Radnici u Srpskoj sve češće biraju odlazak.

Radnici u Republici Srpskoj ne traže mnogo: solidan posao i platu od koje mogu pristojno živjeti, a to minimum 2.000 KM. Ali. ova cifra je za većinu njih nedostižan san. Zato radnici masovno odlaze u inostranstvo, a privreda je u ozbiljnom problemu.

Zašto je tako? Da li je privreda u Srpskoj u toliko katastrofalnom stanju da je 1.000 evra mjesečno prevelik “trošak” za poslodavca? Ili je u pitanju nepravedna raspodjela zarađenog?

Podsjećamo, u anketi koju je proveo Savez sindikata RS, većina radnika je rekla da je za dostojanstven život u Srpskoj neophodna plata od 2.000 do 2.500 KM, i da bi, kad bi imali takva primanja, vjerovatno odustali od odlaska u inostranstvo.

Ali, više od 70 % zaposlenih u RS prima platu do 1.800 KM, dok skoro polovina radnika preživljava sa manje od 1.450 KM mjesečno.

Poslodavci horski kukaju da će propasti, ako povećaju plate, dok istovremeno mnogi od njih ubiru milionske dobiti.

Šta na sve to kažu sindikalci, a šta privrednici? Imaju li ekonomisti rješenje za ovaj, ne samo ekonomski, nego i demografski začarani krug?

I da li je, na kraju krajeva, problem samo plata?

– Vozač koji 25 godina vozi gradski autobus ima samo 20 dana godišnjeg odmora, i to bez regresa. U oblasti saobraćaja u Srpskoj prosječna plata je 1.337 KM. To nije dovoljno ni da se prehrani porodica – kaže Nebojša Đokić, predsjednik Sindikata saobraćaja i veza RS.

Đokić ističe da u ovoj branši nema ni dostojanstvene plate, ni dostojanstvenog rada, koji podrazumijeva sigurno i zdravo radno okruženje, poštovanje radnika i uvažavanje njegovog mišljenja.

Prema podacima Udruženja prevoznika RS, samo u posljednjih 7 godina, iz BiH je u inostranstvo otišlo skoro 20.000 profesionalnih vozača.

Ni u većini drugih privrednih grana situacija nije mnogo bolja.

Radenko Smiljanić, potpredsjednik Saveza sindikata RS za privredu i predsjednik Sindikata metalske industrije i rudarstva RS, kaže da plata većine metalaca i rudara ne može pokriti ni troškove prehrane.

Radnici su primorani da, nakon radnog vremena, rade dodatne poslove, da bi preživjeli.

– To je neodrživo. Mi nećemo sukob za poslodavcima, bez dobrog privrednog subjekta nema ni dobre plate, ali hajde da vidimo šta su problemi i da ih rješavamo. Uspjeh preduzeća ne smije da se temelji na jeftinoj radnoj snazi, nego na zadovoljnim radnicima, kreativnosti i visokoj produktivnosti – rekao je Smiljanić na konferenciji “Dostojanstvena plata – temelj dostojanstvenog rada” u Banjaluci.

Predsjednik Unije poslodavaca Republike Srpske Zoran Škrebić saglasan je da je produktivnosti ključ rješenja.

– Ako ne povećavamo produktivnost, plate ne mogu rasti. Konkurencija iz Azije i Afrike je žestoka, a EU se sve više okreće tim tržištima. Mi, naravno, razmišljamo o modaliteima za povećanje plata, ali to mora biti u skladu sa makroekonomskim pokazateljima i tehnološkim razvojem – kaže Škrebić.

Sindikalci, međutim, ističu da priču o platama ne treba svoditi samo na “povećanje kolača”, nego i na pravedniju raspodjelu tog kolača, koliki god on bio.

– Treba li da radnici čekaju narednih 15 godina da se, iz dobiti koji su i oni zaradili, zanove tehnologije, da bi dobili pristojne plate! Pa za 15 godina će svi otići – prokomentarisao je generalni sekretar Saveza sindikata RS Danko Ružičić.

Predrag Mlinarević, profesor Ekonomskog fakulteta u Ističnom Sarajevu, smatra da se mora naći “balans između kapaciteta privrede i društvene solidarnosti”.

– Ako je prazan kazan, svi ćemo dobijati manje. Povećanje zarada ne smije ugroziti preduzeće, ali svjedoci smo da naša privreda rađa milionere i to u neintenzivnim granama, gdje su plate niske – ističe Mlinarević.

On podsjeća da u Srpskoj profit raste duplo brže od rasta plata, i da ta podjela mora biti pravičnija.

Naveo je i primjer Crne Gore, gdje plate rastu najbrže u regionu i to pod “pritiskom” skorog ulaska u Evropku uniju.

– Oni bi mogli bi pristupiti EU za godinu ili dvije, i ako ne povećaju plate ostaće bez radnika. Ali, pitanje je da li privreda Crne Gore to može izdržati – kaže Mlinarević.

I ekonomista Saša Stevanović smatra da, ukoliko dobit preduzeća raste, i radnik treba da dobije nagradu za to.

