Connect with us

Zanimljivosti

NIJE SVE TAKO BAJNO! Zašto je najpametnijim ljudima najteže u životu

Inteligencija čoveku može da donese mnogo lijepih stvari, ali ima i svoju tamnu stranu o kojoj se rijetko govori, a vodi u izolaciju i depresiju.

Biti jako pametan nije uvijek garancija uspjeha ili sreće. Kod ljudi sa veoma visokim kvocijentom inteligencije dolazi do obrnutog slučaja – o kojem se ne govori tako često. Kod njih češće dolazi do stanja egzistencijalne teskobe, socijalne izolacije, emocionalnih problema i kontinuiranog ličnog nezadovoljstva uslijed neispunjavanja mnogih visokih ciljeva koje većina osoba s velikim sposobnostima sebi postavlja, prenosi Nova.rs.

Neki ljudi ne oklevaju da kažu da inteligencija nije isto što i mudrost, i da je mudrost nešto što mnogi od tih ljudi (ne svi) nemaju sa ILj iznad 120-130. Tako, Žan Sjo-Fašen, psihoterapeutkinja i jedna od najpriznatijih stručnjakinja u području visokih sposobnosti, objašnjava da ništa ne može biti paradoksalno kao mozak tih ljudi.

„Želim da živim savršenim životom. Jedini način da se to postigne jeste izolacija, usamljenost. Uvijek sam mrzio gužvu”, kazao je jednom Vilijam Džejms Sajdis, poznat kao najinteligentniji čovek na svijetu.

Biti vrlo inteligentan podrazumjeva pak određenu krhkost. Suočavamo se s vrstom uma sposobnom za stvaranje hiljade ideja odjednom. Oni su brzi, originalni i mogu proizvesti za nekoliko sekundi beskrajan broj argumenata i koncepata. Međutim, nisu uveijek u stanju da upravljaju svim tim informacijama. Njihovi kognitivni svijetovi imaju toliko kapaciteta da je jedan podsticaj dovoljan da njihovi neuroni odmah zapale i daju oblik mnogim idejama, ali istina je da oni ne uspjevaju uvijek da daju konkretan ili čak uspešan odgovor.

Sve to može izazvati veliku frustraciju i zbunjenost. Nije sve tako nevjerovatno ili jednostavno za osobu ili dijete s visokim sposobnostima. Niko nije objasnio kako koristiti taj mozak tako sofisticiran, tako željan informacija i produktivan u idejama. Zapravo, stvarnost postaje mnogo složenija za ljude s ILj-om preko 180. U tim slučajevima, i kao što smo već videli u istoriji najinteligentnijeg čoveka na svijetu koji je imao ILj od 250 bodova, njihovi životi mogu postati prave tragedije.

Biti jako pametan – paradoksalni dar

Živimo u društvu u kojem se poštuju darovi. Oduševljeni smo ljudima s jedinstvenim talentima i sposobnostima, divimo se onima koji dominiraju određenim područjem nauke, umjetnosti, sporta… Nema tate i mame koji kažu da ne bi voleli da imaju dijete s visokim ILj-om, jer je na neki način ideja da je inteligencija sinonim za uspeh još uvijek vrlo prisutna u našem svakodnevnom životu.

S druge strane, i sama deca imaju uverenje da ništa ne može biti tako fantastično kao „biti jako pametan“. Može li postojati nešto bolje? „Nadareni“, kažu oni, polažu ispite s dobrim ocijenama bez problema ili učeći malo. Sada svaki staratelj, svaki psiholog ili otac djeteta s visokim sposobnostima zna da to i nije baš uvijek tačno.

Štaviše vrlo je moguće da će učenik s visokim ILj-om ostati nezapažen tokom većeg dela školovanja. Takođe je vjerovatno da on ne dobija dobre ocijene, da nije dobar u sklapanju prijateljstava i da je on taj odsutni student koji je uvučen u svoj vlastiti svijet, koji sedi u poslednjem redu učionice, gdje ne privlači pažnju.

Inteligenciju je teško kontrolisati

Razlog zbog kojeg biti vrlo inteligentan ne garantuje uvijek da će učenik ili student biti prvi u klasi leži u nekoliko dimenzija. Prvi je dosada. Dijete s visokim sposobnostima ne osjeća se zainteresovano ili stimulisano onim što je oko njega i jednostavno odvaja i zauzima pasivni stav – zbog čega može čak doći do neuspjeha u školi.

U drugim slučajevima, suočavamo se s učenicima koji ne znaju kako da kontrolišu svoje ideje i riječi. Ponekad, prije jednostavnog ispitivanja, dete može upasti u neku vrstu lutanja, razmišljanja i zaključaka gde ne uspjeva uvijek da da konkretan odgovor. Zapravo, u knjizi „Previše pametan da bi bio srećan“ djevojka objašnjava da, dok njene kolege dolaze do jedne ideje kako bi pronašli rješenje, ona dolazi do 25 ideja i osjeća se nesposobnom za donošenje zaključka.

