Snimak iz Sinđijanga, autonomnog regiona u Kini, izazvao je veliku pažnju na internetu, nakon što je prikazao trenutak kada je humanoidni robot izgubio kontrolu tokom školskog sportskog dana.

Video, koji se brzo proširio društvenim mrežama, prikazuje robota koji je prvobitno izvodio plesne pokrete i demonstrirao borilačke veštine pred učenicima.

Od zabave do haosa za nekoliko sekundi

Robot goes rogue at a school sports day in Xinjiang, charging into a dance formation and throwing punches! Maybe This year’s sports day tech level is too high!😂 pic.twitter.com/5khe1uBbR8

— Shanghai Daily (@shanghaidaily) April 29, 2026

Na početku nastupa, sve je djelovalo kao zanimljiva demonstracija tehnologije. Robot je bio dio koreografije zajedno sa učenicima koji su izašli na teren kako bi učestvovali u zajedničkom plesnom programu.

Međutim, situacija se brzo promijenila. Nekoliko sekundi nakon početka, robot se sapleo i pao, a zatim počeo da se nekontrolisano pomjera i zadaje udarce rukama, nalik kung-fu pokretima.

Učenici su se uplašili i počeli da se udaljavaju, dok je scena za mnoge podsetila na filmove o pobuni mašina.

Brza reakcija spriječila ozbiljnije posljedice

Operater robota brzo je reagovao, utrčao na teren i zaustavio uređaj pre nego što je neko mogao biti povređen. Prema dostupnim informacijama, niko od učenika nije zadobio povrede.

Kalifornijum, sintetički radioaktivni element koji se ne javlja u prirodi, smatra se najrjeđim metalom na planeti.

Kalifornijum se ne dobija klasičnim rudarskim postupcima, niti postoji u prirodnim ležištima, već se stvara isključivo u nuklearnim reaktorima. Upravo zbog izuzetno složenog procesa proizvodnje, kao i malih količina u kojima je dostupan, ovaj metal ima poseban status u svijetu nauke i visoke tehnologije.

Proizvodnja i cijena
Kalifornijum danas proizvode samo Rusija i Sjedinjene Američke Države, a godišnje količine ne mjere se kilogramima ili gramima, već mikroskopski malim količinama. Cijena, u zavisnosti od izotopa i namjene, može dostići desetine miliona dolara po gramu.

Upotreba kalifornijuma
Najpoznatiji i najvažniji izotop je kalifornijum-252, snažan izvor neutrona. Zbog toga se koristi u specijalizovanim oblastima – od nuklearne medicine i naučnih istraživanja, do analize materijala, kontrole industrijskih procesa i pojedinih primjena u nuklearnoj energetici. Nacionalna laboratorija Ouk Ridž (Oak Ridge) u SAD navodi da se kalifornijum-252 koristi, između ostalog, u analizi uglja i cementa, ispitivanju materijala bez oštećenja, detektorima i medicinskim istraživanjima.

Kako je otkriven kalifornijum
Kalifornijum je prvi put dobijen 1950. godine u Berkliju (Berkeley), u Kaliforniji, po kojoj je i dobio ime. Kraljevsko hemijsko društvo navodi da su ga sintetisali Stenli Tompson (Stanley Thompson), Kenet Strit (Kenneth Street), Albert Đorso (Albert Ghiorso) i Glen Siborg (Glenn Seaborg), bombardovanjem kirijuma alfa-česticama.

Razlika između sintetičkih i prirodnih metala
Treba praviti razliku između sintetičkih i prirodnih metala. Ako se posmatraju samo metali koji se mogu naći u Zemljinoj kori, rekorder po rijetkosti je osmijum. On se dobija u izuzetno malim količinama, uglavnom kao primjesa u rudama drugih metala, vadi se u Južnoj Africi, Rusiji, SAD, Kanadi i Kazahstanu.

Osmijum – najrjeđi prirodni metal
Osmijum pripada grupi platinskih metala i poznat je kao jedan od najgušćih stabilnih elemenata. Njegovo prisustvo u Zemljinoj kori toliko je malo da se često opisuje u dijelovima na milion ili čak u još manjim jedinicama. U praksi, to znači da se u toni stijene može nalaziti manje osmijuma nego što teži zrno pijeska.

Zašto su rijetki metali važni
I kalifornijum i osmijum pokazuju da rijetkost metala više nije samo pitanje nakita, tržišne cijene ili berzanske potražnje. U savremenoj nauci najvredniji su upravo oni materijali koji se mogu dobiti u gotovo nezamislivo malim količinama, ali čija svojstva imaju značaj za medicinu, energetiku, industriju i istraživanja na granici današnjih tehnoloških mogućnosti, prenosi Politika.

