Stavljajući interese stranih investitora ispred svojih Republika Srpska se dovela u situaciju da svoje prirodno bogatstvo, koje je mogla besplatno da koristi, sada mora da plati stotine miliona maraka kako bi ga vratila u svoje vlasništvo. 

Zbog sklapanja poslova iza zatvorenih vrata sa ruskim oligarhom vlasti su dovele u pitanje energetsku stabilnost Srpske i dovele pred gašenje najvećeg proizvođača električne energike – termolektranu Ugljevik koja proizvodi više od 30 odsto ukupne struje.

RITE Ugljevik je izgubio 245 miliona KM vrijedna arbitražni spor sa slovenačkom elektroprivredom i pored toga mora joj do kraja svog eksploatacionog vijeka isporučivati jednu trećinu električne energije.

To znači da je Srpska od izvoznika postala uvoznik struje. Tu nije kraj, u pitanju je da li Srpska može računati i na dvije trećine energije iz RITE Ugljevika jer oni više nemaju uglja da lože kotlove.

Elektroenergetski sistem Srpske pred padom. Od nekadašnjeg jedinog izvoznika električne energije na prostoru bivše Jugoslavije, Elektroprivreda Srpske je prinuđena da održava snabdijevanje uvozom skupe struje. ERS to naravno fakturiše građanima po sve većim cijenama, što govori koliko stabilan rad elektrane u Ugljeviku ima značaj za cijelu Srpsku, ali i otvara pitanje zašto je neko bio spreman da sve to stavi na kocku.

Serdarov u poziciji da ucjenjuje Srpsku

Oko 50 miliona tona uglja, što je dovoljno za 25 godina rada termoelektrane u Ugljeviku, leži neupotrebljivo u ležištu “Ugljevik – istok 2”, koje je 2013. godine kroz koncesiju dato na korišćenje firmi “Comsar energy Republika Srpska” (CERS) u većinskom vlasništvu ruskog oligarha Rašida Serdarova.

Taj ugalj je bio namijenjen za rad termoelektrane koju biznismen iz Mahačkale u Dagestanu nikada nije izgradio, ali to nije spriječilo vlast Srpske da mu nebrojeno puta izađe u susret.

Bez obzira na to, biće debelo obeštećen za hrpu dozvola i papira koje je pribavio, jer je Vlada odlučila da preko svog preduzeća “Gas – Res” ide u kupovinu “Comsara”, a samim tim i koncesije za eksploataciju uglja.

Kada će Srpska vratiti u posjed nešto što je mogla i morala da sačuva za sebe, za sada niko ne otkriva, kao ni koliko će to na kraju platiti i iz kojih izvora.

Prema nezvaničnim informacijama i stručnim procjenama koje je naručio „Comsar“ da bi imao bolju pregovoračku poziciju, riječ je o sumi od oko 300 miliona maraka.

Odlukom da se ide u kupovinu preduzeća kupljen je radnički mir, ali vrijeme nije saveznik najvećeg proizvođača struje u Srpskoj.

Kako je Serdarovu poklonjen rudnik

Inače, Rašida Serdarova u Republiku Srpsku je doveo Duško Perović, sadašnji šef predstavništva RS u Moskvi.

Upoznavši ga sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom za njega su sva vrata institucija širom otvorena.

Njegovom dolasku u BiH prethodilo je pismo namjere koji je CAPITAL tada objavio i koji je Serdarov poslao Vladi davne 2011. godine.

U njemu navodi da je obezbijedio 400 miliona evra za investiciju gradnje termoelektrane i otvaranja rudnika uz obećanje da će sve biti završeno u rekordno kratkom roku.

U svom pismu je posebno istakao to da će u realizaciji projekta biti angažovana domaća radna snaga i preduzeća.

Nakon toga, u maju 2013. godine je objavljen poziv za dodjelu koncesije, a koji potpisuje tadašnji ministar industrije, energetike i rudarstva RS Željko Kovačević.

U pozivu se navodi da će se ruda koristiti u radu nove elektrane (Ugljevik 3), a da je procijenjena vrijednost ležišta 443,6 miliona maraka.

