Pismo Žarka Lauševića Tomi Fili iz zatvora 1996. godine, u kome ga je zamolio da ga više ne brani.

Životni put glumca Žarka Lauševića drastično je promijenjen poslije tragičnog događaja koji se odigrao u noći između 30. i 31. jula 1993. Te večeri, Žarko je poslije sukoba usmrtio dva mladića, Dragora Pejovića (20) i Radovana Vučinića (21) i ranio Andriju Kažića u podgoričkom kafiću “Epl”. Osuđen je na trinaest godina zatvora zbog dvostrukog ubistva. Presuda je, nakon žalbi, potvrđena 1994. godine. Kaznu je izdržavao u Spužu i Požarevcu.

Nakon ukidanja presude od strane Saveznog suda, po ponovnom pretresu februara 1998. godine, kojim je predsjedavala sudija Svetlana Vujanović, izrečena mu je kazna od četiri godine zatvora, zbog dvostrukog ubistva u prekoračenju nužne odbrane. Budući da je u tom trenutku već izdržao četiri-pet godina, pušten je na slobodu. Ubrzo nakon toga je napustio zemlju i nastanio se u Njujorku, u SAD.

Vrhovni sud Crne Gore je, po žalbi tužioca 30. marta 2001. godine, tu odluku o kazni preinačio i izrekao kaznu od trinaest godina zatvora. Dana 3. jula 2009. godine, saopšteno je da je Laušević uhapšen u Americi zbog boravka bez vize, i da se razmatra njegova ekstradicija Srbiji, po međunarodnoj potjernici koja je raspisana 2002. godine na zahtjev Trećeg opštinskog suda u Beogradu. Dana 14. septembra 2009. godine, sud u Njujorku donio je odluku o ukidanju pritvora Lauševiću. Predsjednik Republike Srbije Boris Tadić pomilovao ga je 29. decembra 2011, na osnovu Protokola između Srbije i Crne Gore (Žarko je bio srpski državljanin).

Lauševića je pred crnogorskim sudovima branio Toma Fila, jedan od najpoznatijih advokata sa ovih prostora. Njih dvojica imali su posebnu vezu, a u arhivu “Borbe” pronađeno je Žarkovo pismo Fili, koje mu je napisao 1996. godine.

Pismo vam prenosimo u cjelosti:

“Dragi moj vijerni Tomo,

Prolaze mimo nas neki rokovi, žalbe, paragrafi, slova zakona. Šta to biješe sve? Komore, Justicija, Hipokrat. Koga briga za sve to? Prolaze neki mjeseci, godine, ‘život mu je lako prolazio i prošao’, veli Crnjanski.

Samo se goji fascikla sa nekim beslovesnim papirima koji stvaraju privid. Eppur si muove? Ne, sve stoji u ovom mjestu i u ovoj glavi, koja je samo tačka, centar oko koje se onaj besmileni krug samo ponavlja. E, pa dobro.

Ja više neću u taj krug. Vodaće me kao ćopavo magare što okreće dolap, ali neću više u tu arenu. Neću – svojevoljno. Tjeraće me bičem, znam, kad god zastanem, ali onako bodro, nadećno, ozbiljno, zadubljeno u ZKP – ne više. Uradiću sve ne bih li, inatno, zdrav ostao, ali sa pravom se više zamlaćivati neću.

Iz istog ubjeđenja da ono što predstoji, kao ni ovo što se upravo dešava – nema nikakvu zakonsku opravdanost, ne želim da dalje time okupiram bilo kog, ponajmanje tebe, dragi moj Tomo. Kao što vidiš, sva nastojanja da se uzakoni naš postupak padaju u vodu pred voljom neke nepojmljive sile. Reći ćeš: ‘Pobjeđujemo, ipak, sine!’ Ne. Presudiće mi, prvostepeno, na proljeće 1997, i slično ranijoj presudi.”

“Drugostepeno će zasjesti na proljeće 1998, možda i ukinuti i… dokle tako? To se ne može ‘pobjedom’ zvati. Operacija uspjela pacijent “overdoziran” sa redovnim vanrednim lijekovima – ispustio dušu. Ja da se ‘navlačim’ na ‘lijekove’, više neću. Neću da blenem više u kalendar, prateći rokove, crtajući nove petoljetke, ne znajući da je baš tog dana sudijama snaha dobila male boginje i da po tome nekom članu sudija ima pravo… Baš me briga.

