisu svi baš oduševljeni njegovom (samo)kandidaturom, postoji jasno profilisana grupacija blokadera, računajući tu i pojedine opozicione stranke, koja ga podržava.

– Glavni Kusturičin problem jeste, da tako kažem, to što je proruska varijanta. Dobro su svima poznate njegove veze s Moskvom i tamošnjim estrablišmentom, on često boravi u Rusiji, i to se jednom delu blokadera ne sviđa, pre svega, onima koji zagovaraju apsolutni evrofanatizam – objašnjava naš dobro upućeni sagovornik.

Hoće otpadnike

Izvor dalje ističe da je Kusturica i te kako svestan ovog ograničenja, zbog čega on i struja koja ga gura povlače neke taktičke poteze:

– Na jednom od sastanaka je jasno rekao da je spreman da spusti loptu što se tiče Rusije i reterira u stavovima, što bi mu, kako se nada, donelo i glasove već pomenute prozapadne blokaderske struje.

Režiser, kako se može čuti, ubeđuje blokadere da je daleko bolji kandidat od Vladana Đokića, političara prerušenog u rektora, te profesora Mila Lompara.

Prema informacijama iz Kusturičinog okruženja, on održava kontakte i s jednim brojem ljudi koji su bili u SNS ili bliski naprednjacima, koje sam naziva korisnim otpadnicima.

– Zanimljivo je da je nedavno ugostio bivšu ministarku zdravlja Danicu Grujičić, s kojom je razgovarao o zajedničkom delovanju jer i nju vidi kao deo blokaderskog korpusa – objašnjava naš izvor i dodaje:

– Kusturica je na nekim sastancima, kojima su prisustvovali i ljudi iz vrha Republike Srpske, potencirao da je on najveći srpski intelektualac i da je idealan kandidat i idealan predsednik države.

Čekaju se plenumi

Podsetimo, Republika je nedavno pisala o političkim sastancima na Mokroj gori, gde Kusturica najčešće obitava. Posebno je bio zanimljiv sastanak održan još prošle godine na kojem je bio i Željko Budimir, aktuelni ministar unutrašnjih poslova RS, inače, izuzetno blizak s liderom Novog DSS Milošem Jovanovićem.

– Oni su dugogodišnji saradnici, a prema nekim nezvaničnim informacijama, Budimir mu je čak i venčani kum. Uoči blokaderske akcije, kad su, navodno, vozili bicikle do Strazbura, njih dvojica su se susrela s Emirom Kusturicom na Mokroj gori, a s njima je bila i jedna novinarka s blokaderske televizije, poznata po izuzetno oštrim stavovima prema vlasti u Srbiji. Tada je Kusturica obezbedio nekoliko bicikala – iznosi detalje sagovornik i podseća da je Budimir svojevremeno organizovao u Banjaluci studentske skupove podrške studentima-blokaderima u Beogradu.

Za sada, blokaderski plenumi se još nisu zvanično izjašnjavali o predsedničkim kandidatima, a lobiranje se nastavlja.

“Vučiću, mene da pitaš za svaku važniju odluku”

Koliko Kusturica ima visoko mišljenje o sebi, možda najbolje govore njegove reči na sastancima na Mokroj Gori. Tada je, kažu naši izvori, rekao, ni manje ni više, nego da smatra da bi predsednik Aleksandar Vučić njega trebalo da zove i s njim da se konsultuje pre svake važnije spoljnopolitičke odluke.

Verovali ili ne, ali doslovno je tako pričao, i to ne jedanput.

Još jedan brutalan femicid dogodio se u nedjelju naveče u mjestu Miričina kod Gračanice, kada je Safet Kovačević (68) iz lovačke puške usmrtio suprugu Nerminu Kovačević (68) te počinio samoubistvo. Iz organizacija koje se bore protiv nasilja nad ženama napominju da prisustvo oružja povećava rizik od femicida čak pet puta.

