Connect with us

Zanimljivosti

VRIJEDI DA ZNATE! Lekcije koje većina ljudi u životu nauči prekasno

U životu često učimo važne lekcije tek kada prođe mnogo vremena ili kada je prekasno. Međutim, kako bismo izbjegli takve situacije, ključno je da učimo jedni od drugih i da bolje razumijemo svijet koji nas okružuje. Način na koji tumačimo stvarnost direktno utiče na naše odluke, uvjerenja i put kojim kročimo. Percepcija stvara predrasude, ali i radoznalost; strah, ali i razumijevanje. Na nama je da odlučimo da li ćemo proširiti svoje horizonte i izvući maksimum iz svake prilike koju nam život nudi.

Percepcija je stvarnost
Istina je da način na koji tumačimo i razumijemo svijet direktno utiče na naša uvjerenja i način na koji živimo svoj život. Percepcija stvara predrasude koliko stvara i razumijevanje. Ona stvara strah koliko i radoznalost.
Pitanje je samo da li želimo da naša stvarnost bude uska ili široka i da li će nam blaženstvo koje pruža neznanje biti dovoljno ili nam je potrebno više.

Istina je da većina ljudi želi više. Čak i ako je to na podsvjesnom nivou. Ljudi obično vole da tragaju. Od kolijevke pa do groba, naše društvo ističe važnost obrazovanja. Učenje i otkrivanje je ono što radimo, ali je ipak sve teže razumjeti ono što ne razumijemo.

Da bismo saznali ono što ne znamo, prvo treba da se zapitamo: Šta ne znam i o čemu želim da saznam više?

Najvažnije je da shvatimo da je u redu pogriješiti. U greškama se krije rast.

Sve je privremeno
Naši dobri trenuci su privremeni, a isto važi i za loše. Zato uživajte u njima i budite zahvalni na tome. Kada dođu oni loši, znajte da ćete ih prebroditi. To nije kraj već samo prolazan težak period. Život je pun preokreta, uspona i padova i iznenađenja.

Zaboravljamo da je život putovanje, a ne o odredište.

U svemu postoji pouka. Čini se da je mnogim ljudima – posebno mladima – teško da cijene život. Prepoznavanje punog značaja svojih teškoća i grešaka ključno je za poštovanje ovog putovanja. Podjednako je važno da ostanemo skromni i da budemo zahvalni za radosti koje nam život pruža.

Sve je privremeno, zato iz svega treba izvući maksimum.

Važnost prisutnosti
“Ako ste depresivni, živite u prošlosti. Ako ste anksiozni, živite u budućnosti. Ako ste u miru, živite u sadašnjosti” – Lao Tzu.

Često brinemo o onome što dolazi ili tugujemo zbog nečega što se već desilo. Iako je važno brinuti i razmišljati o svojoj budućnosti, ne treba dozvoliti da to ometa sadašnjost. Trenuci postaju sjećanja, uspomene. Uživajte u trenutku dok ga imate.

Obično je potrebno da se brige nakupljaju čitavu vječnost da bismo shvatili da nije produktivno brinuti.

Živjeti u prošlosti podjednako je neproduktivno. Svakako postoje prednosti u mogućnosti da se osvrnemo na sebe i na svoju prošlost. Važno je obratiti pažnju na ono kroz šta smo prošli i kako se zbog toga osjećamo. Potrebno je mnogo emocionalne energije da se tuguje, procesuira i prevaziđe.

Ravnoteža između mogućnosti da odvojimo vrijeme za razmišljanje i da damo prioritet svojoj budućnosti dok većinu svog dana provodimo u sadašnjosti neprocjenjiva je, ona mijenja život.

Radite ono što volite, volite ono što radite
Naš posao je značajan aspekt u našem životu kojem se posvećujemo. Ako nismo srećni i zadovoljni poslom koji obavljamo, ta nesreća prodiraće u druge aspekte našeg života. I mada ništa nije savršeno, važno je raditi na sebi i postaviti se tako da ostvarimo ciljeve i zadovoljstva koje želimo.

Najvažnije je da investiramo u sebe.

Ovo važi i za naš život van posla. S kojim navikama i hobijima želimo da prestanemo, a koje želimo da razvijemo i da započnemo? Važno je da budemo svjesni vrste ljudi i aktivnosti kojima smo okruženi. Informacije su kao hranljive materije za naš mozak i treba da budemo svjesni onoga što u sebe unosimo. Uspjeh nije jedan trijumfalni trenutak. Uspjeh je niz trenutaka (i izbora) koji vode do većih trenutaka.