Ovo prirodno bogatstvo je dato Serdarovu za jednokratnu naknadu od 2,59 miliona KM kao i obavezu da godišnje iz prihoda uplati naknadu ne manju od 3,2 odsto.

Očekivani benefiti realizacije projekta, kako je to pisalo u javnom pozivu su ravnomjeran ekonomsko-privredni razvoj RS, a posebno sjeveroistočnog dijela i opštine Ugljevik, otvaranje novih radnih mjesta, angažovanje domaće radne snage te punjenje budžetskih i vanbudžetskih fondova.

Dodjelom koncesije “Comsaru” nijedan benefit nije ostvaren. Projekat nikada nije zaživio iako su investitori imali jak vjetar u leđa od strane Vlade Republike Srpske.

Primjera radi, posljednjim aneksima koncesionog ugovora  „Comsar“ se zaštitio od mogućnosti da Srpska jednostrano raskine ugovor ukoliko on ne ispuni preuzete obaveze.

Bivši pravobranilac BiH Mlađan Mandić kaže da nikada nije ni čuo ni vidio nešto slično.

On pojašnjava da u ugovoru kao što je koncesioni ne smije biti bilo kakva klauzula kojom se pogoduje jednoj strani, jer je to protivzakonito.

„Koncesionar u konkretnom slučaju nije napravio ni kokošinjac i zbog toga su u Vladi RS, da je bio neko normalan, trebali raskinuti ugovor i dodijeliti koncesiju RiTE „Ugljevik“, smatra on.

Kaže da ne postoji ugovor koji se ne može raskinuti.

„Aneks se protivi dobroj volji i pravnim normama. Ne postoji ugovor koji se ne može raskinuti niti smije biti član ugovora u kojem stavljate jednu stranku u neravnopravan položaj jer je on protivzakonit i protivi se pravnim normama“, zaključuje Mandić.

Prethodno, „Comsar“ je aneksima dobio i dozvolu da ugalj, pored proizvodnje električne energije mogu koristiti i u komercijalne svrhe.

Vlada je svoju spremnost najbolje pokazala 2016. godine kad je dala saglasnost za zaključivanje tri aneksa ugovora sa CERS-om a kojim se obavezala da će do poslednjeg dana odugovlačiti sa primjenom evropskih propisa koji bi mogli da nanesu štetu koncesionaru.

Kada je Serdarov 2018. godine zaprijetio da će odustati od investicije, koncesija mu je produžena sa 30 na 44 godine.

Comsar“ je 2019. godine dobio od vlasti RS zeleno svjetlo i za povećanje snage TE „Ugljevik 3“ iako je to u suprotnosti sa Strategijom razvoja energetike RS i politikama Energetske zajednice jugoistočne Evrope.

Iako ugovor nije poštovao, Vlada mu je dozvolila da poveća snagu planirane TE „Ugljevik 3“ na 700 MW, što je bilo suprotno Strategiji razvoja energetike RS i politikama Energetske zajednice.

Zbog objave ove informacije Duško Perović je otvoreno prijetio portalu CAPITAL i njegovom glavnom i odgovornom uredniku Siniši Vukeliću.

„Poručite vašem vlasniku, bude li još jedanput spomenuo Comsar, imaće problem velikih u životu, zapamtite, možete me zapisati šta sam rekao, slobodno snimite razgovor“, galamio je šef Predstavništva RS u Moskvi u telefonskom razgovoru sa našom novinarkom otkrivajući koliko je nervozan jer nije uspio da iza sebe ostavi ikakav rezultat.

U ovim prijetnjama nadležno tužilaštvo nije prepoznalo elemente krivičnog djela pa je prijava protiv njega odbačena.

Zanimljivo, Perović je u „Comsaru“ bio sve do 2022. godine kada ga je formalno napustio. Njegov odlazak se poklopio sa prvim najavama iz Vlade Republike Srpske o kupovini ove firme i njene koncesije.

Iz „Comsara“ su imali razna opravdanja za to što nisu napredovali u gradnji elektrane.

Tvrdili su da imaju problema zbog toga što njihov vlasnik dolazi iz Rusije, da banke ne žele da finansiraju projekat jer im nije ekološki prihvatljiv, kao i da su predmet čestih inspekcijskih kontrola.

