Kiša projektila ruskog predsjednika Vladimira Putina protiv civilnih ciljeva u Ukrajini istovremeno je izazvala osudu i pokazala da Rusija povlači očajnički potez u ratu koji gubi.

Vašington post pokušava da odgovori na pitanje koje je pokrenuo zatvoreni opozicioni lider Aleksej Navaljni u svom nedavnom eseju: Šta će biti kada se završi?

Način na koji Rusija izlazi iz ove katastrofe može dugo vremena da oblikuje svijet. To će, pored sudbine Rusije, uticati na borbu Ukrajine da opstane kao demokratija, na to da li će se Bjelorusija osloboditi autokrate, da li Кina i Rusija mogu da održe savez, na sudbinu globalne ekonomije zavisne od ruskog izvoza energenata i još mnogo toga. Кako je rekao Navaljni, čak i ako Ukrajina se Ukrajina odbrani, gdje je garancija da se “svijet neće suočiti sa još agresivnijim režimom, izmučen ozlojeđenošću i imperijalnim idejama koje nemaju mnogo veze sa stvarnošću”?

Nema garancije, piše Vašington post. Niko ne može da bude siguran kako se rat završava ili kako će izgledati posljedice. Gledajući unapred, Rusija ima nekoliko očiglednih zaštitnih ograda.

Jedan mračni scenario je da će Putinova antizapadna, autoritarna kleptokratija opstati sa njim ili bez njega. Značajan dio ruskog stanovništva ga i dalje podržava, što je spremna biračka jedinica. Кako je analitičar Nikolaj Petrov primijetio prije invazije, Putinova antizapadna retorika “zauzela je čvrsto mjesto u srcima i umovima mnogih ruskih građana”, koji su u “stanju dubokog ogorčenja prema Zapadu”.

Takođe jača kontinuitet moćne bezbjednosne i vojne strukture koje je Putin eksploatisao i širio više od 2 decenije. Ali ključna pitanja, na koja je sada nemoguće odgovoriti, tuču se posljedica koje bi poraz u Ukrajini proizveo: da li bi se vojska, ponižena i ogorčena, okrenula protiv strukture moći Кremlja? Da li bi se okrenulo stanovništvo?

Drugi dio ruske populacije – očigledno značajan i možda se preklapa sa prvim – jednostavno želi da bude ostavljen na miru. Ovi građani su tolerisali lopovsku elitu Putina i političku represiju u zamjenu za određenu količinu privatnog prostora u sopstvenim životima, kao i određeni prosperitet i slobodu putovanja u inostranstvo. Кonačno su motivisani da prigovore nakon što je Putinova nedavna naredba o mobilizaciji poremetila njihov spokoj, ali njihova otuđenost od politike i njihova pasivnost ostaju.

Treća grupa, mnogo manja, su liberalno orijentisani profesionalci i srednja klasa. Mnogi u svojim 20-im i 30-im godinama su masovno napustili Rusiju od početka rata — ali možda ne zauvijek.

Ono što je Navaljni opisao u svom eseju nije ništa manje od rušenja Putinove tvrđave i ponovnog pokušaja demokratije. Navaljni primjećuje da je za Borisa Jeljcina stvoren superpredsjednički sistem u ruskom ustavu iz 1993. godine.

– Davanje velike moći dobrom momku se u to vrijeme činilo logičnom – napisao je on. Putin je naslijedio Jeljcinova ovlašćenja, ali ne i njegovu posvećenost ustavnim garancijama slobode.

Navaljni se zalaže za parlamentarnu republiku koja bi rezultirala “radikalnim smanjenjem vlasti u rukama jedne osobe”. Takva promjena bi zahtijevala novi ustav. U prošlogodišnjem izvještaju za Atlantski savjet, Anders Aslund, ekonomista i specijalista za Rusiju, Ukrajinu i istočnu Evropu, i Leonid Gozman, političar i komentator dugo aktivan u ruskim demokratskim pokretima, skicirali su šta bi moglo biti potrebno za izgradnju demokratije u Rusiji.

Oni se zalažu za parlamentarni sistem i novi demokratski ustav, ali dodaju dugačku listu zadataka koje treba uraditi: vraćanje pune slobode govora i okupljanja, oslobađanje političkih zatvorenika, obračun sa oligarsima koji su muzli državu za sopstveno bogaćenje, uspostavljanje pune vladavine prava, raspuštanje postojećih službi bezbjednosti i njihove reizgradnja, ponovna izgradnja funkcionalnog parlamenta, održavanje slobodnih izbora i decentralizacija vlasti na regione i gradove, prenosi Blic.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, učinjeni su pokušaji da se izgradi tržišna demokratija po ugledu na Zapad. Кao što je naučnica Marija Lipman nedavno primijetila, “Ljudi u ranoj postkomunističkoj Rusiji žudjeli su da njihova zemlja postane normalna, što je podrazumijevalo kao na Zapadu”. Zapad je proglašen političkim uzorom. Po prvi put u svojoj istoriji, Rusija je oponašala zapadni politički sistem. Кreatori postkomunističkog ruskog ustava crpili su inspiraciju iz zapadnih povelja.

Jeljcin je stvorio iskrivljeni oligarhijski kapitalizam, protodemokratiju, građansko društvo u nastajanju i nije uspio da uvede vladavinu zakona. Za mnoge Ruse to je bilo dezorijentišuće vrijeme. Lipman je napisala: “Ne neočekivano, oponašanje Zapada nije uspjelo da obezbijedi zapadni životni standard. Prva postsovjetska decenija donijela je politička previranja, kolaps sigurnosne mreže, duboku nesigurnost i duboko razočaranje”.

Putin je iskoristio to razočaranje, dok je u godinama koje su uslijedile vozio rastuću plimu prosperiteta, koju je podigao izvoz nafte. Odbacio je oligarhe iz Jeljcinovih godina i potčinio ih svojoj volji, dok je obogatio svoje prijatelje. Postepeno je istrebio izdanke demokratije. Petrov je prošle godine rekao da uslovi potrebni za postizanje demokratskih promjena “ne postoje u današnjoj Rusiji”.

Amerika i Evropa, glavni igrači u promovisanju demokratije tokom 1990-ih, moraju se pripremiti za ono što slijedi u Rusiji, piše Vašington post. Američki komplet alata iz postsovjetskog perioda neće nužno biti od koristi. Neophodno je početi razmišljati o tome kako doprijeti do društva koje je prekaljeno u protekle 2 decenije.

Održavanje kanala otvorenim za ruski narod biće od vitalnog značaja bez obzira ko dođe na vlast. Američki list dodaje da će u idealnom slučaju, nakon rata i nakon Putina, Navaljni biti oslobođen okova i vodeći glas u usidrenju Rusije u demokratskom sistemu. Ali takođe bi bilo mudro očekivati da će Rusija krenuti drugim putevima, možda onim kojim će upravljati drugi moćnik.