Jedino mi, sami sebi, možemo da stanemo na put i onemogućimo sebi da svaki dan radimo ono što volimo.

Bob Dilan je to najbolje rekao: “Šta je novac? Čovjek je uspješan ako ustane ujutru i legne uveče, a između toga radi ono što želi da radi.”

Da bi bili srećni, na tome treba da radimo
Najsrećniji ljudi obično su oni koji su najviše radili na sebi. Biti srećan zahtijeva mnogo rada. Isto toliko rada – ako ne i više – zahtijeva da bi bili nesrećni. Zato birajte mudro. Biti srećan znači da smo u nekom trenutku odlučili da preuzmemo kontrolu nad svojim životom. To znači da smo odlučili da ne budemo žrtva i da tu energiju usmjerimo nazad u sebe. Ponekad je teško, ali moramo da se podignemo i guramo naprijed.

Naš život je niz razvoja i ličnog rasta.

Jedna od najgorih stvari koje možemo učiniti za sopstveni razvoj jeste upoređivanje sebe sa drugim ljudima. Lako je zapasti u ljubomoru i želju za onim što drugi imaju. Posebno zbog načina na koji se povezujemo putem društvenih medija. Moramo da imamo na umu da ljudi na tim platformama obično pokazuju samo najbolje dijelove svog života. Nije fer prema sebi da kada to vidimo pomislimo “hoću i ja to da radim” ili “želim da izgledam kao oni”. Ne samo da nas to odvraća od toga da budemo zahvalni za ono što imamo u svom životu, već nam ništa produktivno ne doprinosi. Najčešće je naša percepcija nečijeg života zabluda i fikcija. A čak i ako nije, fokusirajmo se na sebe. Naše putovanje i naša staza ono su čime treba da se bavimo.

Biti srećan zahtijeva praksu. Bilo da učimo da se oslobodimo svog ega ili da stičemo navike da volimo sebe… potrebna je vježba. Imamo samo jedan život i treba da radimo što je više moguće da ga učinimo najboljim mogućim, prenosi Telegraf.

Zanimljivosti

BIO DUG I DO 8 METARA: U Australiji pronađeni ostaci praistorijskog morskog psa

Ostaci praistorijskog morskog psa pronađeni su na jednoj plaži u Australiji, a naučnici procjenjuju da je bio dug do osam metara i znatno teži od današnjih velikih bijelih pasa.

Otkriće sugeriše na to da su moderni morski psi dostigli divovske proporcije mnogo ranije nego što se dosad mislilo, piše portal “Diskaver vajld lajf”.

Pronađeno je pet pršljenova starih 115 miliona godina koji su pripadali drevnom lamniformnom morskom psu, redu koji obuhvata i današnje vrste poput velike bijele ajkule.

Iako su pronađeni pršljenovi na obali u blizini grada Darvin na sjeveru Australije bili skoro identični kao kod velike bijele ajkule, postojala je razlika u njihovoj veličini.

Pršljenovi današnjih velikih bijelih ajkula su oko osam centimetara, a pronađeni kod Darvina bili su veći od 12 centimetara, analize su studije objavljene u naučnom časopisu “Komunikejšn biolodži”.

Na osnovu veličine pršljenova, stručnjaci procjenjuju da je životinja bila duga između šest i osam metara i da je bila težila više od tri tone.

Vjeruje se da fosili pripadaju izumrloj vrsti divovskih grabljivih morskih pasa, koji su vladali svjetskim okeanima prije otprilike 100 miliona godina.

Primjerak iz Darvina je 15 miliona godina stariji od svih dosad poznatih pripadnika ove vrste.

(Srna)

Nastavi čitati

Zanimljivosti

KAKO SE NAJBOLJE UČI SRPSKI? Korejac dao praktičan savjet, a kad vidite šta predlaže smijaćete se cijeli dan!

Mladić iz Koreje, koji se doselio u Srbiju, suočio se sa problemom svakog stranca – učenjem srpskog jezika. Iako je počeo sa standardnim udžbenikom, ubrzo je shvatio da se između književnog i kolokvijalnog jezika krije ponor, a njegov urnebesni zaključak o najboljoj metodi učenja nasmijao je celu regiju.

Korejac je na društvenim mrežama podijelio svoje muke, dajući dva klasična primjera koja najbolje ilustruju razliku između teorije i prakse srpskog jezika.

U udžbeniku piše: “Dobar dan gospodine, kako ste?”

“To Srbi nikada tako neće reći,” konstatovao je kroz smijeh, a potom otkrio kako stvarnost zvuči: “De si tebra moj, ajmo na fuka!”

