Upozorenje i buđenje

Još krajem septembra 2022. generalni sekretar UN Antonio Gutereš upozorio je međunarodne lidere na nadolazeću “zimu globalnog nezadovoljstva” u svijetu opterećenom višestrukim krizama. Kako je tada istakao, povjerenje se ruši, nejednakosti eksplodiraju, planeta gori. To je bila poštena procjena globalne situacije. Na ovo je upozorila i Verisk Maplekroft, konsultant za rizik, koja je napisala u jednom od svojih izvještaja kako se svijet suočava sa neviđenim porastom građanskih nemira te da vlade koje ne budu u stanju da se s tim izbore, najvjerovatnije će pribjegavati represiji i pukoj sili.

Niko ih nije poslušao. Posljednje sedmice ukazuju da ovaj tada upaljeni fitilj prijeti da potpali veliko bure baruta, jer fiskalne i ekonomske mjere koje su donošene u nekom prethodnom periodu nisu dala rezultat.

Zbog toga je na stotine hiljada ljudi gotovo svakodnevno na evropskim ulicama, uglavnom protestujući zbog rasta troškova života, smanjenja plata i gubitka posla. Prvi i ozbiljniji štrajkovi desili su se u Francuskoj. Prvi su bili “žuti prsluci”. Nakon toga građani su izašli na ulice tražeći povećanje plata koje ide u korak sa inflacijom, a onda i zbog najavljene vladine penzijske reforme koja podiže minimalnu starosnu granicu za odlazak u penziju sa 62 na 64 godine.

Dvocifrena inflacija i stagnirajuće plate natjerale su i pola miliona britanskih nastavnika, radnika u javnom prevozu, univerzitetskih predavača, državnih službenika i aerodromskog osoblja na ulice, što je najveći protest u posljednjih nekoliko decenija u ovoj ostrvskoj državi. Protestuju i u Španiji, gdje ogorčeni zdravstveni radnici kažu da konzervativne regionalne vlade smanjuju plate i uništavaju javni zdravstveni sistem. U Rumuniji su demonstranti trubili i udarali u bubnjeve kako bi izrazili užasnutost zbog rastućih troškova života, koji šalju milione radnika u siromaštvo. Ni u Njemačkoj nije ništa bolje. Šta više. Jednodnevni štrajk upozorenja paralisao je ovu državu. Na ulicama njemačkih gradova milioni ljudi, što je unazad tridesetak godina bilo nezamislivo. Svoj glas su digli očajni željezničari, piloti, prevoznici, tražeći povećanje plata za deset odsto.

I na ulicama Brisela policija se sve češće sukobljava sa nezadovoljnim poljoprivrednicima, koji su snage javnog reda polijevali stajskim đubrivom. Nezadovoljni farmeri su tako nedavno centar grada blokirali sa 2.300 traktora. I u Holandiji već mjesecima traju protesti farmera kojima, kako ističu, prijeti egzistencijalna ugroženost zbog novih vladinih reformi. Svoje nezadovoljstvo iskazuju i Česi, koji se na glavnom gradskom trgu u Pragu sve češće okupljaju iskazujući sve otvorenije nezadovoljstvo zbog sve težeg socijalnog položaja, visokih cijena hrana i energenata.

Klasne podjele

Ono što zabrinjava jeste što ova kriza, kako upozoravaju pojedini ekonomisti, toliko duboka i kompleksna da praktično isključuje svaki manevarski prostor. A kako je uopšte došlo do ovog haotičnog i teškog stanja, da blagostanje u kojem je živjela većina građana Evrope, danas postane prošlost? Da srednja klasa strahuje za opstanak? Kako ističu ekonomisti, uzroka je mnogo. Kao prvo treba se malo vratiti u prošlost i nekih lekcija koje očigledno nisu naučene. Podsjećaju na riječi Karla Marksa koje je on proročki izrekao prije nešto manje od 160 godina, da akumulacija bogatstva na jednoj strani, istovremeno dovodi do gomilanja bijede, ropstva, brutalnosti i mentalne degradacije na drugoj.

Bebe od bilion dolara

Prema posljednjim podacima tokom prošle godine jedan odsto najbogatijih na svijetu je prigrabio gotovo dvije trećine od 42.000 milijarde novog bogatstva stvorenog od 2020. godine. Na ovo je nedavno, na svoj način, ukazao i Blumberg, navodeći da bi uskoro moglo doći do fenomena “bebe iz fondova bilion dolara”, koji će se sigurno pojaviti u narednoj deceniji. To su djeca superbogatih koja će od rođenja biti bogatija od nekih malih zemalja.

Ali nije ovo jedini razlog, već dobra podloga za ovo što se danas dešava širom Evrope. Desila se i pandemija virusa korona. Uoči ove pandemije Federalne rezerve, ECB i Banka Japana držale su zapanjujućih 15 biliona dolara finansijske imovine, u odnosu na 3,5 biliona dolara u odnosu na kriznu 2008. godinu. Tome su dodali još šest biliona dolara tokom pandemije u pokušaju da održe ekonomiju “na površini”. Veliki dio toga bio je državni dug koji su centralne banke kupile kako bi smanjile troškove državnog zaduživanja. Nivo zaduživanja, koji je već tada bio prilično neodrživ, enormno je povećan.

Ovaj neviđeni stimulans izobličio je, kako ekonomisti objašnjavaju, dotadašnje obrasce potražnje potrošača i izazvali haos u lancu snabdijevanja, istovremeno raspirujući vatru inflacije. Inflatorne implikacije svega trebalo je da budu vidljive i slijepim, ali oni su to ignorisali, po principu: “Gdje je neznanje blaženstvo, ludo je biti mudar”.