Ovakvo razmišljanje naziva se arborescentno. Takvo razmišljanje ljudi s visokim sposobnostima objašnjava se na sledeći način: kada primi podsticaj, um počinje da generiše jednu ideju za drugom, iako u mnogim slučajevima bez jasnih asocijacija. Sve se ilustruje slikom gustog stabla s beskonačnim granama u kojima osoba ne može kontrolisati ili organizovati te podatke. Ukratko, jedna misao rađa drugu i tome nema kraja.

Emocionalne kataklizme

Drugi aspekt koji treba razmotriti jeste onaj koji se odnosi na preosjetljivost. Biti vrlo inteligentan podrazumjeva preuzimanje duboke i transcendentalne vizije o stvarnosti i o samom svijetu. Ponekad, samo gledanjem vijesti na televiziji osoba s visokim vještinama osjeća nerazumevanje, ljutnju i skepticizam pred samim čovečanstvom.

Emocije ih hvataju, ne mogu kontrolisati uticaj određenih događaja koji za ostale ljude obično ostaju nezapaženi.

Dimenzije kao što su laži ili izdaja ih nadilaze, kao i društvene nejednakosti, ratovi – kao da shvataju da možda nisu u stanju da postignu mnoge od tih uzvišenih ideala koje imaju na umu.

Osim toga, izvan klasične ideje da su vrlo inteligentni ljudi hladni, potrebno je shvatiti da je njihov empatijski kapacitet ogroman. Ponekad više vole da se izoluju kako ne bi patili, da bi održavali udaljenosti kako se ne bi previše uključili i da bi se na neki način povredili.

Međutim, njihovi emocionalni svemiri su složeni i taj se intenzitet takođe usmjerava kroz kreativnost i inspiraciju, razvijajući do maksimuma mnoge njihove prirodne talente.

Inteligencija ne bi trebalo da bude prepreka za sreću

U ovom trenutku sasvim je moguće da bi neko mogao pomisliti da je biti vrlo inteligentan neka vrsta patologije. Ali to nije istina. Ono što moramo da uradimo jeste da probamo da olakšamo život darovitim pojedincima. Darovito dijete koje prolazi kroz školski sistem neotkriveno razviće malo akademskog interesovanja i živjeće u ličnoj izolaciji gdje se mogu pojaviti druge vrste problema kao što su anksioznost ili depresija.

S druge strane, SZO nas upozorava na sledeće: ILj se ne može koristiti samo kao dijagnoza darovitosti jer inteligencija se ne može razumjeti bez emocionalnog djela, bez preosetljivosti, hiperestezije, hiperemotivnosti, hiperzrelosti, hiperstimulacije, bez arborescentnog razmišljanja i brzih misli…

Biti vrlo inteligentan može značiti život u vrlo složenom ličnom uglu gde su emocije i misli haotične, duboke i vrlo intenzivne. Stoga je naša uloga roditelja, majki, staratelja, vaspitača ili psihologa da darovitoj deci ponudimo odgovarajuće strategije kako bi pronašli mir i ravnotežu. Tako da mogu doseći svoj maksimalni potencijal i, naravno, sreću, piše uniljorner.com.

Related Topics:

Zanimljivosti

BIO DUG I DO 8 METARA: U Australiji pronađeni ostaci praistorijskog morskog psa

Ostaci praistorijskog morskog psa pronađeni su na jednoj plaži u Australiji, a naučnici procjenjuju da je bio dug do osam metara i znatno teži od današnjih velikih bijelih pasa.

Otkriće sugeriše na to da su moderni morski psi dostigli divovske proporcije mnogo ranije nego što se dosad mislilo, piše portal “Diskaver vajld lajf”.

Pronađeno je pet pršljenova starih 115 miliona godina koji su pripadali drevnom lamniformnom morskom psu, redu koji obuhvata i današnje vrste poput velike bijele ajkule.

Iako su pronađeni pršljenovi na obali u blizini grada Darvin na sjeveru Australije bili skoro identični kao kod velike bijele ajkule, postojala je razlika u njihovoj veličini.

Pršljenovi današnjih velikih bijelih ajkula su oko osam centimetara, a pronađeni kod Darvina bili su veći od 12 centimetara, analize su studije objavljene u naučnom časopisu “Komunikejšn biolodži”.

Na osnovu veličine pršljenova, stručnjaci procjenjuju da je životinja bila duga između šest i osam metara i da je bila težila više od tri tone.

Vjeruje se da fosili pripadaju izumrloj vrsti divovskih grabljivih morskih pasa, koji su vladali svjetskim okeanima prije otprilike 100 miliona godina.

Primjerak iz Darvina je 15 miliona godina stariji od svih dosad poznatih pripadnika ove vrste.

(Srna)

Nastavi čitati

Zanimljivosti

KAKO SE NAJBOLJE UČI SRPSKI? Korejac dao praktičan savjet, a kad vidite šta predlaže smijaćete se cijeli dan!

Mladić iz Koreje, koji se doselio u Srbiju, suočio se sa problemom svakog stranca – učenjem srpskog jezika. Iako je počeo sa standardnim udžbenikom, ubrzo je shvatio da se između književnog i kolokvijalnog jezika krije ponor, a njegov urnebesni zaključak o najboljoj metodi učenja nasmijao je celu regiju.