U djelima Platona, grčkog filozofa koji je živio prije oko 2.400 godina, za ostrvo Atlantidu govorilo se da je potonulo u Atlantski okean nakon što je oholost njegovih stanovnika razgnjevila bogove. Iako je Atlantida bila izmišljena, ideja da čitave civilizacije mogu nestati pod talasima intrigira nas milenijumima.

Sada inovativne tehnologije otkrivaju stvarna mjesta širom svijeta koja su naši preci bili primorani da napuste prije nego što ih je progutalo more. Jedna takva „Atlantida“ nalazi se sjeverno od Australije.

Na vrhuncu posljednjeg ledenog doba, prije oko 21.000 godina, kontinent Australije bio je oko 20 odsto veći nego danas. Sa više vode zarobljene u ledenim pokrivačima i glečerima, nivo mora bio je oko 120 metara niži. To je otkrilo dodatnih 2.000.000 kvadratnih kilometara kopna koje je povezivalo Australiju sa Novom Gvinejom na sjeveru i Tasmanijom na jugu, stvarajući superkontinent poznat kao Sahul.

Sjeverozapadni šelf Sahula bio je ogromna kopnena masa koja je obuhvatala 400.000 kvadratnih kilometara – nešto više od jedne i po površine Velike Britanije – i nadovezivala se na današnji region Kimberli u sjevernoj Zapadnoj Australiji i Arnhemovu zemlju u Sjevernoj teritoriji.

Trka da se otkriju skrivena blaga ove “Atlantide”

Mnogi arheolozi su tvrdili da su ovi drevni predjeli bili neproduktivni i da ih rani Aboridžini nisu mnogo koristili. Međutim, nova istraživanja dovode u pitanje ovu dugogodišnju pretpostavku. Danas potopljeni region možda krije i odgovore na jednu od najvećih zagonetki u antropologiji. Nalazeći se pored nekih od najstarijih poznatih arheoloških nalazišta u Australiji, sjeverozapadni šelf Sahula dugo se smatra vjerovatnom tačkom ulaska prvih ljudi koji su stigli na kontinent prije oko 65.000 godina.

Sada je u toku trka da se otkriju skrivena blaga ove „Atlantide“, prije nego što budu zauvijek uništena.

Otkrivanje izgubljenih predjela

Prije oko 27.000 godina, kako je planeta ulazila u posljednje ledeno doba, polarne ledene kape su rasle, a nivo mora opadao, otkrivajući niske predjele sjeverozapadnog šelfa Sahula prvi put poslije 100.000 godina.

„Arheolozi su do sada mogli samo da nagađaju o prirodi potopljenih predjela kojima su ljudi lutali prije kraja posljednjeg ledenog doba, kao i o veličini njihovih populacija“, kaže dr Kasih Norman, istraživač sa Instituta Maks Plank za geoantropologiju.

Norman je predvodila nedavnu studiju koja je kombinovala sonar podatke i kompjutersko modeliranje kako bi se sjeverozapadni šelf ispitao sa do sada neviđenim nivoom detalja. Tim je preklopio procjene nekadašnjeg nivoa mora sa postojećim mapama morskog dna visoke rezolucije kako bi vizualizovao kako je region izgledao prije desetina hiljada godina. Njihova analiza otkrila je bogat i raznolik pejzaž rijeka, jezera, dolina i klisura.

Region je imao i veliko unutrašnje more, nazvano Malita more, koje je pokrivalo više od 18.000 kvadratnih kilometara.

Ovi novi podaci „pružaju potrebnu osnovu za stvaranje slike o tome kako su društva tokom desetina hiljada godina koristila i doživljavala ove danas potopljene predjele“, kaže profesor Šon Ulm sa Centra izvrsnosti Australijskog istraživačkog savjeta za istorije i budućnosti domorodačkih naroda i životne sredine na Univerzitetu Džejms Kuk.

Praćenje potopljene civilizacije

Norman i njene kolege koristili su kompjutersko modeliranje da procijene koliko su ovi predjeli bili produktivni i koliko je ljudi moglo da živi tamo između 71.000 i 15.000 godina prije sadašnjosti. Otkrili su da je na vrhuncu posljednjeg ledenog doba region mogao da izdržava populaciju veću od 500.000 ljudi. Na nekoliko ostrva koja su ostala, rasutih duž nekadašnje obale Sahula, arheološki dokazi podržavaju teoriju da su društva Aboridžina redovno koristila ovaj prostor.