Prema riječima onih koji su još tada na sve ovo upozoravali, baš kao što zavisnik od droga postaje sve više zavisan od supstanci koje odmah izazivaju euforiju, tako su se i pojedine evropske vlade, kompanije i porodice “navukle” na perspektivu beskrajnih, skoro nultih kamata.

Kada se to promijenilo, navode oni, efekti su bili dramatični i bolni. Baš kao narkoman kome je oduzeta droga od koje je zavisio, tako su se vlade našle u stanju šoka suočavanjem sa rastućim troškovima zaduživanja. Onda je došao i rat u Ukrajini, koji, kako navode sagovornici “Glasa Srpske” nije uzrok današnje inflatorne katastrofe, već je samo dolio još više ulja na na veliku vatru.

Profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu Ljubodrag Savić smatra da svi ekonomski pokazatelji i trendovi dovode do zaključka da je Evropa daleko ne samo od kraja, već i pika inflacije. Kako kaže, treba stvarno biti slijep da se ne vidi da su veliki i tamni olujni oblaci na horizontu.

– Još odavno sam upozorio kako svetu preti velika ekonomska i finansijska kriza s visokom stopom inflacije. Sada mi se sve to čini još dramatičnije. Ne treba zaboraviti da je većina evropskih zemalja potrošila ogromne količine novca tokom pandemije. Sada i to dolazi na naplatu. Države će morati da se zadužuju, ali to više neće moći po dva odsto, nego po daleko većoj kamati. Evropa nije još doživela ni onu energetsku kataklizmu koji su sami predviđali da će se desiti. Imali su sreću. Ali, to će se promeniti. Takođe, centralne banke su u proteklom periodu dizale kamatne stope. S tim će nastaviti. Sve ovo će neminovno dovesti do novog rasta troškova života i zaduživanja, pa samim tim i do još veće inflacije – navodi ovaj ekonomista.

Noćna mora

Veliki broj Evropljana se već sada susreće sa pravom noćnom morom urušavanja životnog standarda – inflacija je pojela plate, ali su i penzije i štednja devalvirane. Sve više je onih koji su suočeni s bolnom dilemom da biraju između grijanja svojih domova ili prehrane djece. Stari, bolesni i najugroženiji ljudi u društvu sada su dovedeni u smrtnu opasnost dok vlade smanjuju izdatke za socijalne usluge. I prvi put u mnogo decenija srednja klasa je suočena sa propašću. Mala preduzeća dovode se do bankrota otrovnom kombinacijom inflacije, rastućih kamatnih stopa, zakupnina i otplate hipoteka. A kako recesija bude uzimala sve više danka zbog rasta kamatnih stopa, zatvaranje fabrika će značiti nagli porast nezaposlenosti i pad potražnje, što će dovesti do daljih bankrota.

Finansijski stručnjaci upozoravaju kako je potrošena sva municija u prethodnim pokušajima, ali i da je takva taktika liječenja odgovorna i za stvaranje ogromne planine dugova koja visi nad svijetom poput prijeteće lavine. Prema riječima naučnog savjetnika u Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu Dragana Petrovića, na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, dugovi se moraju vratiti, a račun će ponovo biti izdat na naplatu onima koji su i najmanje krivi za ovo stanje – običnim ljudima.

– Naravno, ima tu i političkih motiva. Ne treba zaboraviti da je poslednjim izborima u Francuskoj oko 60 odsto građana glasalo protiv Emanuela Makrona. Mađioničarskim trikovima on je postao predsednik. Mislim da sve to moramo uzeti u obzir kada analiziramo sve ove proteste, pogotovo zbog Makronove politike prema Rusiji i Ukrajini, što je ekonomski uzdrmalo ovu zemlju. Znamo kakav je stav o tome imala Marin le Pen. Pogledajte samo koliko novca se šalje Ukrajini dok domaće stanovništvo teško živi. Ljudi na sve to sa sve više podozrenja gledaju. Znači politika je stavljena ispred ekonomije. I sve dok je tako, sve teže će biti, pa samim tim i sve više protesta koji će verovatno biti gušeni raznim represivnim merama, jer je teško za očekivati da će doći do skorog zaokreta u francuskoj spoljnoj politici ili nemačkoj – kaže Petrović.

Dodaje da zbog toga na ove nemire ne treba gledati samo kroz socijalnu prizmu, već i političku, te da je ovo, gledano iz ugla jednog psihoanalitičara, provala opšteg nezadovoljstva. Smatra i kako vjerovatno treba očekivati još veće i masovnije proteste, jer suštinskih promjena nema ni na vidiku.

Slično mišljenje dijeli i profesor međunarodne politike Srđan Perišić, navodeći da ova trenutna krizna situacija može ugroziti i već odavno poljuljano evropsko jedinstvo, jer je postalo očigledno da ova ekonomska i finansijska previranja dovela do više protekcionizma i ekonomskog nacionalizma. Smatra i da će Evropa izgubiti u ovom ekonomskom ratu na koji ga je natjerala Amerika.

– Brisel je do sada uveo oko 11.000 raznih sankcija Rusiji, ne pitajući se šta će biti sutra i kako će se to odraziti na standard građana. Epilog vidimo danas. Gde su štrajkovi? Pa u Evropi! Mislim da je sve ovo samo uvod u još veće u socijalne nemire, koji će verovatno dovesti i do pada pojedinih vlada, ali ne i politika, koje će i dalje biti na fonu američke. Ali, i kada bi ovaj rat recimo sutra bio završen, to ne bi puno pomoglo Evropi, jer mnogo je problema nagomilano, pogrešnih koraka napravljeno – poručio je Perišić.