Branka B. Kovačević iz Banjaluke, majka osmogodišnjih blizanaca sa poteškoćama u razvoju, prethodnih dana našla se u izuzetno teškoj situaciji kada je jedno dijete moralo ostati u bolnici, dok za drugo nije imala adekvatno zbrinjavanje.

Kako kaže, u takvim kriznim momentima država ne nudi nikakvo sistemsko rješenje, te sav teret pada na roditelje koji su već na izmaku snage.

“Moja objava na društvenim mrežama u ponedjeljak nije bila samo trenutni impuls ili izolovan incident, već krik roditelja nakon iscrpljujućeg maratona koji traje od novembra. Mi već puna dva mjeseca živimo ‘na iglama’, kada je stariji bio dehidriran, i prve bolnice, preko decembarskih bolesti, pa do Nove godine, koju smo proveli sve troje bolesni. To nisu bili dani, to su bile neprekidne straže. Juče je jednostavno sve prekipjelo, jer niko ne može sam nositi toliki teret, toliko dugo bez predaha”, priča Branka za “Nezavisne novine”.

Dodaje da nije žrtva nedostatka volje drugog roditelja.

“Iako smo razvedeni, mi se trudimo da budemo podrška dječacima onoliko koliko nam životne okolnosti i obaveze dozvoljavaju. Problem je u tome što u kriznim situacijama sistem ne nudi nikakav dodatni oslonac. Mi smo kao porodica trenutno u situaciji gdje su nam ruke vezane i gdje, uprkos svoj volji, ne možemo nadoknaditi ono što bi država trebalo da obezbijedi, sigurnost za oba djeteta istovremeno”, kazala je Branka.

Dodaje da je najstrašniji momenat bio suočavanje sa pitanjem: Što da je stanje njenih sinova takvo da je svaka minuta bitna?

“Sistem me je doveo u poziciju da bih, u slučaju hitnosti, morala potpisati da odbijam hospitalizaciju samo zato što država nema rješenje za moje drugo dijete koje ne smije ostati samo. To je direktno kršenje osnovnih ljudskih prava i prava djeteta na liječenje i zdravstvenu zaštitu. Roditelj nikada ne smije biti uslovljen takvim nemogućim izborom”, priča nam ova majka.

Kako kaže, iako je njen slučaj specifičan, jer djeca imaju poteškoće u razvoju, ističe da ne želi da ovo bude samo njena priča.

“Juče sam mislila na sve one samohrane roditelje koji imaju zdravu djecu, a nemaju nikoga svog u blizini. Šta radi majka koja ima više djece i niko joj ne može uskočiti, a jedno mora hitno u bolnicu? Mi smo kao društvo pali na ispitu ljudskosti ako roditelj u 21. vijeku zavisi od ‘lavine’ dobrih ljudi sa društvenih mreža, umjesto od jasnog protokola. Beskrajno sam zahvalna svim prijateljima, komšijama, poznanicima, čak i strancima koji su ponudili pomoć, ali društvene mreže ne smiju biti ničiji socijalni radnik”, pojašnjava ona i dodaje da su joj se javili roditelji sa jednako teškim sudbinama.

Starijeg dječaka na kraju zbrinula je njena drugarica, majka dvoje mrvica, te, kako ističe, znaju se još od inkubatorskih dana.

“Njena ruka je bila juče spas koji smo imali. Jer nije lako neurotipično dijete, a pogotovo dijete sa razvojnim smetnjama ostaviti nekome na koga to dijete nije naviklo ili ga ne poznaje”, pojašnjava Branka.

Kako je rekla, njima ne treba sažaljenje, nego funkcionalno sistemsko rješenje. “Projekt ‘Kuća predah’, o kojem se godinama govori, upravo je ono što bi roditeljima u mojoj situaciji spasilo razum i porodicu. To nije političko pitanje, već pitanje elementarne ljudske potrebe, da postoji sigurno mjesto gdje dijete može biti zbrinuto dok je roditelj u bolnici ili spriječen. Dok god se takva rješenja ne uspostave, imaćemo roditelje koji ‘pucaju’ i djecu čija su prava ugrožena birokratijom”, precizna je Branka.

Kako je rekla, ne traži herojski orden jer roditelj i ističe da je to njen najljepši poziv.

“Ja samo tražim da me sistem ne primorava da biram između svoje djece. Moja djeca, kao i sva druga djeca, zaslužuju državu koja ih vidi, a ne roditelja koji mora da ‘puca’ da bi ga čuli. Namjerno ne govorim samo kao majka, već kao roditelj, iz dubokog poštovanja prema svima. I onim očevima koji se u tišini bore sa istim ovim vjetrenjačama, a koje sistem jednako ignoriše”, zaključila je ona.

Mirjana Kojić, predsjednica Udruženja za pomoć licima s autizmom “Djeca svjetlosti”, istakla je da ovakvi slučajevi jasno pokazuju koliko su roditelji djece sa poteškoćama u razvoju prepušteni sami sebi.

“Jedan od ključnih vidova rješenja jeste upravo uspostavljanje servisa poput ‘Kuće predah’, koji bi roditeljima obezbijedio minimum sigurnosti u kriznim situacijama”, kazala je Kojićeva