Prvog ponedjeljka poslije Vaskrsa obilježava se praznik poznat u narodu kao Pobusani ponedjeljak.

Pravoslavni vjernici drugog dana Vaskrsa obilježavaju tzv. Pobusani ponedjeljak, koji je posvećen mrtvima.

Naziva se još i Vaskrs za mrtve ili Vaskrs pokojnika, a tog dana se “pobusavaju” grobne humke (na njih se sadi busenje zelene trave) i nose farbana uskršnja jaja pripremljena posebno za duše pokojnika.

Običaji na Pobusani ponedjeljak
Na groblje se nose jaja bojena u crvenu boju na Veliki petak, a potom se dijele sirotinji.

U pojedinim krajevima Srbije se izlazi na groblje kao na Zadušnice, tj. uređuju se grobovi, pale svijeće, drže se parastosi i pomeni.

Vjeruje se da ovaj običaj potiče iz Rusije.

U nekim dijelovima BiH i na zapadu Srbije se oko groba postavljaju drveni ili kameni oklopnici (opseci), pa se grob pobusa između oklopnica. U BiH se u nekim selima oženjenim pokojnicima postavljaju dva kamena stubića, jedan iznad glave, a jedan kod stopala.

Milošu Jeličiću, petnaestogodišnjaku okruglih obraza i crne kose, u kraju poznatom kao mladić koji je djetinjstvo posvetio poljoprivredi, mašine koje je dobio prošle godine bile su podstrek da još više, bolje i jače svojim radom pomogne porodici.

Ovaj mladić, koji je lani svojom životnim pričom osvojio mnoga srca, zajedno sa tetkom, koji mu je uzor, za godinu je uzorao desetine hektara zemljišta i izbalirao na stotine bala sijena.

Dani ovog uzornog i vrijednog osnovca su u potpunosti ispunjeni. Dok mnogi njegovi vršnjaci maštaju o karijerama daleko od sela, neki čak i van države, Miloš razmišlja o tome kako dovoljno da zaradi sa traktorom, u koji sjeda odmah poslije povratka iz škole i obrađuje njive i balira sijeno u ovom malom krajiškom gradu. Ovaj učenik žuljevitih ruku smatra da se u selu može dobro živeti.

– Prošle godine sam u vidu donacije dobio frezu i balirku. Zahvaljujući tome sam uradio posla i posla, te zaradio dovoljno novca za sebe i porodicu. Komšije često zovu da pripremim zemljište za sjetvu. Tetak uglavnom ide sa mnom, jer se plaši da se ne bih povrijedio, pošto me još smatraju mladim i neiskusnim, iako se ja tako ne osjećam – priča Miloš, dodajući da je dosta posla imao i za balirku, koju je dobio od predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika.

Miloš, kojem ništa ne pada teško, kaže da bi dan i noć mogao biti na njivi.

– Najviše posla imam sad u proljeće, mada odmora nema ni tokom ljeta i jeseni – kaže ovaj petnaestogodišnjak.

Iako mlad i savremen Miloša od njegove generacije izdvajaju osobine koje malo ko od njegovih vršnjaka i dalje posjeduje, a to su strpljenje i sposobnost da živi u trenutku.

– Kao što je zrnu pšenice potrebno da proklija i poraste, da bismo na kraju vidjeli neki proizvod, tako i u poljoprivredi morate biti strpljivi i polako raditi da biste na kraju imali neki rezultat – istakao je Miloš, koji je uz oca sve naučio.

Nakon očeve smrti, prije sedam godina, odlučio je da se, kako veli, isključivo posveti imanju i porodici.

– Dok sam živ, neću dozvoliti da se ovo domaćinstvo, koje mojoj porodici mnogo znači, ugasi. Tata me je naučio da kosim i kupim sijeno. Sa njim sam u njivu prvi put ušao sa šest godina, a u traktor dvije godine ranije – kaže Miloš, dodajući da je nakon tatine smrti, kada je imao samo osam godina, preuzeo brigu o majci i sestrama.