Korejac je na društvenim mrežama podijelio svoje muke, dajući dva klasična primjera koja najbolje ilustruju razliku između teorije i prakse srpskog jezika.

U udžbeniku piše: “Dobar dan gospodine, kako ste?”

“To Srbi nikada tako neće reći,” konstatovao je kroz smijeh, a potom otkrio kako stvarnost zvuči: “De si tebra moj, ajmo na fuka!”

Drugi primjer ticao se opisivanja lijepih djevojaka, gdje se razlika između formalnog i kolokvijalnog govora još više produbljuje.

U udžbeniku piše: “Vau, ovo je lijepa djevojka”.

“Ali stvarno Srbi, da li vi stvarno pričate tako? Ja sam čuo ovako: ‘Jaoooooj eeee vidi vidi vidi, kakva je ribaaa!’”, objasnio je on, savršeno oponašajući tipičan uzvik oduševljenja.

Ovakvi primjeri, osim čuvenih padeža, objašnjavaju zašto je srpski često noćna mora za strance – prevelika je razlika između standardnog i nestandardnog govora. Ipak, Korejac je ponudio rješenje, i to vrlo… praktično.

Umjesto da se fokusira na udžbenike, Korejac je ponudio revolucionarnu metodu za savladavanje srpskog jezika.

“Najbolji način da naučite srpski nije da se fokusiramo na knjigu ovako, nego da se fokusiramo na rakiju. Onda pijemo svakog dana rakiju sa Srbima i onda je to to. To ti je život, to je udžbenik srpskog jezika,” zaključio je on, izazivajući lavinu oduševljenih komentara.

Njegova teza o neformalnom pristupu i “rakijskoj metodi” naišla je na potpunu podršku Srba.

“Ne zovemo džabe kafanu biblioteka,” poručio je jedan korisnik.

“Bravo, ništa bez rakije, aj živjeli,” dodao je drugi, uz opasku: “Rakija spaja ljude!”

Komentari o njegovom izgovoru su se samo nizali: “Pa ti bolje pričaš nego ja”, “Fenomenalno pričaš Srpski… prosto nevjerovatno…”, a najviše pohvala dobio je upravo za svoj duhoviti, ali precizni, zaključak, prenosi “Telegraf”.

Korejac je, sudeći po reakcijama, pronašao ne samo najbolji udžbenik srpskog jezika, već i ključ za srpski mentalitet. A taj ključ je, naravno, u čašici!

Nastavi čitati

Zanimljivosti

NAJŠKOLOVANIJI PASTIR! Život među ovčijim stadom u Studenici

Osamdesetjednogodišnji Radivoje Jojlija, magistar bioloških nauka i profesor u penziji, već 15 godina čuva stado ovaca Manastira Studenice.

Na manastirskoj ekonomiji dočekao je novinarsku ekipu u odijelu kakvo je nosio i u učionici, jedino je šešir zamijenio šajkačom. Ovce ga vole, a on svojom biografijom mijenja stereotipe o pastirima. Godinama je bio naučni radnik u Zavodu za zaštitu prirode u Sarajevu, magistar, doktorand…

– Bio sam na dobrom putu da završim doktorat, ali sam izgubio smisao za to, nisam vidio smisao više u tome – objašnjava 81-godišnjak za RTS.

Radivoje Jojlija je danas jedini pastir na studeničkim pašnjacima.

– Nisam bio jedini, bilo nas je četvorica tada, bilo je puno ovaca, jedno tri puta više nego sada – priča nesvakidašnji pastir koji po vrletima gazi sigurnim korakom dok pridržava leđa.

Rođeni Nevesinjac u Studenicu je stigao 1995. godine. Sa suprugom i tri kćerke izbjegao je iz Sarajeva. U pomoć mu je prvo priteklo manastirsko bratstvo.

– Ja se zaista nadam da je on našao mir ovdje među nama. Nadam se da je i njemu dobro kao što je i nama što je on ovdje, što nam je ovako za ponos i ugled. Mnogi gosti se zaprepaste kad im kažemo da imamo jednog od najškolovanijih pastira u Srbiji – kaže jeromonah Vitalije iz Manastira Studenica.

Možda većinu vremena provodi među ovcama, ali je za mještane i komšije pastir među ljudima. Kažu da je duša od čovjeka i da se ne stidi nijednog posla da radi ali da neće da traži pomoć.

Bio je, kažu, i poseban nastavnik jer nije samo predavao biologiju, već je djecu učio pravim vrijednostima.

– On je predivan čovjek, imao je dosta učenika tu, nažalost, svi su otišli iz ovog mesta, nisu više tu – priča jedna mještanka.

Otišle su i Radivojeve kćerke, ali ga redovno obilaze, a on vrijeme između posjeta najradije prekrati čitajući knjige među ovcama o kojima će, kaže, brinuti dok ga noge nose, prenosi Srpskainfo.

Nastavi čitati

Aktuelno