Ispred porodične kuće pucao na suprugu
Teško ubistvo dogodilo se oko 19.30, kada je, prema navodima federalnih medija, Kovačević u dvorištu porodične kuće iz lovačke puške pucao na suprugu.

Nakon toga je pucao sebi u glavu, a preminuo je nešto kasnije, tokom transporta u vozilu hitne pomoći.

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (MUP TK) su potvrdili da je oko 19.40 sati PS Gračanica zaprimila prijavu da je u mjestu Miričina, grad Gračanica, došlo do upotrebe vatrenog oružja i da ima povrijeđenih lica.

Preminuo u vozilu hitne pomoći
“Na mjesto događaja upućeni su policijski službenici PS Gračanica i OKP PU Gračanica, kao i SHMP Doma zdravlja Gračanica. Navodi prijave su potvrđeni, a na mjestu događaja zatečeno je tijelo žene N.K. bez znakova života, dok je povrijeđeni muškarac S.K. sanitetskim vozilom upućen u zdravstvenu ustanovu, ali je u vozilu naknadno preminuo”, navode iz MUP-a TK.

Dodaju da je o događaju obaviješten kantonalni tužilac KT TK koji je rukovodio uviđajem.

Iz Fondacije “Udružene žene” naglašavaju da vatreno oružje, u kontekstu nasilja u porodici, nije pitanje posjedovanja, već pitanje života i smrti.

“U nedjelju naveče je ubijena žena u Gračanici iz lovačke puške dok je pokušavala pobjeći od nasilja. Oružje je sredstvo stalne prijetnje, zastrašivanja, kontrole i održavanja moći nad žrtvom”, ističu iz Fondacije.

Oružje povećava rizik od femicida
Prema njihovim navodima, prisustvo vatrenog oružja povećava rizik od femicida čak pet puta.

“Svako vatreno oružje u domu u kojem postoji nasilje je potencijalna smrtna presuda za ženu. Bosna i Hercegovina spada među zemlje sa velikim brojem komada vatrenog oružja u civilnom posjedu. Prema dostupnim podacima, u zemlji je registrovano više od 370.000 komada legalnog oružja, dok procjene ukazuju da znatne količine neregistrovanog oružja i dalje ostaju u privatnom posjedu”, pojašnjavaju te dodaju da prisustvo oružja predstavlja stalni izvor straha, čak i kad nije upotrijebljeno.

“Prevencija femicida mora uključivati i efikasne mehanizme/procjene za dodjelu dozvola i oduzimanje oružja, bolju procjenu rizika, dosljedno provođenje zaštitnih mjera i jačanje saradnje između policije, pravosuđa i organizacija koje pružaju podršku ženama. A, prije svega, prevencija femicida znači da vjerujemo žrtvi kad kaže da se boji da će biti ubijena!”, ističu iz Fondacije “Udružene žene”.

Ubijene žene u Tuzlanskom kantonu
Prema podacima prikupljenim iz ranijih medijskih izvještaja, u Tuzlanskom kantonu je u periodu od 2013. pa do kraja 2025. godine ubijeno čak 16 žena od strane partnera (bivšeg), sina i svekra, dok je staricu u Gradačcu usmrtio muškarac od ranije poznat policiji. Takođe, evidentiran je i jedan slučaj pokušaja ubistva supruge.

U ovoj godini još jedna žena, tj. Nermina Kovačević je brutalno ubijena na području ovog kantona.

Novinarka Ženi Lebl osuđena je na dvije i po godine robije nakon što je u redakciji prepričala vic o Josipu Brozu Titu. Njena priča postala je jedno od najpoznatijih svjedočanstava o Golom otoku

O Golom otoku, zloglasnom zatvoru za političke zatvorenike iz perioda SFRJ, mnogo se govorilo, ali i danas postoje brojne nepoznanice o životu iza njegovih zidina. Mnogi su na tom izolovanom ostrvu završili zbog ispričanog vica, otpjevane pjesme ili jednostavno zato što su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.