– Rast plata vezati za rast BDV-a i produktivnosti, ali treba i poreski stimulisati rast plata i dodtano nagrgrađivanje radnika. I podsticaje u privredi treba povećati, ali smisao podsticaja je da imamo više zadovoljnih i motivisanih radnika, a ne robota – smatra Stevanović.

Kada je u pitanju “uvoz” radne snage, mišljenja su podijeljena. Dok sindikalci upozoravaju da će, ukoliko se plate ne povećaju, radnici iz BiH otići u EU, a u našim će fabrikama raditi Neplaci i Pakistanci, predsjednik Unije poslodavaca smatra da je seoba radnika neminovnost.

– Živimo u svijetu velikih migracija, i Nijemci odlaze u Norvešku. Nisam za slobodan dolazak stranih radnika, mora biti prilaođavanje, integracija, ali ne možemo plivati uzvodno – kaže Zoran Škrebić.

Danko Ružičić, međutim, tvrdi da stranci nisu “sigurna radna snaga”.

– I strani radnici napuštaju našu zemlju, jer čim pređu granicu imaju duplo veću platu. I Neplaci bježe iz BiH, mi smo im samo usputna stanica – kaže Ružičić.

Srpskainfo

Ovogodišnji rod kukuruza u BiH značajno je podbacio, a poljoprivrednici upozoravaju da trenutna cijena od oko 45 feninga po kilogramu nije dovoljna da pokrije troškove proizvodnje.

Suša, ekstremno visoke temperature, skup repromaterijal i gorivo dodatno su opteretili proizvođače, dok su na pojedinim područjima prinosi manji i do 70 odsto u odnosu na prošlu godinu.

Savo Bakajlić, predsjednik Udruženja sela Semberije i Majevice, rekao je za “Nezavisne novine” da je ovo jedna od najtežih godina za poljoprivrednike u Semberiji u posljednje tri decenije.

Prinosi u Semberiji

Prema njegovim riječima, u Semberiji je kukuruz ove godine bio zasijan na oko 26.000 hektara, ali su prinosi na velikom broju parcela bili izuzetno niski.

“Imali smo prinose od oko 150 do 500 kilograma po hektaru. Bilo je negdje i 700 kilograma, ali uglavnom na manjim površinama i na to se ne možemo osloniti. Realna cijena kukuruza je mala u odnosu na cijenu koštanja proizvodnje”, kazao je Bakajlić.

Kako ističe, jedna vreća sjemenskog kukuruza, dovoljna za oko pola hektara, koštala je između 140 i 170 KM, dok su visoki bili i ostali troškovi proizvodnje.

“Bez obzira na pomoć države i regres, poljoprivredni proizvođači su danas u Semberiji u minusu najmanje 300 do 500 KM po hektaru, čak i uz cijenu kukuruza od oko 45 feninga”, rekao je Bakajlić.

On kaže da poljoprivrednici ne pamte težu godinu.

“Ovo je najkatastrofalnija godina za nas u posljednjih 30 godina. Imali smo ekstremno visoke temperature, skup repromaterijal i skupo gorivo. Sada ulazimo i u jesenju sjetvu i teško je govoriti šta nas čeka”, naveo je on.

Bakajlić upozorava da bi nastavak ovakvih trendova mogao dodatno ugroziti domaću proizvodnju hrane.

“Godinama govorimo da je potrebno zaštititi domaću proizvodnju. Isto tako, ne možete ugroziti mljekarski sektor niskom otkupnom cijenom mlijeka, dok je cijena u marketima višestruko veća”, kazao je Bakajlić.

Nedostatak stočne hrane

Poseban problem, dodaje, predstavlja nedostatak stočne hrane, zbog čega bi dio proizvođača mogao biti primoran da smanji broj grla ili rasproda stoku.

“Svi su u problemu i nedostaje stočne hrane. Neki proizvođači će radije rasprodati stoku nego se dodatno zaduživati u bankama po visokim kamatnim stopama da bi preživjeli”, rekao je Bakajlić.

Cijena kukuruza preniska

Da je cijena kukuruza preniska smatra i Nedžad Bićo, predsjednik Udruženja poljoprivrednika Federacije BiH.

On kaže da trenutnih oko 45 feninga po kilogramu nije ni blizu cijene koja bi proizvođačima mogla pokriti ulaganja.

“Ne mogu sada precizno reći koja bi cijena bila realna, to treba detaljno izračunati i uzeti u obzir sve troškove proizvodnje. Međutim, 45 feninga je premalo”, rekao je Bićo.

Kako ističe, u konačnu računicu moraju biti uračunate cijene goriva, repromaterijala i ostalih troškova koje su poljoprivrednici imali tokom sjetve.

“Gorivo je bilo veoma skupo kada se obavljala sjetva, a i sada su cijene visoke. Sve to mora biti uračunato u cijenu proizvodnje”, kazao je Bićo.

Šta je još značajno smanjilo prinose?

Dodatni problem ove godine bila je suša, koja je značajno smanjila prinose i uticala na kvalitet kukuruza.

“Rod je podbacio, kvalitet je loš i desilo se praktično sve ono što poljoprivrednicima nije odgovaralo. U pojedinim slučajevima prinosi su manji i više od 50 odsto”, naveo je Bićo.

