Iako je rođena i odrasla u Turskoj, Melis Terzioglu (35) je čitavog života znala da njeni korijeni potiču sa drugog mjesta. Priča o njenom pradedi Muratu prenosila se s koljena na koljeno, s generacije na generaciju, pa je tako još kao mala saznala da je on rođen i odrastao u Sjenici, iz koje je otišao davne 1928. godine u potrazi za novim životom.

Prve priče o Sjenici slušala je još kao mala od svog dede Ferhata. Pradedu su opisivali, kako se prisjeća, kao jugoslovenskog imigranta, a na čitavo ovo putovanje kroz prošlost krenuće tek decenijama kasnije, kao odrasla žena, sa suprugom i troje djece.

– Rano sam izgubila dedu, ali sam do 20. godine slušala baku kako mi, poput bajke, uglavnom priča o migraciji mog dede i njegove porodice, o teškoćama kroz koje su prošli i o naravi mog pradede i prabake. Takođe sam bila veoma vezana za svog dedu, pa sam proučavala Sjenicu na mapi i čitala sve informacije koje bi mi pale na pamet – počinje Melis priču za Telegraf.rs.

Prvi odlazak u Sjenicu

Godine su prolazile, odrasla je čuvajući sjećanje na svoje djetinjstvo i uspomenu na dedu i njegove priče o pradedi. Udala se i rodila troje djece. Stariji članovi porodice su umrli, a ona je shvatila da priča koju zna i koju želi da prenese svojoj djeci polako blijedi, ali i da je nedovršena. Shvata da ima još mnogo pitanja na koja želi da sazna odgovore. Zato je odlučila da ona bude TA – sa suprugom i djecom je 2023. godine prvi put otišla u Sjenicu i postala prva osoba iz njene porodice koja je kročila na to mjesto nakon skoro jednog vijeka.

– Vjerujte mi, u početku sam imala vrlo malo informacija. Znala sam samo za Sjenicu i to je bilo sve. Nikoga nisam poznavala u Sjenici, ali od trenutka kada sam prvi put kročila u taj kraj, ispunila me je toplina. Mislim da je to bio osjećaj pripadnosti. Jer, samo pomislite: tokom odrastanja, jasno je ko je vaša majka, njeno selo, njeno mjesto i slično, ali sa očeve strane postoji samo priča o migraciji, jedan grad i ništa više. Zbog toga sam od prvog trenutka željela da prigrlim taj osjećaj – priča naša sagovornica, koja je sve snimila i objavila na svom Instagram profilu.

Odsjela je u Novom Pazaru bez ikakvih informacija. Nije znala čak ni pravo prezime svog pradede, niti odakle da počne da traži. Osjećala se kao da traži iglu u plastu sijena, ali je ni sekunde nije napuštao osjećaj da je blizu.

– Došla sam sa 32 godine i to sa svojom djecom u grad koji sam od djetinjstva gledala samo na mapi, grad u koji moj deda nikada nije mogao da se vrati. Moje emocije i uzbuđenje bili su nevjerovatni. Stalno sam plakala, i na putu do grada i dok sam zamišljala prošlost u gradu. Bila sam srećna što sada svojoj djeci mogu da ispričam priču na licu mjesta.

Telefonski poziv koji je promijenio sve

Nakon prve posjete Sjenici, u Tursku se vratila pomalo razočarana jer nije uspjela da pronađe mnogo informacija. Razmijenila je kontakte sa nekoliko ljudi i to je bilo sve. Zatim je počela svojoj široj porodici da prepričava iskustvo iz Srbije, ali i da im postavlja mnogo više pitanja nego što je to činila ranije. Baš tada dobila je telefonski poziv koji će olakšati njenu potragu i zahvaljujući kojem će uspjeti da otkrije nešto za šta nije ni slutila da postoji.

