Sarajka Lejla Komarac voljela bi da njeni organi, nakon smrti, budu iskorišteni za transplantaciju. Tako bi, kaže, pomogla nekome ko čeka na novu priliku za život budući da stotine ljudi u Bosni i Hercegovini čeka na transplantaciju.

No, i pored njene želje, o tome će jednog dana odlučivati članovi njene porodice.

„Svoje organe bih voljela da doniram nakon smrti, kada bi se za to ukazala prilika. Volim pomagati drugim ljudima i smatram da je to izvrstan način da poživim druge ljude ako već ja nisam imala priliku da živim duže“, kaže Lejla u razgovoru za Buku.

Zbog malog broja onih koji pristanu da organi njihovih bližnjih budu donirani Bosna i Hercegovina ne može pristupiti Eurotransplantu. Broj kadaveričnih transplantacija (s preminulih pacijenata) nije jedini uslov za pristupanje Eurotransplantu, evropsku mrežu za razmjenu organa.

Politički dogovor postignut, predaleko do glavnog uslova

Kako bi Bosna i Hercegovina pristupila Eurotransplantu potrebno je da država pošalje aplikaciju za članstvo, a nakon toga da ispuni niz drugih uslova. Entitetska ministarstva zdravlja i Ministarstvo civilnih poslova BiH postigli su dogovor da upute pismo namjere Eurotransplantu za članstvo. No, da bi BiH uopšte bila uzeta za razmatranje potrebno je da se poveća broj kadaveričnih transplantacija.

„Tijekom 2023. godine u transplantacijskim centrima u Federaciji BiH, urađene su četiri kadaverične transplantacije bubrega, pet kadaveričnih transplantacija rožnice i deset transplantacija bubrega od živih darovatelja. Od početka 2024. godine do danas urađene su četiri kadaverične transplantacije bubrega, jedna kadaverična transplantacija jetre i tri kadaverične transplantacije rožnice. Također, urađene su i dvije transplantacije bubrega od živih darovatelja“, kažu za Buku iz Ministarstva zdravstva FBiH. To je nedovoljno jer je uslov Eurotransplanta da se godišnje obavlja bar 10 kadaveričnih transplantacija na milion stanovnika.

Te vrste transplantacija u Republici Srpskoj se uopšte ne rade, što znači da je u BiH potrebno bar tri puta više ovakvih transplantacija.

Buka je svim većim zdravstvenim centrima u Republici Srpskoj poslala upit, ali odgovor je stigao samo iz Univerzitetske bolnice Foča.

„U našoj ustanovi uopšte se ne izvode transprantacije. Raspoloženi smo za učešće u transplant programu Bosne i Hercegovine odnosno Republike Srpske, ali nas još uvijek niko niko pozivao i nemamo koordinatora za transplantacije“, navodi v.d. direktora Univezitetske bolnice Foča Nenad Lalović u svom odgovoru na upit Buke.

Osim iskazanog interesa za članstvo, većeg broja kadaveričnih transplantacija država mora da ispuni i ostale uslove: usvajanje zakona koji dopuštaju razmjenu organa s partnerskim zemljama Eurotransplanta, prihvatanje načela saradnje, jedinstvene liste čekanja, osiguranje logističkih uslova za brz i neometan prevoz organa.

Zahtjev BiH za članstvo u Eurotransplantu je ideja zastupnika u Predstavničkom domu Bosne i Hercegovine Saše Magazinovića. On za Buku kaže da je pismo namjere Eurotransplantu kao konačno iskazana namjera i prvi korak države ka članstvu dobra vijest, posebno ako znamo da duže od decenije nije postojao dogovor o tome.

“Nakon što je usvojena inicijativa u Parlamentu BiH, ministrica Dubravka Bošnjak je uspjela ono što njeni prethodnici nisu, da okupi sve u BiH i napravi dogovor o tome. Početak puta ka Eurotransplantu je značajan jer će ozbiljna namjera za članstvo morati značiti i razvoj transplantacijske medicine u našoj zemlji“, kaže Magazinović.