Drugi primjer ticao se opisivanja lijepih djevojaka, gdje se razlika između formalnog i kolokvijalnog govora još više produbljuje.

U udžbeniku piše: “Vau, ovo je lijepa djevojka”.

“Ali stvarno Srbi, da li vi stvarno pričate tako? Ja sam čuo ovako: ‘Jaoooooj eeee vidi vidi vidi, kakva je ribaaa!’”, objasnio je on, savršeno oponašajući tipičan uzvik oduševljenja.

Ovakvi primjeri, osim čuvenih padeža, objašnjavaju zašto je srpski često noćna mora za strance – prevelika je razlika između standardnog i nestandardnog govora. Ipak, Korejac je ponudio rješenje, i to vrlo… praktično.

Umjesto da se fokusira na udžbenike, Korejac je ponudio revolucionarnu metodu za savladavanje srpskog jezika.

“Najbolji način da naučite srpski nije da se fokusiramo na knjigu ovako, nego da se fokusiramo na rakiju. Onda pijemo svakog dana rakiju sa Srbima i onda je to to. To ti je život, to je udžbenik srpskog jezika,” zaključio je on, izazivajući lavinu oduševljenih komentara.

Njegova teza o neformalnom pristupu i “rakijskoj metodi” naišla je na potpunu podršku Srba.

“Ne zovemo džabe kafanu biblioteka,” poručio je jedan korisnik.

“Bravo, ništa bez rakije, aj živjeli,” dodao je drugi, uz opasku: “Rakija spaja ljude!”

Komentari o njegovom izgovoru su se samo nizali: “Pa ti bolje pričaš nego ja”, “Fenomenalno pričaš Srpski… prosto nevjerovatno…”, a najviše pohvala dobio je upravo za svoj duhoviti, ali precizni, zaključak, prenosi “Telegraf”.

Korejac je, sudeći po reakcijama, pronašao ne samo najbolji udžbenik srpskog jezika, već i ključ za srpski mentalitet. A taj ključ je, naravno, u čašici!

Nastavi čitati

Zanimljivosti

NAJŠKOLOVANIJI PASTIR! Život među ovčijim stadom u Studenici

Osamdesetjednogodišnji Radivoje Jojlija, magistar bioloških nauka i profesor u penziji, već 15 godina čuva stado ovaca Manastira Studenice.

Na manastirskoj ekonomiji dočekao je novinarsku ekipu u odijelu kakvo je nosio i u učionici, jedino je šešir zamijenio šajkačom. Ovce ga vole, a on svojom biografijom mijenja stereotipe o pastirima. Godinama je bio naučni radnik u Zavodu za zaštitu prirode u Sarajevu, magistar, doktorand…

– Bio sam na dobrom putu da završim doktorat, ali sam izgubio smisao za to, nisam vidio smisao više u tome – objašnjava 81-godišnjak za RTS.

Radivoje Jojlija je danas jedini pastir na studeničkim pašnjacima.

– Nisam bio jedini, bilo nas je četvorica tada, bilo je puno ovaca, jedno tri puta više nego sada – priča nesvakidašnji pastir koji po vrletima gazi sigurnim korakom dok pridržava leđa.

Rođeni Nevesinjac u Studenicu je stigao 1995. godine. Sa suprugom i tri kćerke izbjegao je iz Sarajeva. U pomoć mu je prvo priteklo manastirsko bratstvo.

– Ja se zaista nadam da je on našao mir ovdje među nama. Nadam se da je i njemu dobro kao što je i nama što je on ovdje, što nam je ovako za ponos i ugled. Mnogi gosti se zaprepaste kad im kažemo da imamo jednog od najškolovanijih pastira u Srbiji – kaže jeromonah Vitalije iz Manastira Studenica.

Možda većinu vremena provodi među ovcama, ali je za mještane i komšije pastir među ljudima. Kažu da je duša od čovjeka i da se ne stidi nijednog posla da radi ali da neće da traži pomoć.

Bio je, kažu, i poseban nastavnik jer nije samo predavao biologiju, već je djecu učio pravim vrijednostima.

– On je predivan čovjek, imao je dosta učenika tu, nažalost, svi su otišli iz ovog mesta, nisu više tu – priča jedna mještanka.

Otišle su i Radivojeve kćerke, ali ga redovno obilaze, a on vrijeme između posjeta najradije prekrati čitajući knjige među ovcama o kojima će, kaže, brinuti dok ga noge nose, prenosi Srpskainfo.

Nastavi čitati

Aktuelno