Slična situacija je i na području Tuzlanskog kantona, gdje berba na pojedinim područjima još nije završena.

Enes Hasanović, sekretar Udruženja poljoprivrednika Tuzlanskog kantona, kaže da su prinosi na pojedinim parcelama manji i do 70 odsto, dok je prosječno smanjenje između 43 i 50 odsto u odnosu na prošlu godinu.

“Po situaciji koju imamo ove godine, trenutna cijena nije realna. Prinos je značajno umanjen, negdje čak i do 70 odsto, ali ako uzmemo neki prosjek, možemo govoriti o smanjenju od 43 do 50 odsto”, rekao je Hasanović.

On dodaje da berba na Sprečkom polju tek ulazi u punu fazu, jer vegetacija na ovom području kasni u odnosu na Lijevče polje i Semberiju.

Koja cijena kukuruza bi bila realna?

Za razliku od Biće, koji nije želio precizirati iznos, Hasanović smatra da bi cijena kukuruza između 60 i 70 feninga po kilogramu bila realnija.

“Realna cijena bila bi između 60 i 70 feninga, kako bi poljoprivrednik mogao pokriti svoje troškove”, istakao je Hasanović.

Da li će cijena dostići taj nivo, dodaje, zavisiće prije svega od ponude i potražnje.

“Oni koji imaju farme moraće, zbog nedostatka kukuruza, da ga plaćaju po cijeni koja bude formirana na tržištu. Kada je ponuda manja, cijena raste, a kada je ponuda veća, cijena pada”, zaključio je Hasanović.

Miris sumpora, buka i prašina. Slika je to Bukove Kose, sela koje je desetak kilometara udaljeno od centra Prijedora.

Rudnik mrkog uglja počeo je sa radom prije tačno tri godine i izazvao zabrinutost mještana zbog značajnih negativnih uticaja na životnu sredinu i kvalitet života.

Mještani su bili protiv otvaranja rudnika, organizovali proteste, pisali peticije… Ali njihove vapaje niko od nadležnih nije želio da čuje.

“Došlo je do grla, od prašine i dima. Oni su se zakopali ovdje gore i sad novi taj ugalj je zapaljiv. On se zapali i gase ga cisternom i vodom. Ovo više nije za izdržati”- priča nam Radmila Vujičić, mještanka ovog sela čija kuća se nalazi u središtu rudnika.

Mještani ističu da ih najviše boli okretanje leđa od strane njihovih predstavnika u Skupštini grada koji su dali saglasnost za izvođenje detaljnih geoloških istraživanja i potencijalno otvaranje rudnika, ignorišući volju zajednice.

“To je sve zahvaljući našoj gradskoj upravi .Oni su njima dozvolili da rade. Naši predstavnici nikada nisu došli da nas obiđu i vide kako žvivimo”- kaže Vujičić.

Firma „Drvo-Export” iz Teslića koja se dovodi u vezu sa SNSD-ovim Srđanom Klječaninim iz Teslića, započela je prije tri godine vađenje uglja u Bukovoj Kosi iako za to nije imala potrebne dozvole.

U međuvremenu izdavale su se dozvole, ali je Vrhovni sud Republike Srpske poništio odluku o dodjeli ranije koncesije za istraživanje uglja, a ekološka dozvola za eksploataciju čak dva puta poništena.

Uprkos tome, radovi nisu zaustavljeni jer se Vlada Republike Srpske stavila iznad Sudova i omogućila kako mještani kažu Rufiju da nesmetano svojim bagerima rovi po Bukovoj Kosi. 

Redžib Skomorac pravnik u Centru za životnu sredinu ističe da se u Prijedoru pokazao sav nedostatak sistematske prirode u pogledu upravljanja javnim resursima.

Dodaje da je ugalj  javni resurs i da treba da postoji određene koncesiona politika kao legitimno uporište.

Centar je zajedno sa tamošnjim mještanima podnio je i određene tužbe protiv Vlade Republike Srpske zbog nelegalnog rudarenja kojem kumuju lokalne i republičke vlasti.

“Mještani i Centar su podnijeli i vanredne i pravne lijekove kako bi se ustavri to poništavanje dozvole iskoristilo za osporavanje druge koncesija a to je sama ekploatacija i ti postupci su u toku”- dodao je Skomorac.

“Bukova Kosa predstavlja ne samo primjer korupcije već i odnosa lokalnih i republičkih vlasti sa prirodnim resursima. Taj odnos karakteriše ne samo transparentnost i zavorenost u smislu informacija koje se dijele u javnosti već jednu zatvorenost u smislu učešća javnosti i lokalne zajedni u sami proces donošenja odluka”- rekao je Aleksa Vučen iz organizacije Transparency International u BiH

Pokretanjem rudne proizvodnje u ovom selu uništena je kompletna infrastruktura, putevi propali, zatrpani bunari pitke vode… Prema riječima mještana, šteta je već odavno napravljena, ali i dalje postoji nada da će se u budućnosti zaustaviti neka nova Bukova Kosa.