Procjene populacije poklapaju se i sa nedavnom studijom genetskih podataka domorodačkog stanovništva sa ostrva Tivij, istočno od ovog regiona. Ta studija pokazala je veliku populaciju prije 20.000 godina, nakon čega je uslijedio pad na kraju ledenog doba.

Kakav je bio život ljudi koji su živjeli u ovom danas potopljenom svijetu? „To je suštinsko pitanje“, kaže Ulm.

„Postoji izuzetna društvena, kulturna i tehnološka raznolikost među savremenim i nedavnim aboridžinskim društvima. Moramo pretpostaviti da je tako bilo i u prošlosti. Znamo da su ta društva putovala na velike udaljenosti do obale i nazad, i bila povezana sa udaljenim unutrašnjim zajednicama kroz trgovačke mreže“, objašnjava on.

Norman i njene kolege navode da sličnosti u tehnologiji kamenih sjekira, stilovima pećinskih crteža i jezicima ukazuju da su današnji regioni Kimberli, Arnhemova zemlja i potopljeni sjeverozapadni šelf Sahula činili jednu veliku povezanu kulturnu cjelinu tokom vrhunca ledenog doba.

Povratak drevnih blaga

Jedan od razloga zašto znamo tako malo o kulturi i načinu života ljudi ovog regiona jeste to što su ostaci njihovih društava sada skriveni ispod vode.

„Stotine generacija ljudi živjele su svoje živote na zemljištima koja su sada potopljena“, kaže Ulm.

Arheolozi danas imaju više alata za pronalaženje podvodnih nalazišta i učenje o životima ljudi čiji su domovi nestali pod morem prije hiljada godina.

Veliki dio tih otkrića ranije je dolazio slučajno, ali posljednjih decenija razvijaju se sistematski pristupi koji koriste različite vrste dokaza za predviđanje gdje bi takva nalazišta mogla biti očuvana.

U jednoj studiji, tim naučnika je uz pomoć sonarnih skenera i ronilačkih istraživanja otkrio prve potopljene aboridžinske arheološke lokacije i pronašao gotovo 300 kamenih artefakata, uključujući alate stare najmanje 7.000 godina.

Dolazak prvih moreplovaca

Kako i kada su prvi ljudi stigli u Australiju jedno je od najvećih otvorenih pitanja u antropologiji, a ovaj region ključni je dio slagalice.

Danas znamo da su ljudi stigli prije najmanje 65.000 godina, vjerovatno iz jugoistočne Azije preko današnje Indonezije. Niži nivo mora tada je otkrio lanac od više od 100 ostrva koji je mogao služiti kao „stepenice“ za dolazak ljudi do Sahula.

Ipak, bilo je potrebno preći i do 90 kilometara otvorenog mora, što ukazuje da su prvi Australijanci bili vješti moreplovci sposobni za višednevna putovanja.

Rastući okeani

Kako se ledeno doba završavalo prije oko 18.000 godina, topljenje leda podiglo je nivo mora i dovelo do potapanja ogromnih obalnih područja. U periodu od oko 10.000 godina, Sahul se podijelio na današnju Australiju i Novu Gvineju, a više od 2.000.000 kvadratnih kilometara kopna nestalo je pod vodom.

Obale su se na mnogim mjestima povukle i više od 100 kilometara. Na pojedinim mjestima more je napredovalo i više od 20 metara godišnje.

„Tako brzo potapanje imalo bi ogroman uticaj u okviru jednog ljudskog života“, kaže Norman.

Stanovništvo se povlačilo u unutrašnjost, što je dovelo do naglog porasta gustine naseljenosti.

Pogled u budućnost

Sa predviđenim rastom nivoa mora većim od jednog metra do 2100. godine, čovječanstvo se ponovo suočava sa mogućnošću gubitka velikih obalnih područja.

Slična arheološka nalazišta postoje širom svijeta – od Sjevernog mora do Mediterana – gdje su ljudi nekada živjeli prije nego što ih je more potopilo. Iako su današnje populacije mnogo veće, istorija pokazuje da su ljudi već preživjeli brze klimatske promjene.

Ako učimo iz prošlosti, možda ćemo biti bolje pripremljeni za budućnost.

„Složena dinamika prilagođavanja domorodačkih naroda naglim klimatskim promjenama dodatno naglašava važnost uključivanja njihovog znanja u upravljanje životnom sredinom“, kaže Norman, piše blic.