Pacijenti i stručnjaci kažu kako su vlasti odmah požurile sa lijepim vijestima o pristupanju Eurotransplantu, ali da smo mi daleko od toga.

Predsjednica Donorske mreže BiH i nefrolog u penziji Halima Resić za Buku kaže da je ovo veliki pomak budući da su prošle godine dok su se domaći političari dogovorili oko suštinski važne teme.

„Postignut je dogovor i pozdravljamo, međutim da bismo bili u Eurotransplantu mi moramo imati bar 10 donora, znači 10 transplantacija od osoba koje su moždano preminule. To su neki od kriterijuma pored organizacionih pitanja da bismo mi ušli u Eurotransplant, mi možemo sve te akte potpisati, dopisati sve to odraditi, ali ako nemamo konkretno te aktivnosti, ne možemo biti članica Eurotransplanta“, upozorava Resić.

Ministarstvo civilnih poslova je pokrenulo aplikaciju, ali jedno su papiri, jedno su zakoni, ali najvažniji uslov je broj transplantacija, kaže za Buku Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika u FBiH, podsjećajući na optimistične izjave bh. političara iz kojih se moglo pogrešno zaključiti da je stvar članstva u Eurotransplantu gotova stvar.

main image
„To su politički spinovi, zato što nismo ni blizu. Mi smo miljama daleko od Eurotransplanta, Eurotransplant je međunarodna organziacija za razmjenu organa, mi smo prošle godine imali dva donora preminula, ove godine dva, trebali bi imali minimum 10 na milion stanovnika kako bi uopće mogli razgovarati o ulaksu u Eurotransplant. Dakle, jedno su zamolbe i aplikacije za pristupanje, zakonski aspekti… Možemo imati sve super, ali ako nemamo kadaveričnih donora, mi ne možemo pristupiti. Ako nemamo šta zamijeniti, kako ćemo zamijeniti“, govori Žuljević.

Magazinović kaže da ohrabruje povećan broj transplantacija u posljednje vrijeme, a posebno jer 150 dana od početka godine nije urađena nije transplantacija.

„Potpuno razumijem i podržavam iskazanu frustraciju predstavnika udruženja pacijenata zbog malog broja transplantacija u BiH iz čega proizilazi i nepovjerenje da je moguće ubrzano ispunjavanje uslova Eurotransplanta koji stoje na putu do punopravnog članstva“, rekao je Magazinović za Buku.

Zašto je broj kadaveričnih transplantacija u BiH tako mali?

Kadaverične transplantacije u BiH se izvode samo u FBiH, dok entitetske vlasti RS-a pacijente šalju na transplantacije u Bjelorusiju. Naši sagovornici kažu da je to loše rješenje. Upitan šta je problem koji uzrokuje mali broj kadaveričnih transplantacija, Žuljević odgovara:

„Ne bi trebalo da ništa bude problem. Mogao bi problem biti možda nedostatak kadra posebno u Tuzli. U Sarajevu imaju dobre timove. Mislim da je previše slanja ljudi u inozemstvo i u FBiH, u RS to Fond zdravstvenog osiguranja plaća, međutim u FBiH se plaćaju samo one transplantacije koje se ne mogu uraditi u FBiH, one koje se mogu raditi se ne plaćaju pa ljudi opet skupljaju novac i idu u Tursku, idu u neke druge zemlje da se transplantiraju. Bojim se sad da turske privatne klinike nisu izlobirale pacijente, da nisu ušle i u kliničke centre i da traže da im se šalju pacijenti, strah nas je da tu dolazi do opstrukcija“, skeptičan je Žuljević.

Da bi se kadaverične transplantacije uopšte radile potrebno je da se podudare krvne grupe i ostali preduslovi kompatibilnosti donora i pacijenta. Osim toga ključno je utvrđivanje moždane smrti u intenzivnoj njezi te saglasnost porodice.

