Roze boja, kristali, šljokice i kamion koji je zaista teško ne primijetiti. Za volanom sjedi Laura Tkalčić, profesionalna vozačica koja svakodnevno prelazi kilometre hrvatskih puteva.

Nekad je čeka put prema Dalmaciji, nekad prema Slavoniji, a njena svakodnevica uključuje duge vožnje, ukrcavanja, iskrcavanja i sate provedene za volanom velikog kamiona.

No, Laura nije sasvim obična vozačica. Osim što se bavi poslom u kojem su žene još uvijek manje zastupljene, njen kamion izgleda drugačije od većine vozila koja susrećemo na putevima. Roze detalji, svjetla i kristali otkrivaju da je za enterijer samog vozila bila zadužena samo ona.

Svoju priču ispričala je u emisiji „Kod nas doma“ na TV HRT, a otkrila je i kako je uopšte završila za volanom kamiona.

 Mama je vozila autobus, a ona se zaljubila u kamione

Ljubav prema velikim vozilima Laura je razvila još tokom odrastanja. Njena majka je profesionalna vozačica autobusa, pa joj takav način života nije bio nepoznat.

„Želja za vožnjom kamiona nije došla samo tako, nego je majka krenula tim stopama, ali ona je išla za autobusima. Tako da sam ja nekako u tom trenutku zavoljela kamione i autobuse i jednostavno sam se odlučila za kamione i evo, dan-danas još vozim“, kazala je Laura.

Završila je saobraćajnu školu, a danas joj je autoput radno mjesto.

„Naravno, prvo higijena, a onda spremanje, možda se malo i šminka nabaci tu i tamo i onda krećemo na put. Sve zavisi idemo li za Dalmaciju ili negdje za Slavoniju. Nakon cijelog radnog dana vraćam se svojoj kući i idem na spavanje i onda opet tako ispočetka“, opisala je svoju rutinu.

Roze kamion, kristali i šljokice

Ako ste pomislili da unutrašnjost kamiona mora da bude dosadna i jednolična, Laurino vozilo moglo bi da vas razuvjeri. Budući da u njemu provodi veliki dio dana, odlučila je da ga uredi prema svom ukusu. A njen ukus podrazumijeva puno sjaja.

„Radili smo podove, tu su kristali, naravno i roze boje, a moraju da budu kristali jer ja obožavam šljokice i dijamante“, otkrila je.

Za veliki dio posla zaslužan je njen partner. „Ja sam samo rekla – može ta boja i to je to. Tako da je zapravo on mozak ove operacije i cijelog ovog uređenja“, priznala je.

Rezultat je kamion koji se svojim izgledom poprilično razlikuje od ostalih na putu.

„Nije to posao za tebe“

Iako Laura uživa u vožnji, povremeno se susreće s komentarima ljudi koji smatraju da upravljanje kamionom nije posao za ženu. „Uvijek imam podršku od ljudi, ko god da me vidi. Mada mi nekad kažu: ‘Joj, zašto si počela da se baviš tim poslom, nije to za tebe, šta, nije bilo drugog posla?’“, ispričala je.

„Ja uvijek kažem: ‘Ja sam sama kriva za to. To sam htjela, to volim i tu sam gdje sam.’“

Primjećuje i da se stvari polako mijenjaju. Sve je više žena koje se odlučuju za profesionalnu vožnju, a Laura kaže da ih poznaje dosta. Posebno joj je drago kada na autoputu sretne drugu vozačicu jer zna da dijele sličnu svakodnevicu, od ranih ustajanja do zahtjevnih utovara i istovara.

Bavi se modelingom

U slobodno vrijeme bavi se modelingom, a iza sebe već ima nekoliko godina iskustva, brojna putovanja i takmičenja na različitim izborima. „U slobodno vrijeme bavim se modelingom. Nakon dvije i po godine, stvarno sam i proputovala. I bila sam na puno izbora i upoznala sam puno predivnih ljudi“, otkrila je.

Ipak, kada treba da odluči šta joj je najvažnije, tu nema premišljanja: „Moda mi nije prioritet. Pokušavam negdje to da stavim na drugo mjesto, a posao i porodica su mi na prvom mjestu“, zaključila je, prenosi SuperŽena.

Skadarsko jezero krije tajne svojih potopljenih vrtača, poznatih kao oči, koje utiču na ribolov i ekologiju ovog jedinstvenog područja.

Kad se čamcem plovi preko Skadarskog jezera, voda djeluje mirno i plitko. Lokvanji, trska i ribarske mreže govore isto: na mnogim mjestima visok čovjek bi skoro mogao dotaći dno. Prosječna dubina je oko pet metara, pa je najveće jezero Balkana po zapremini zapravo velika plitka površina između Crne Gore i Albanije.

Ali to nije cijela priča. U stenovitim zalivima ispod Rumije, gde krečnjak pada direktno u vodu, postoje mjesta na kojima se mijenja boja jezera, voda je hladnija, a površina se ponekad blago komeša. Mještani ih zovu oči.

Rupe ispod nivoa mora

Oko je potopljena kraška vrtača, lijevak u krečnjaku koji se na dnu jezera otvara naniže. Iz njegovog dna izbija podzemna voda. Kiša koja padne po okolnim planinama ponire u kraš, putuje kroz pukotine i nikad se ne pojavi kao rijeka na površini. Umjesto toga, izlazi pravo u jezero, odozdo.