Zanimljivo je da je Milorad Dodik, prije nekoliko godina optužio radnike „RiTE Ugljevik“ zbog neuspjeha investicije.

„Žao mi je što je ponašanje neodgovornih ljudi, prije svega ljudi u sindikatu u Ugljeviku ranije, doprinijelo do slabljenja interesa gospodina Serdarova da napravi tu elektranu, ona je mogla da bude davno gotova“, rekao je Dodik u februaru 2020. godine.

Serdarov na račune „Comsar energy RS“ uplaćivao milione

Iz “Comsarove” dokumentacije u koju je CAPITAL imao uvid može se zaključiti da je Serdarov imao namjeru da uloži novac na ovim prostorima.

U više navrata preko stranih banaka on je na račune “Comsara” uplatio ukupno oko 60 miliona maraka, ali i to je pet puta manje od iznosa koji on sada potražuje od Srpske da im prepusti koncesiju.

Prema podacima do kojih smo došli, najveća uplata je bila u novembru 2013. godine kada je preko računa jedne banke uplatio čak 52,93 miliona maraka na račun CERS-a.

Takođe, od decembra 2014. do novembra 2015. godine matično preduzeće „Comsar Energy Group Limited“  iz Nikozije je pozajmilo oko osam miliona maraka svom preduzeću u Republici Srpskoj.

Riječ je o kratkoročnim pozajmicama, a ugovorima je definisano da će potraživanje biti pretvoreno u kapital preduzeća u Srpskoj ukoliko one ne budu vraćene u roku.

Blindirani mercedes za Dodika

Šta se sa tim novcem desilo malo je kome poznato. Vlasti Srpske tvrde da je većina uložena u pripremu dokumentacije i pribavljanje dozvola. Međutim, dokumenti pokazuju da uprava nije štedjela.

Tako su, na primjer, 2011. godine iz fabrike u Štutgartu kupili blindirani mercedes “S600 L Guard” vrijednog preko milion maraka.

Automobil je zatim iznajmljen MUP-u Republike Srpske za potrebe VIP ličnosti i gostiju, a koji će zapravo biti dat na raspolaganje i korišćenje Miloradu Dodiku.

Izvještaji o poslovanju firmi pokazuju da su od osnivanja prijavljivali gubitke. Zaključno sa 2023. godinom napravili su minus u poslovanju veći od 27 miliona maraka.

Do objave ovog teksta iz „Comsara“ nisu odgovorili na naš poziv za razgovor na ovu temu.

Inače, preduzeće je osnovano 14. jula 2011. godine. Serdarov je preko preduzeća iz Kipra uplatio osnivački kapital od 900.000 KM, a RiTE Ugljevik  100.000 KM.

Prema posljednjem izvodu iz privrednog registra „Comsar Energy Group Limited“ ima udio od 98,4 odsto u vlasništvu preduzeća, a RiTE Ugljevik zanemarivih 1,6 odsto.

Podsjećamo, „Comsar energy RS“ nije jedini projekat ruskog oligarha Rašida Serdarova koji je Vlada RS odlučila da kupi.

Naime, Elektroprivreda Republike Srpske je 2023. godine za nepoznat iznos preuzela preduzeće “Comsar Energy Hidro” koje je nosilac koncesije za izgradnju hidrocentrale “Mrsovo” na rijeci Lim u Rudom, dok su godinu ranije „Hidroelektrane na Drini“ kupile propali hotel “Comsar” u Rudom za 2,3 miliona maraka.

Oživljavanje ideje kupovine „Comsara“ i koncesije

Inače, u januaru ove godine iz Vlade je najavljeno da se ide u kupovinu „Comsara“, a predsjednik Republike Srpske je obećao da će cjelokupan proces biti završen za 15 dana.

To je sklonilo sa ulica radnike RiTE „Ugljevik“ koji su nekoliko dana protestovali tražeći da se koncesija vrati ovom javnom preduzeću.

Međutim, do objave ovog teksta, to se nije desilo. S obzirom na to da je Dodik od početka uključen u ovu priču, a da je u međuvremenu osuđen pred Sudom BiH, ne treba isključiti mogućnost da je proces koji se vodi protiv njega uticao da se cijeli postupak oduži.