Jedna od najpoznatijih priča vezanih za Goli otok jeste sudbina novinarke Ženi Lebl, Beograđanke jevrejskog porijekla, koja je sa samo 22 godine osuđena na dvije i po godine robije zbog vica o Josipu Brozu Titu.

U vrijeme kada je služila kaznu, o njenom slučaju gotovo da se nije govorilo, a o iskustvima sa Golog otoka nije se smjelo javno pisati. Tek mnogo godina kasnije njena priča dospjela je u javnost. Jedan od tekstova o Ženi Lebl objavila je 2013. godine Politika, list u kojem je nekada radila, a prenio ga je i Blic.

Kako se navodi, kolega joj je ispričao šalu da je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom takmičenju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu tešku 100 kilograma, aludirajući na stihove pjesme “Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela”. Kada je taj vic prepričala u redakciji, ubrzo su po nju došla dvojica pripadnika UDBE.

View this post on Instagram

A post shared by Патриоте Српске (@patriotesrpske)

Optužena je da govori protiv Tita i da nije prijavila “narodnog neprijatelja” od kojeg je čula sporni vic. Nakon hapšenja odvedena je u zatvor UDBE Glavnjača, zatim u logor Ramski rit, potom u Zabelu, na Sveti Grgur i na kraju na Goli otok.

Od aprila 1949. do oktobra 1951. godine prošla je kroz pet zatvora. Tokom tog perioda od nje je zahtijevano da prizna krivicu i promijeni svoje stavove. U međuvremenu je isključena i iz Udruženja novinara.

Kada je konačno puštena na slobodu, posljedice zatvorskog života bile su vidljive. Njen brat Saša, vidjevši je nakon izlaska iz zatvora, rekao je da izgleda kao povratnica iz Aušvica.

Po povratku u Beograd nije nailazila na razumijevanje okoline. Podršku je imala uglavnom u krugu najbliže porodice, pa je izlaz iz teške situacije pronašla u odlasku iz zemlje. Nakon brojnih administrativnih prepreka uspjela je da dobije pasoš i preko Italije se preseli u Izrael, gdje je nastavila život u Haifi.

Važan trenutak dogodio se u proljeće 1986. godine, kada se u Jerusalimu srela sa književnikom Danilom Kišom. Tokom njihovog razgovora pridružila im se Eva Nahir Panić, takođe nekadašnja zatočenica Golog otoka. Potresen svjedočenjima dvije žene, Kiš je tada prvi put saznao da su na Golom otoku postojali i logori za žene.

Smatrao je da ta priča mora biti zabilježena kao dokumentarno svjedočanstvo. Rezultat toga bio je serijal “Goli život”, koji je režirao Aleksandar Mandić. Emitovan je u februaru 1990. godine i tada je široj jugoslovenskoj javnosti prvi put detaljnije predstavljena sudbina žena zatočenih na Golom otoku i Svetom Grguru.

Danilo Kiš nije dočekao emitovanje serijala, niti objavljivanje knjige “Ljubičica bela”, koju je upravo on podsticao Ženi Lebl da napiše. Knjiga je u Izraelu postala bestseler, a 1990. godine objavljena je i u Srbiji.

U njoj je Ženi Lebl opisala surovu svakodnevicu logora, glad, žeđ, poniženja i psihička maltretiranja kojima su bile izložene zatvorenice. Njeno svjedočanstvo otvorilo je javnosti temu o kojoj se decenijama ćutalo.

Jedan od najpotresnijih citata iz knjige glasi:

“Samo žedni znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila”.

Ženi Lebl rođena je 1927. godine u Aleksincu, a njena porodica se 1933. preselila u Beograd. Do posljednjih dana života bavila se istraživačkim radom, ostavljajući iza sebe dragocjena svjedočanstva o jednom od najmračnijih poglavlja jugoslovenske istorije.