Površina jezera je samo nekoliko metara iznad mora, a dno je u jugozapadnom dijelu već oko dva metra ispod nivoa mora. Zato geografi Skadarsko jezero nazivaju kriptodepresijom. Dna svih oka su ispod nivoa mora, a najdublje, Raduš, spušta se do šezdesetak metara.

Voda iz oka dolazi iz dubine kraša i ima skoro istu temperaturu cijele godine. Jezero oko nje se ljeti zagrije, a zimi ohladi. Zato oka djeluju kao prirodni termostat: ljeti hlade okolnu vodu, a zimi je griju.

Hidrogeolozi tu razliku koriste u istraživanju. Na toplotnim snimcima površine jezera oka se vide kao mrlje drugačije temperature, pa se tako traže i izvori čiji položaj ribari nisu poznavali.

Ribari i oka

Za ribare oka nikad nisu bila samo geografska zanimljivost. Kad jezero zimi zahladi, riba se skuplja oko toplijih izvora. Najvažnija je ukleva, sitna srebrna riba koja živi samo uslivovima Skadarskog i Ohridskog jezera. Lov ukleve na okama je stara tradicija, a godinama je ukleva činila veći dio ukupnog ulova na jezeru.

Baš zato su neka oka danas zaštićena. Pančeva oka su poseban rezervat unutar Nacionalnog parka, a crnogorski propisi zimi zabranjuju noćni ribolov na nekim okama, poput Karuča i Pančevih oka.

Raduš, Karuč i desetine drugih

Najpoznatije je oko Raduš, u istoimenom zalivu. Zbog čiste vode razmatrano je kao moguće izvorište vode za piće za crnogorsko primorje, ali količina vode koju daje nikad nije pouzdano izmjerena.

Uz stenovitu obalu nižu se i Karuč, Modro oko, Volač i desetine drugih. U jezeru je registrovano oko četrdeset podvodnih izvora, a neki se i danas otkrivaju tek na toplotnim snimcima.

Voda koju niko ne vidi

Najveći dio vode u jezero donosi Morača, oko 62 odsto. Ostatak dolazi iz više od dvjesta stalnih i povremenih kraških izvora, a mnogi od njih su ispod površine jezera. Skadarsko jezero, dakle, velikim dijelom puni rijeka koja nema korito: voda planina koja se spušta kroz krečnjak i ulazi u jezero kroz njegove oči.

Naučnici koji decenijama proučavaju jezero priznaju da taj proces još nije do kraja poznat. Ne zna se tačno odakle dolazi sva voda, koliko je ima i kojim putevima teče. Ispod mirne, plitke površine najvećeg jezera na Balkanu i dalje postoji mapa koju niko nije nacrtao.

Mišel Menar je važio za usamljenika u selu na jugu Francuske, u kojem je živio. Zvanično je bio nezaposlen, a najveći dio vremena provodio je u oronulom zamku, okruženom vinogradima.

Njegova komšinica viđala ga je samo kada bi prolazila pored imanja. Tada bi ga primjetila kako nepomično gleda kroz prozor.

Niko nije alarmirao nadležne

I njegova smrt 2012. bila je jednako neobična. Tada 58-godišnji Francuz, pronađen je u toaletu svog zamka, a njegovo tijelo već je bilo djelimično u stanju raspadanja.

Vjerovalo se da je bio mrtav nedjeljama, a da to niko nije primjetio. Nakon toga o njemu se više ništa nije čulo – sve do sada, prenosi HLN.

Naime, njegovi posmrtni ostaci su pronađeni tokom pregleda mrtvačnice Univerzitetskog medicinskog centra u Tuluzu. Ispostavilo se da je tijelo čak 14 godina ležalo u rashladnoj komori!

Za to vrijeme, nijedan član porodice nije se javio kako bi preuzeo brigu o pokojniku. U mrtvačnici, po svemu sudeći, niko nije alarmirao nadležne zbog višegodišnjeg prisustva tijela Mišela Menara.

Gradonačelnica mjesta u kojem je živio, Virdžini Bispeli-Bejri, ispričala je francuskim medijima da ju je bolnica kontaktirala još 2012. godine. Tada su pitali da li opština možda poznaje nekog njegovog rođaka koji bi mogao da organizuje sahranu.

“Mislili smo da ima porodicu i prenijeli smo im tu informaciju. Poslije toga više ništa nismo čuli. Zato smo pretpostavili da su posmrtni ostaci predati porodici“, rekla je.

Međutim, to se nije dogodilo. Niko se nije pobrinuo za tijelo čovjeka koje je usamljeno ležalo u mrtvačnici.

Slučaj je otkriven ranije ove godine, kada je francusko pravosuđe pokrenulo istragu zbog sumnje na nepravilnosti u radu mrtvačnice. Tamo su, navodno, u jednoj kesi za smeće pronađeni ostaci dva fetusa i dve bebe.

Istražitelji su došli u ustanovu kako bi provjerili šta se tamo događa. Tada su naišli na tijelo Mišela Menara, kojeg francuski mediji nazivaju “zaboravljenim pokojnikom“.

Pre dvije nedjelje, gradonačelnica je primila telefonski poziv i od policije saznala da je njegovo tijelo nađeno u rashladnoj komori.

“Zanijemela sam od šoka. Negdje je došlo do ozbiljnog propusta, ali gde? Ko je napravio grešku?”, ispričala je.

Francusko pravosuđe istražuje bizaran slučaj. Univerzitetski medicinski centar u Tuluzu, u čijem se sastavu nalazi mrtvačnica, saopštava da će sačekati rezultate istrage i da do tada neće komentarisati slučaj.

(Telegraf.rs)