„Za dobijanje saglasnosti familije su jako bitne kvalitetne kampanje koje mi sistematski nemamo. Mi dobijamo savjete od španskog ministarstva koja ima 5.000 transplantacija godišnje ali oni kontinuirano rade kampanju, a mi je radimo kad je Svjetski dan bubrega, Evropski dan donacije i transplantacije, kukamo i molimo za novac da nam se da da promoviramo i td“, naglašava Resić.

Ključna uloga transplant koordinatora

Hiljade ljudi u BiH potpisalo je donorsku karticu koja nema zakonsku snagu već izraz opredjeljenja i dobre volje. Bez obzira koliko osoba za života željela biti donor nakon smrti, o svemu se na kraju pita porodica. Tada ključnu ulogu igraju transplant koordinatori. Zakonom o transplantaciji organa i tkiva, u zdravstvenim ustanovama koje učestvuju u odabiru darovatelja, uzimanju i presađivanju organa i tkiva imenuje se koordinator za uzimanje i presađivanje organa i tkiva, kao i zamjenici koordinatora.

Koordinatori i zamjenici koordinatora imenovani su u tri klinička centra i osam bolnica u FBiH. Oni su od 2014. do 2024. obavili 91 razgovor s porodicama preminulih osoba, od čega su dobili 27 pristanaka za darivanje organa i tkiva.

„Kako je to utvrđeno Zakonom, prije pristupanja uzimanju organa i tkiva liječnik je dužan obavijestiti obitelj umrlog o postupku uzimanja, razlozima i koristima i to razumljivim rječnikom i s dužnim poštovanjem prema obitelji umrlog. Uzimanje organa i tkiva s umrle osobe radi presađivanja u svrhu liječenja dozvoljeno je samo uz pisani pristanak bračnog ili izvanbračnog druga, punoljetnog djeteta, roditelja, punoljetnog brata ili sestre umrle osobe“, kažu iz federalnog ministarstva zdravstva.

Pojašnjavaju da imenovani bolnički koordinatori imaju ključnu ulogu u provedbi donorskog programa, odnosno ranom prepoznavanju i identifikaciji donora, organizaciji aktivnosti u postupku utvrđivanja moždane smrti, razgovoru s porodicom, koordinaciji svih aktivnosti vezano za realizaciju potencijalnih darivatelja organa i tkiva.

„Uspješnost donorskog programa u značajnoj mjeri ovisi o njihovoj educiranosti, motiviranosti, posvećenosti, ali i potpori menadžmenta zdravstvene ustanove, koji imenovanim bolničkim koordinatorima i drugim zdravstvenim profesionalcima uključenim u program transplantacije trebaju omogućiti uvjete za neometan rad“, dodaju iz Ministarstva.

Za uspostavu kvalitetnog i učinkovitog donorskog programa, kao i programa kadaverične transplantacije u Federaciji BiH, potreban je angažman šire društvene zajednice i koncenzus zdravstvene politike o transplantaciji kao nacionalnom javnozdravstvenom interesu, ali i da kliničke zdravstvene ustanove prepoznaju transplantacijsku medicinu kao jedan od prioriteta u svome radu.

„Također, ističemo da donorski program nije moguće razvijati bez visoke društvene odgovornosti, solidarnosti i pozitivnog stava javnosti prema doniranju organa. O tome govori podatak da je prema evidenciji Centra za transplantacijsku medicinu u razdoblju rujan 2014 – svibanj 2024. godine obavljen 91 razgovor s obiteljima preminulih osoba, te da je dobiveno 27 pristanaka za darivanje organa i tkiva“, poručuju iz Ministarstva.

Pribavljanje organa od kadaveričnih donora nije moguće bez podrške javnosti, i ovo je jedino polje medicinske nauke i prakse koje ne može opstati bez podrške građana.

„I podrazumijeva takvu svijest u kojoj se svaki pojedinac neće promatrati samo kroz prizmu potencijalnih donora već i kroz prizmu potencijalnog primatelja organa“, apeluju iz Ministarstva.
Buka