– Primila sam telefonski poziv od supruge mog strica: „Tvoj pokojni stric je sačuvao pasoš tvog pradede. Našla sam ga u njegovim starim papirima i šaljem ti ga!“ Ova vijest je za mene bila kao dobitak na lutriji. U pasošu su jasno pisali prezime, okrug i selo. Prvo sam počela da istražujem svoje prezime. Razgovarala sam sa ljudima na raznim društvenim mrežama. U skladu sa pričom koja se pričala u mojoj porodici, potvrdila sam da smo crnogorskog porijekla. Kasnije sam saznala da moja porodica zapravo pripada veoma velikom plemenu crnogorskog porijekla. Tokom ove faze istraživanja, mnogi moji rođaci koji su vidjeli moje objave počeli su da mi šalju poruke. Moje uzbuđenje se višestruko povećalo. Amerika, Kosovo i Metohija, Bosna, Crna Gora, bilo je nevjerovatno. Nisam znala da pripadamo tako velikoj porodici. Kada sam sve ovo ispričala svojim rođacima koji žive u Turskoj, bili su zapanjeni – prepričava nam Melis.

Pasoš je izdat 1928. godine Muratu Đukiću (Gezen, njegovo tursko prezime), koji je živio u Sjenici, u Srbiji, odnosno Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U pasošu je bila i jedna stara fotografija na kojoj su njegova supruga i djeca. Za nju je ovo bio ključ koji će otključati mnoge odgovore.

– Niko od ljudi koje vidite na fotografiji nikada se nije vratio u Sjenicu (nisu bili u mogućnosti) – dodaje ona.

Drugi odlazak u Sjenicu i nevjerovatno otkriće

Zahvaljujući pasošu saznala je prezime, a onda je stupila u kontakt sa Bahtijarom Gurdalom (Bogućaninom), istraživačem koji je na turskom jeziku napisao knjigu o porodici Đukić (Bratstvo Đukića iz Sandžaka), a koji živi u Turskoj.

– Bio je veoma iznenađen kada sam mu rekla da imam veze sa prezimenom Đukić. Mi potičemo iz iste porodice, ali iako su naše porodice u Turskoj živjele u istom gradu, uzele su različita prezimena, i iako su se poznavale, nisu bile svjesne da su iz iste porodice. Posjetila sam ga i dao mi je dragocjene informacije o mojoj porodici i pružio mi podršku.

Učlanila se u mnoge Fejsbuk grupe i grupe sela u okolini Sjenice. Njima je ispričala svoju priču, razmjenjivala kontakte sa ljudima i tako godinu dana aktivno radila na tome da sazna bilo šta o Đukićima iz Sjenice.

– Konačno, godinu dana kasnije, pronašla sam odgovor koji sam tražila u poruci Nermina Nikšića, koji živi u tom kraju! Rekao mi je da je priču o mojoj porodici čuo od svojih starijih, pa čak i da naša porodična kuća i dalje stoji, kao i da se područje na kojem se naša kuća nalazi i dalje naziva po našem porodičnom prezimenu, a zatim mi je poslao fotografije kuće. Nisam mogla da vjerujem! To je bilo tačno ono što su nam baka i deda pričali dok smo bili unučad!

– Nakon ove poruke, suprug, djeca i ja odmah smo odlučili da ponovo odemo tamo. Sreli smo se sa gospodinom Nerminom Nikšićem i on nas je odveo do kuće. Radi potvrde, zamolila sam Nermina Nikšića da pozove trenutnog vlasnika kuće. Sadašnji vlasnici bili su veoma iznenađeni što se neko od nas prvi put vraća. Dočekali su to sa uzbuđenjem i zadovoljstvom i rekli nam da možemo da razgledamo kuću koliko želimo. U trenutku kada sam prvi put ugledala kuću, kolena su mi klecnula i počela sam da plačem, a moja djeca su bila iznenađena mojim stanjem. Mogla sam da kažem: „Ovo je kuća mog pradede, kuća vašeg čukundede.“ Kada sam prvi put ušla u kuću, nisam mogla da prestanem da plačem. Topli dom u kojem su živjeli prije 95 godina pojavio se pred mojim očima. Bio je to jedan od trenutaka koje nikada u životu neću zaboraviti.

Prijatelji za cijeli život

Nešto je sa tog mjesta ponijela sa sobom.