Ministar energetike i rudarstva Republike Srpske Petar Đokić ne otkriva više detalja.

„Proces je u toku. Ljudi koji su zaduženi za ovaj posao posvećeni su mu i rade na njemu svakodnevno. Aktivnosti se odvijaju u skladu sa onim što nam propisi nalažu“, kaže ministar za CAPITAL.

Rječitiji nije bio ni kada je riječ o ukupnoj sumi koja će biti izdvojena u ove svrhe, a nismo dobili ni odgovor na koji način će biti regulisani odnosi između „Gas – Resa“ i RiTE „Ugljevik“.

„Potrebno je da se izvrši revizija studije „Gas – Resa“ i da se sa naše strane definiše nekakva okvirna finansijska vrijednost projekta. U ovom trenutku o tome ne može govoriti bilo ko, pa ni ja. Ima više načina kako će se obezbijediti finansijska sredstva, ali je to nešto čime ćemo se baviti u narednom periodu“, kaže Đokić.

Ministar tvrdi da je prilikom dodjele koncesije vođeno računa da se ne ugrozi rad postojeće elektrane te da se na drugim ležištima i područjima ugljevičkog bazena traže rezerve uglja.

Međutim, dodaje, upitno je da li su rudarske aktivnosti u Ugljeviku u zadnjih 15 godina bile usmjerene u tom pravcu.

Kaže da je „Comsar“ do sada uložio jako mnogo novca u ovaj projekat što je lako dokazivo.

Na ruku im, tvrdi Đokić, nije išlo ni to što su se energetske okolnosti u Evropi i šire značajno promijenile.

Naime, Evropa je od 2015. godine intenzivno počela da insistira na tome da se potiskuje ugalj kao energent za proizvodnju energije i da se ide ka obnovljivim izvorima energije kao što su voda, sunce i vjetar, a u tome je i danas istrajna.

„Teško je bilo naći finansijske institucije koje bi dale kredite za izgradnju termoelektrana na ugalj. Sa tim problemima i izazovima se suočio „Comsar“. Oni kao kompanija to nisu mogli da riješe iako smo im dali svu moguću podršku koju smo kao RS mogli dati.“, kaže Đokić.

Zaključio je da investitor u ovom slučaju nije bio previše zaštićen, te ocijenio da je Vlada RS ispravno postupala sa odlukama koje je donosila vezano za njega.

O aktuelnim pregovorima iz „Gas – Resa“ su nam dali tek par šturih rečenica koje u suštini ne otkrivaju ništa.

„U ovoj fazi ne možemo iznositi više informacija dok se vode pregovori. Postupamo u skladu ovlaštenjem i kordinaciji sa Vladom RS. U ovoj fazi možemo reći da se razgovori na ovom projektu vode određenom dinamikom kroz razmjenu i analizu poslovne dokumentacije“, poručuju oni.

Zanimljivo je da se Duško Perović ovde ponovo vraća u priču s obzirom da je predsjednik nadzornog odbora u “Gas – Res”-u i njegova siva eminencija bez kojeg se ne može donijeti ni jedna bitna odluka.

Njegove odluke su neopozive i sprovode se automatski, a oni koji se suprostave uglavnom brzo napuste preduzeće, tvrde naši izvori.

Poslanik u narodnoj skupštini Slaviša Marković kaže da je skandalozno da se Perović sada pojavljuje kao svojevrsni spasilac u Ugljeviku, jer je prema njegovoj ocjeni, on glavni generator problema.

„Skandalozno je i to da su ljudi koji su zagovarali priču o koncesiji, konkretno Duško Perović, koji je bio dio koncesionog ugovora i potpisnik zajedno sa „Comsarom“ prelazi u Nadzorni odbor „Gas Res-a“ kojeg vlada obavezuje da kupi koncesiono preduzeće“, kaže Marković.

On tvrdi da iza priče oko „Comsara“ i njegove kupovine stoji vrh vlasti Republike Srpske.