Miloš, koji je ove godine maturant, kaže da će se upisati na smjer šumarski tehničar, a pomalo strahuje da zbog školskih obaveza neće imati vremena za da radi na njivi, koliko je do sada imao.

– Zbog neke druge škole ne ide mi se od kuće, a za šumarskog tehničara sam čuo da nije teška, jer ne smijem baš mnogo zapostaviti posao na njivi od kojeg gotovo svi živimo – kazao je Miloš.

Majka Snježana Jeličić za svog sina ima samo riječi hvale. On joj je najveća podrška i oslonac, neko na koga u svako doba dana može računati.

– Najdraže mi je to što, pored svih obaveza kod kuće, stiže i u školu, gdje, takođe, postiže dobre rezultate. Njemu ništa nije teško i spreman je da u pet ustane da bi komšiji, primjera radi, isfrezao zemljište – priča ponosna majka Snježana.

Miloš bi mogao, ističe ona, kao i sva druga djeca, vrijeme da provodi sa vršnjacima i na društvenim mrežama.

– Njegovi vršnjaci imaju drugačije snove, većinom o lagodnom životu u inostranstvu i neuporedivo lakšem poslu od obrade zemljišta. Da on nije takav kakav jeste, ne znam kako bih mogla stići i u štalu, na njivu i u kuću. Nas dvoje se, kada on nigdje ne radi, podijelimo oko obaveza. Dok ja pozavršavam obaveze po kući, on je kod stoke, a kasnije idemo zajedno u njivu – kazala je Snježana.

UTOVARIVAČ

Iako sada ima sve što mu je potrebno da bi obavljao poslove koje voli, Milošu Jeličiću bi dobrodošla i jedna sadilica za krompir ili utovarivač gnojiva.

– Svaku marku viška ostavljam sa strane da kupimo nešto od to dvoje, jer bi sve brže išlo. Ovako treba nam mnogo više vremena i snage – kaže Miloš.
Glas Srpske

Nemanja Sirar posljednjih deset mjeseci spremao se fizički, psihički i duhovno za sve što ga čeka danas. On je riješio da pješačenjem do Ostroga pomogne u prikupljanju sredstava za liječenje Tare Stojčev, a njegov put počinje danas.

Na naš veliki praznik Vaskrs krećem put manastira Ostrog, kako bih prikupio sredstva za dalje liječenje djevojčice Tare Stojančev. Put koji će trajati 20 dana neće biti lak, ali krećem sa čvrstom vjerom u Boga, ističe Nemanja.

Ovaj mladić će na svom putu proći kroz sljedeća mjesta: Čestereg, Zrenjanin, Borču, Beograd, Obrenovac, Ub, Valjevo, Kosjerić, Užice, Zlatibor, Novu Varoš, Prijepolje, Pljevlju, Ðurđevića Taru, Žabljak, Šavnik, Nikšić i Ostrog.
– Udaljenost od mjesta do mesta je tolika da ću dnevno hodati oko šest – sedam sati, osim dijela puta od Zrenjanina do Borče gdje će mi trebati otprilike 12 – 13 sati hoda – objašnjava Nemanja.

On je pozvao sve ljude dobre volje da se danas u 11 časova okupe ispred crkve u Česteregu, odakle će krenuti na put dugačak 600 kilometara.

– Vaša podrška tokom narednih 20 dana će biti od ključnog značaja. Ovim putem još jednom pozivam sve ljude da se uključe u akciju slanjem poruke sa brojem 876 na 3030 ili dijeljenjem na društvenim mrežama – navodi Nemanja i dodaje da je Čestereg u više navrata pokazao ljudskost, solidarnost, ljubav i brigu za one kojima je to potrebno.
Nemanja Sirar ima 25 godina i rekreativno trči polumaratone, maratone i ultramaratone. Prije tri godine je pretrčao 230 kilometara, do manastira Tumane, za dječaka Ognjena Žužića.

Oni koji su pratili njegov humanitarni podvig uplaćivali su sredstva preko računa i slali SMS poruke, te na taj način simbolično otkupljivali pretrčane kilometre, što će moći da učine i ovog puta, kada se zaputi ka Ostrogu, prenosi Telegraf.