– Prilikom odlaska uzela sam vrećicu zemlje ispred kuće, a kada sam se vratila, posula sam po šaku zemlje preko groba svakog koga vidite na fotografiji. Ovo je za mene bilo posebno i dragocjeno: možda nikada nisu mogli da se vrate u svoj dom, ali 95 godina kasnije njihova zemlja je došla do njih. Na ovaj način sam na licu mjesta oživjela priču koju ću prenijeti svojoj djeci o tome ko su oni.

Doživjevši sve ovo redom tokom 2023. i 2024. godine, osjetila sam kao da sam se vezala za to mjesto. Iako u Sjenici nisam uspjela da upoznam nikoga ko nosi prezime Đukić, 2025. godine odlučila sam da ponovo posjetim sve ljude koje sam upoznala tokom ovih posjeta, a koji su nam sada postali prijatelji. Upoznavanje sa porodicama Nikšić, Ličina i Lukić tokom ovog istraživanja bilo je još jedan vrijedan poklon za mene. Možda su oni najviše doprinijeli mojoj ljubavi prema tom mjestu i uvijek će imati važno mjesto u mom životu – zaključuje naša sagovornica.

Sada za Melis Sjenica više nije samo neka tačka na mapi ili neko daleko mjesto iz dedinih priča. Sada je to i njeno mjesto, u koje se rado vraća zbog prijateljstava koja je sklopila tokom ove nevjerovatne potrage. Grumenom sjeničke zemlje koji je odnijela u Tursku pokazala je da čovjek može da ode iz svog zavičaja, ali zavičaj iz njega – nikada.

Glas

U Republici Srpskoj i Federaciji BiH /FBiH/ ujutro biće oblačno uz jaču kišu, na jugu uz pljuskove sa grmljavinom, a ponegdje i jače pljuskove i obilnije padavine u kratkom vremenu, dok se tokom dana očekuje razvedravanje.

Kiša će se izmještati od zapada ka istoku, a tokom dana na sjeveru i zapadu očekuje se prestanak padavina uz postepeno razvedravanje, do kraja dana i u ostalim predjelima.

Uveče u većini krajeva pretežno vedro i svježe, a na jugu i vjetrovito, uz jake do olujne udare bure, saopštio je Republički hidrometeorološki zavod.

Vjetar će biti umjeren, na momente i jak sjevernih smjerova, dok će u Hercegovini duvati umjerena, na udare jaka do olujna bura.

Minimalna temperatura vazduha od šest do 12, na jugu do 15 stepeni Celzijusovih.

Maksimalna temperatura vazduha od 13 na istoku do 21 na jugu i sjeveru, u višim predjelima od 10 stepeni.

Početak priprema za zimsku turističku sezonu ponovo je otvorio pitanje nedostatka radne snage u ugostiteljstvu pa hoteli na Jahorini, uz konkurentne plate, obezbijeđen smještaj, obroke i prevoz, pokušavaju da privuku domaće radnike, dok pojedini poslodavci sve više pribjegavaju i angažovanju stranih državljana.

Potražnja za sezonskim radnicima raste sa širenjem hotelskih i ugostiteljskih kapaciteta, a poslodavci se suočavaju sa sve većim izazovima u pronalaženju i zadržavanju zaposlenih. Iako domaća radna snaga i dalje ima prednost, iskustva sa Jahorine pokazuju da bi nedostatak radnika u narednim godinama mogao dodatno povećati oslanjanje na uvoz radne snage.

U hotelu “Termag” na Jahorini za predstojeću zimsku sezonu planiraju da angažuju oko 100 radnika, a ukoliko bude moguće, taj broj bi mogao biti povećan i na 110. Najveća potreba je u sektoru hrane i pića, kuhinji i domaćinstvu, rekla je za “Glas” menadžer ovog hotela Amani Delalić.

– U uslužnom sektoru planiramo da angažujemo oko 30 sezonskih konobara, dok nam je za kuhinju potrebno od 12 do 14 pomoćnih radnika i osam do deset kuvara sa završenom stručnom spremom. Potrebno nam je i dvadesetak sobarica, tako da sa oko 100 zaposlenih možemo ući u sezonu, a još bolje bi bilo kada bismo došli do 110 radnika – navela je Delalićeva.