„Postavlja se pitanje da li su ovoj vlasti prioritet interesi pojedinaca i privatnika ili interes društva. Ako ova termoelektrana stane sa radom, a blizu je toga, Ugljevik će postati mrtva opština, jer 80 do 90 odsto stanovništva radi i zavisno je od rudnika“, rekao je on.

Ekonomski neracionalno i pravno upitno

Ekonomista Zoran Pavlović smatra da investitora treba obeštetiti za ono što je uložio, i da tu nema ništa sporno, ali da tu treba stati, jer bi bilo kakvo dodatno davanje bilo suprotno interesima Republike Srpske i njenih građana.

Očigledno je, smatra on, da niko nema interesa da zaštiti građane Republike Srpske.

„Ovde se spominju pregovori o otkupu uglja po njegovoj cijeni, a on je dat besplatno kroz koncesiju. Ovo je ekonomski neracionalno i pravno upitno, jer se licitira o iznosima koji nemaju nikakve veze sa troškovima. Ugalj nije ni kopan ni diran i dalje je u vlasništvu Republike Srpske bez obzira što je pod koncesijom“, kaže on.

Da stvar bude gora, napominje on, situacija u energetskom sektoru Republike Srpske je komplikovana.

Proizvodnja u hidroelektranama je u padu zbog problema sa hidrologijom, a ugalj koji je neophodan za rad termoelektrana se u ogromnim količinama izvozi u susjednu Srbiju.

„To je nevjerovatno kada znamo koliki imamo problem sa kopanjem uglja i potrebama za istim. Ova situacija je takva da bi morali tražiti vrhunske stručnjake koji bi nam dali odgovor kako da vratimo koncesiju u svoje vlasništvo bez ikakve ucjene, jer ovo što se dešava je ucjena“, zaključuje Pavlović.

U rudniku stanje alarmantno

Teška mehanizacija rudnika i termoelektrane (RiTE) „Ugljevik“ ovih dana kupi posljednje dostupne količine uglja sa iscrpljenih površinskih kopova.

“Naše rezerve su na minimumu, kopamo po ćoškovima i obodima, ali je riječ o nekvalitetnom uglju koji je pomiješan sa zemljom. Došli smo na granicu sa Serdarovljevim poljem koje ne smijemo dirati. Uglja imamo do aprila, a nakon toga nek nam je Bog na pomoći”, priča za CAPITAL Jelenko Marinković, vozač dampera koji u rudniku radi od 1996. godine.

On kaže da je cijela ova priča osmišljena i dogovorena prije nego što je 2013. godine raspisan javni poziv za dodjelu koncesije, odnosno kada je ležište „Ugljevik – istok“ podijeljeno na dva dijela.

Prvi i lošiji dio u kojem se eksploatacija privodi kraju je dodijeljen RiTE „Ugljevik“, a ovaj drugi preduzeću “Comsar”.

“Nama su svjesno dali dio površinskog kopa koji nije rentabilan, a Serdarovu onaj dio koji je isplativ za eksploataciju. Mi smo upozoravali da eksploataciono polje nije komad sira pa da se presiječe, ali nas niko nije slušao”, kaže on.

Međutim, tvrdi Marinković, svako ko je podigao glas i usprotivio se ovoj ideji  vremenom je od strane uprave “gurnut” u stranu.

“Ključ opstanka naroda ovdje je u rudniku i elektrani koji su kičma energetskog sektora Republike Srpske. Zato mi je van svake pameti sve ovo što se radi sa nama”, zaključuje on.

Iako su pregovori oko kupovine „Comsara“ i dalje u toku, a o konačnoj cifri koja će biti isplaćena niko ne smije da progovori, pobjednik je unaprijed poznat.

Rašid Serdarov nije ispunio ugovorom preuzete osobe, a iz cijele priče će izaći sa puno više novca nego što je uložio jer će Srpskoj prodati biznis koji se umjesto gradnje termoelektrane sveo na prodaju hrpe papira koji će Srpsku skupo da koštaju.

Iako je prvobitno obećao, direktor RiTE Ugljevik Diko Cvjetinović je izbjegao razgovor o ovoj temi. I predsjednik sindikalne organizacije ovog preduzeća Boban Benović je prvo pristao, a zatim prestao da se javlja na telefon.