EU želi da u narednom periodu uspostavi vojni Šengen, koji bi se, po uzoru na Šengen koji se odnosi na menadžment granice, između ostalog, odnosio na olakšavanje kretanja vojne opreme i vojnih jedinica u zemljama članicama.

EU je, naime, prvi put ideju pokrenula još 2018. godine, ali tek nakon početka ruske invazije na Ukrajinu došlo je do značajnog ubrzanja rada na njenoj realizaciji, pa je ovih dana došlo i do prvih konkretnih koraka jer su ove sedmice Poljska, Njemačka i Nizozemska potpisale deklaraciju o otvaranju vojnih koridora.

Kasja Olongren, ministarka odbrane Nizozemske, rekla je da EU treba jaki vojni Šengen za kretanje vojnog personala i materijala brže i efikasnije, te je naglasila da bi takav napor ojačao odbranu Evrope.

Prijedlog Evropske komisije poziva na identifikaciju željezničkih i cestovnih ruta pogodnih za vojni transport i nadogradnju postojeće infrastrukture, na primjer osiguravanjem visine ili težine mostova koji mogu podnijeti tenkove i tešku vojnu opremu.

Drugi dio plana izvršne vlasti EU želi procijeniti opcije za pojednostavljenje graničnih provjera kako bi se ubrzao transport vojne opreme, opasnog tereta i osoblja preko granica.

Iako je dio zemalja zapadnog Balkana u NATO-u, postavlja se pitanje kako će se ovaj novi vojni sporazum odraziti na region, imajući u vidu da nisu sve zemlje dio NATO-a.

Aleksandar Radić, vojni analitičar iz Beograda, kaže da je ideja o vojnom Šengenu ponovo oživljena nakon početka rata u Ukrajini jer su sve zemlje u Evropi zabrinute za vlastitu bezbjednost.

Iako je, kako tvrdi, Evropa veoma zainteresovana za bezbjednosnu situaciju na zapadnom Balkanu, on ne vidi mogućnost da BiH i Srbija, kao dvije zemlje koje nisu u NATO-u, postanu dio vojnog Šengena.

“Vodeće sile u Evropi procjenjuju zapadni Balkan kao riskantno područje i oni žele da se region ustabili, ali ne po cijenu kršenja propisa, a vojni Šengen bi bio striktno regulisan. Kada policajac na granici vidi vaš pasoš, vi spadate u jednu od dvije grupe zemalja – one koje su u Šengenu i one koje nisu. U tom kontekstu, svaki bezbjednosni projekat na području Evrope odnosi se na zemlje koje smatraju njihovim, a to su zemlje EU i NATO-a, jer te vrste aranžmana je nemoguće napraviti bez NATO-a, koji to koordinira. I to nije puka birokratija, NATO ima precizne mehanizme bezbjednosti, zaštite tajnih podataka, unutrašnje komunikacije, gdje se senzibilne informacije ne dijele s onima koji nisu dio Saveza”, kaže Radić.

On smatra da će NATO nastaviti saradnju sa zemljama zapadnog Balkana, a da će sa Srbijom, kako ističe, prvi put održati vojnu vježbu u formatu NATO – Srbija, ali da to neće promijeniti samu suštinu.

“Srbija nije članica NATO-a, i sve dok zemlje koje nisu u NATO-u ne budu dio njihovog kluba, one ne mogu da budu dio efektivnih zajedničkih akcija šta god da čine i kako god se ponašali”, kaže on.

S obzirom na to da je bezbjednost u Evropi nakon više decenija dovedena u pitanje, sve više zemalja nabavlja oružje, pa se može postaviti pitanje hoće li i na zapadnom Balkanu doći do trke u naoružavanju.

Radić smatra da naoružavanje zemalja u regionu treba posmatrati u kontekstu opšteg trenda u Evropi – modernizacije oružanih snaga, zanavljanja postojećih i nabavljanja novih oružanih sistema, što je, kako ističe, posebno postalo aktuelno nakon početka rata u Ukrajini.

Sead Turčalo, iz nevladine organizacije Atlantska inicijativa, kaže, pak, da naoružavanje zemalja u regionu susjedne zemlje mogu doživjeti kao prijetnju svojoj bezbjednosti, pa onda i same krenuti da se naoružavaju.

“Ovo nas može dovesti do regionalne utrke u naoružavanju. Međutim, izlazak iz tog kruga utrke u naoružavanju, iako se čini izazovnim, zapravo je prilično jednostavan. To zahtijeva da prihvatimo geografičnost vanjske politike i usmjerimo se ka političkim i vojno-političkim organizacijama poput EU i NATO-a, koje su nam geografski, a većini i vrijednosno bliske. Ove organizacije su pokazale sposobnost da kroz institucionalizaciju i socijalizaciju svojih članica mogu ublažiti čak i potencijalne unutrašnje konflikte”, rekao je on.