Istakla je da hotel, osim na Zavodu za zapošljavanje, radnike traži i putem oglasa, društvenih mreža, radijskih reklama i studentske zadruge u Palama, oslanjajući se i na one koji su u hotelu radili prethodnih godina.

– Oko 70 odsto naših zaposlenih čine sezonski povratnici. Prednost dajemo ljudima koji su već radili kod nas, jer poznaju posao i naš način rada. Trenutno imamo potvrđen dolazak oko polovine potrebnog broja radnika, a ostale pokušavamo da pronađemo putem oglasa i drugih kanala – rekla je Delalićeva.

Prema njenim riječima, “Termag” se još oslanja na domaće radnike. Kako bi im olakšali rad tokom zimske sezone, u hotelu za polovinu zaposlenih obezbjeđuju smještaj, dok ostalima pomažu u pronalasku stanova i soba. Radnicima iz Pala obezbijeđen je prevoz do Jahorine, a svi zaposleni imaju i obroke. Ona je naglasila da je minimalna plata za zaposlene u pojedinim sektorima 1.100 KM, uz obezbijeđen smještaj i tri obroka, dok ukupna primanja zavise od radnog mjesta, sposobnosti i rasporeda rada.

– Kada govorimo o platama konobara, radnika u domaćinstvu, vešeraju i pomoćnog kuhinjskog osoblja, one se, u zavisnosti od angažmana i radnih dana, kreću od oko 1.200 do 1.700 KM – navela je Delalićeva.

Sa sličnim problemima suočavaju se i u hotelu “Vučko” na Jahorini, gdje su u potrazi za dvadesetak radnika u različitim sektorima, od recepcije i domaćinstva do restorana. Šef recepcije Boris Brezo rekao je da su pripreme za zimsku sezonu već počele, ali da je do radnika sve teže doći.

– Trenutno imamo dosta zaposlenih iz Nepala, a za zimsku sezonu očekujemo dolazak još dvadesetak radnika iz te zemlje. Domaći radnici nam se takođe javljaju i dolaze na razgovore, ali je potražnja za radnom snagom sve veća – kazao je Brezo.

Predsjednik Udruženja poslodavaca ugostiteljstva i turizma RS “Horeka” Dalibor Šajić ocijenio je da je nedostatak radne snage širi problem koji se ne odnosi samo na Jahorinu, već i na druge turističke centre i privredne djelatnosti.

Prema njegovim riječima, poslodavci u Trebinju osjećaju konkurenciju Dubrovnika i Sarajeva, dok je u Banjaluci situacija nešto povoljnija zbog povratka dijela radnika nakon završetka sezonskih poslova. On smatra da će angažovanje radnika iz inostranstva biti sve izraženije, posebno na poslovima koji ne podrazumijevaju neposrednu komunikaciju sa gostima.

– Uvoz radne snage je neminovan, jer nedostaje i ukupno radnika i onih koji su dovoljno obučeni za poslove u turizmu i ugostiteljstvu. To se već dešava u regionu, u Srbiji odavno, a u Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina pa će se taj trend nastaviti i u BiH. Nedostatak radnika neće ostati samo problem ugostiteljstva, već će se prelijevati i na druge grane privrede – kazao je Šajić.

Govoreći o zaradama, naveo je da primanja zaposlenih u ugostiteljstvu zavise od kvalifikacija, odgovornosti, radnog mjesta i obima posla te da tokom sezone radnici, uz osnovnu platu, mogu ostvariti i dodatnu zaradu kroz bakšiš, a kreću se od oko 1.500 KM do 2.000 ili 3.000 KM.

Podrška

Dalibor Šajić je, kao dugoročno rješenje problema nedostatka radne snage, izdvojio potrebu za zaustavljanjem odlaska radno sposobnog stanovništva i mjerama koje bi doprinijele poboljšanju demografske slike.

– Prije svega, potrebno je zaustaviti odliv radno sposobnog stanovništva i pružiti podršku porodicama i natalitetu. To je pitanje koje prevazilazi samo ugostiteljstvo i zahtijeva širi društveni i politički odgovor – kazao je Šajić.