Niz tragičnih događaja zbio se u Livnu u ljeto 1941. godine, kada su ustaše iz tog mjesta pobile muško stanovništvo, a stotine srpske djece i žena pobacale u jame. Samo u jamu Ravni Dolac, 30. jula 1941. godine bačeno je 218 žena i djece. Poslije 42 dana iz rupe, duboke 46 metara, njih 14 izvađeno je živo. Kako su preživjeli pad sa tolike visine i kako su toliko dana izdržali bez hrane i vode, nauka do danas nije objasnila.

Danas su žive samo tri žene, ostale su kao svjedoci – da pripovjedaju i prenose istinu o golgoti koja ih je zadesila.

– Skupili su nas, porodicu po porodicu i potjerali ka jami. Dok smo išle uz planinu, pričale smo među sobom da će nas sigurno bacati žive. Tako je i bilo. Čitali su po azbučnom redu i gurali nas u rupu – sjeća se jedna od preživelih, Mara Jurić.

Tada je imala samo sedam godina, tek je pošla u prvi razred. U jamu su ih bacale prve komšije. Za njima i kamenje, bombe. Preživjeli su samo oni koji su uspjeli da se sklone iza zaklona na dnu same jame, čija je dubina 46 metara.

Od 218 bačenih u jamu, polovina su bila djeca do 10 godina, ali bilo je i beba i one su prve umrle.Sam pad je preživjelo mnogo, ali su vremenom umirali jedno za drugim.

Niko ne zna kako su žene usjpele preživeti pad sa te visine.

Danima su živjele među leševima, u polumraku i u strahu. I tako šest nedjelja, od Svetog Ilije do Male Gospojine.

– Sjećam se da sam danima bila ispod dvije mrtve žene i da sam sve vrijeme dozivala majku. Kada me je napokon čula, izvukla me je, a ja sam sva bila u ranama. Bolje bi bilo da smo i mi ostale mrtve odmah, ali eto nismo. Ovako sam oko sebe gledala mrtve, žene su kukale, molile Boga da ih spase – priča Milica Maljković, koja je tad imala 10 godina.

Ni hljeba, ni vode. Nego smo rosu kupile po zidu i to lizale. Samo jednu noć je pala kiša i nalila nam u jamu, pa smo jadne umakale u krpe i kvasile usta. U našim tijelima bila je samo duša, ostalo sve kosti, ne znam sama kako smo preživjeli – dodaje.

Jedna žena je pobacila dijete u jami. Druga je bila trudna kad je bačena, preživjela je 42 dana, izašla iz rupe i rodila živo dijete, a treća je mjesec dana poslije izlaska iz jame rodila blizance, ali su oni umrli.

Nadali su se de će ih Dalmatinci izvaditi iz jame jer su blizu, ali umjesto njih, stigle su ustaše.

Iz grotla bezdana Ravni Dolac preživjele žene 42 dana su dozivale pomoć. Njihov vapaj prvi su čuli čobani koji su u blizini napasali ovce. Među tim čobanima našao se i jedan u kom se probudio čovjek.

On je otrčao kući i rekao ocu da u jami ima živih Srba. Čovek odlazi ustaškom komandiru i kaže mu šta mu je sin ispričao, na šta se komandir uhvatio za glavu i naredio da se žene odmah sutradan izvuku.

I među njima je, očigledno, bilo ljudi.

Poslije šest nedjelja provedenih u jami Ravni Dolac, počelo je vađenje preživelih.

Preživjeli Srbi iz Livna poslije rata nisu željeli da se svete onima koji su ih bacali u rake. Opet su morali da žive kuću uz kuću sa komšijama koje su im to uradile. I oprostili su im.

Posmrtni ostaci stradalih izvađeni su tek poslije pola vijeka, u junu 1951. godine.

– Kad sam sišao dolje, bio je to jeziv prizor, nešto neizbrisivo. Mi smo kopali, sve smo rukama radili da bismo došli do svih dijelova tijela, da bismo izvadili sve kosti iz jame – kaže Vladimir Maljković, koji je juna 1991. godine učestvovao u vađenju posmrtnih ostataka.

Dodaje da je mjesecima poslije toga bio van sebe, nije mogao da vjeruje da se tako nešto zaista desilo.

Jame su obilježile istoriju ustaša iz Livna. U njihovim pokoljima u ljeto 1941. godine stradalo je oko 1.600 Srba, od čega 673 dece. Samo iz Čelebića ubijeno je ili bačeno u jamu 370 srpske djece.

1991. izvađeni su posmrtni ostaci stradalih Srba iz pet jama kod Livna. Iz jame Ravni Dolac izvađene kosti 203-e djece i žena Iz jame Rozvale izvađene kosti 80-oro djece Iz jame Tušnica izvađene lobanje 50-oro djece Iz jame Samograd izvađeno 27 lobanja odraslih i djece Iz jame Provalija izvađene kosti 13-oro stradalih.