Advokat, vrhunski, a Toma Fila, prije svih, kao najeminentniji u ovoj zemlji je bio i izraz visokog respekta prema sudu koji zasijeda. Ne i u Crnoj Gori! Nažalost. To si navikao da se srećeš u sudnici sa sudijama, a ovo su VLASNICI PRAVA. Sud je jedno, mala privreda drugo, zar ne? Koliko u takvim odnosima može biti ravnopravnosti i objektivnosti, nećemo više trošiti riječi.

Povlačim se. Šta god sam u životu radio, radio sam to cijelim bićem, svakim damarom svojim. Tako i ovog puta. Povlačim se sav. Ukoliko me ljudi ne shvate ozbiljno, samoizdavaću se u sedmom paviljonu.

Ako i tada budu insistirali da me vide, da mi pišu, da im pišem, ti znaš da ću i od toga umjeti da se odbranim. Nadam se da niko neće provjeravati koliko sam daleko spreman da idem, odlazeći od spoljnjeg, svega spoljnjeg. Spreman sam. Vrlo. Prešao sam onu crtu kad se čovjek izmiri sa najznačajnijim i kad sve dobije druge vrijednosti.

Znaš da nisam pragmatik nikad umio da budem. Ničeg utilitarnog nema u mojoj odluci. Jednostavno, dosta mi je svega. Valjda je to “postignuta” svrha kažnjavanja.

Ogadilo mi se “nemam osnova”, “pravilno zaključuje prvostepeni sud…” Ne mogu više. Hoću drugim stvarima da se bavim. Pravo je perverzno. Naše pravo i njegova primjena. Cinična. “Ne samo oštećene porodice već i šira javnost”. Jesu li sproveli anketu?”

“Niko me u Crnoj Gori više neće braniti. Ne, ni Tale, ni Guberina… Niko. Suviše ti vjerujem, a još više volim i poštujem da bih dozvolio da te neko zamijeni. Da govori tvoje rečenice, jer si im već sve kazao. Dalje – nema.

Neka Herostrat Radović, po želji i preporuci oštećenih odredi službenog advokata.

Zašto ću ćutati pred sudom i zašto ne želim da budeš tamo sa mnom?

Našim pristajanjem (mojim govorenjem i tvojim prisustvom) valorizujemo Viši sud kao regularan, dajemo kredibilitet postupku, za koji već sad znamo da se odvija s kršenjem zakona.

Reci, hajde zajedno da kažemo da nećemo pred Sud, na čije ćemo greške i povrede zakona, učinjene u septembru, avgustu 1996. moći izgleda da se žalimo 1999. godine.

Reci bilo šta, molim te, samo ne daj da se moja odluka skandalizuje i proglasi za naš raskid. Ne dozvoli da se oveseli veseli Danilović. Kaži šta god hoćeš, da sam sasvim poludio, samo ne da sam ti ukinuo punomoćje, jer to i neću. Ukidam tebi i sebi pravo na odbranu pred TIM sudom.

Zašto nikog, pa ni najbliže, neću više da viđam?

Dugo, predugo lažem da sam u redu, da mi je dobro u zatvoru. Lažem, Tomo. A znaš koji sam fakultet završio. Povjerovali su mi. Kolege su “oduševljene kako pišem”; “nismo znali, on i slika”,”Ej, da mi je tvoja linija”. Super. Neka se oduševljavaju i dalje i neka muški izdrže do nekog kraja moju nepravdu. Samo se više nećemo viđati.

Porodica? Djeca su prirodno već vidljivo omrzjela ovaj ambijent u posjetnoj sali, vjerovatno i dolaske.

Pitam se kad će početi i oca. (I to je jedna svrha kažnjavanja, zar ne?).

Ne mogu više da gledam majčinu suzdržanu muku (tri puta je dolazila, na po sat vremena) kad prešavši 1000km, gleda molećivo hoće li se neka uniforma smilovati da udijeli dodatnih 10 minuta.

Svoju neizvjestnost ne želim više da tovarim na tuđa leđa.

Hoću sam.

Svima ću pojedinačno ovo objasniti… I Upravi. Moraće da prihvate moju odluku.

Dragi moj najvjerniji Tomo,

Znam koliki si borac. Znam koliko si već učinio za mene. Nemoj da ti moje pismo zvuči kao retorika nezahvalnika. Ja nikad neću moći da ti se odužim za sve ono što si već uradio za mene, propatio sa mnom… Ako ikada izađem i ako jednom uzmognem, pokušaću da ti se odužim (odvratna riječ), pokušaću da ti objasnim koliko mi je, i sada dok ti ovo pišem, teško.

Zauvijek tvoj sin Ž.L.”